Davor Butković – perjanica jugo-novinarstva
Tuđman je otac Republike Hrvatske, a Tito je bio jedan od najvećih zločinaca u novijoj europskoj povijesti
Citirajući vjerojatno još jedan izmišljeni događaj o njegovom navodnom susretu s dr. Franjom Tuđmanom u proljeće 1989. godine, infamozni kolumnist Jutarnjeg lista Davor Butković pokušao je prije nekoliko dana, po tko zna koji puta, na vrlo perfidan i skandalozan način pripisati velike zasluge jugoslavenskom diktatoru i zločincu Titi za stvaranje samostalne hrvatske države 1991. godine. Poistovjećujući prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana s jednim od najvećih diktatora i zločinaca u modernoj europskoj povijesti, Butković se svim silama trudi nametnuti tezu kako bez Tite i bez Komunističke partije Hrvatske ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države. Naravno, to nikako nije u skladu s povijesnim činjenicama. Bez obzira na njegovu komunističku prošlost, dr. Franjo Tuđman vječno će ostati zabilježen kao čovjek koji je bio na čelu u hrvatskoj povijesti najuspješnijeg pokreta i borbe za slobodnu, samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. S druge strane, a to treba posebno naglasiti, ne će proći još dugo vremena kad će se doznati prava istina tko je Tito zapravo bio i koliko su veliki razmjeri njegovih zločina, a prije svega u kojoj je mjeri taj međunarodni proizvod tog vremena odgovoran za stradanje hrvatskog naroda poslije Drugoga svjetskog rata.
Ivan Koren, predsjednik HSS-a za Kanadu, dr. Franjo Tudjman i Antun Babić u Hamiltonu, Kanada, 25. studenoga 1989.
Za razliku od Butkovića koji u svojoj kolumni ne navodi ni datum niti mjesto sastanka s Tuđmanom početkom 1989. godine, ja moje snažne dojmove o Tuđmanovim hrvatskim i državotvornim političkim ciljevima crpim iz našega prvog i cjelodnevnog razgovora u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena u Hamiltonu u Kanadi 26. studenoga 1989. godine. Na tom susretu s Tuđmanom bio je nazočan i tada glavni tajnik HSS-a za Australiju Stjepan Krstin. Sliku s tog susreta Tuđman je objavio u Glasniku HDZ-a, god. 1, br. 4.-5., studeni 1989. godine. O širim i nekomunističkim tj. jasnim hrvatskim i radićevskim, pa i starčevićevskim dimenzijama Tuđmanovih političkih inspiracija i misli prije stvaranja samostalne hrvatske države preporučam Butkoviću da dobro pročita Tuđmanovo predavanje o Stjepana Radiću i hrvatskoj državnoj suverenosti koje je 1988. godine održao na svjetskom slavističkom kongresu u Chicagu.
Moje osobno svjedočanstvo i iskustvo iz povijesnog vremena stvaranja, obrane i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, a godinama sam kao savjetnik predsjednika Tuđmana i djelatnik Ministarstva vanjskih poslova, bio izravan sudionik u mnogim važnim događajima kada se stvarala samostalna hrvatska država, sasvim je oprečno od onoga što nam Butković i njemu slični jugofilski novinari pokušavaju sada nametnuti novim hrvatskim naraštajima. Usprkos činjenici što je Tuđman bio partizan, genereal JNA i komunist i bez obzira koje su sve tajne službe imale ulogu, ili su se samo, što je puno bliže istini, u određenom trenutku iz oportunizma priključile općehrvatskom pokretu za obranu i stvaranje hrvatske države, valja snažno naglasiti da je samostalna hrvatska država jednim dijelom nastala zahvaljujući velikim geopolitičkim promjenama u Europi koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Isto tako neospornu ulogu u osvješćivanju hrvatskog naroda od jugoslavenstva imala je i velikosrpska agresija na Hrvatsku kojoj je na čelu bio Slobodan Milošević. Međutim neupitno je da nikakve goeopolitičke promjene ili urote tajnih službi cijeloga svijeta, a ne samo Jugoslavije, ne bi bile dovoljne za stvaranje hrvatske države da nije bilo nikada potpuno ugašene želje i odlučnosti hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu da u prvom pravom trenutku stvori svoju samostalnu državu.
Stvaranje samostalne hrvatske države bila je misao vodilja koja je i mene početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća inspirirala da se u bogatoj i dalekoj Australiji uključim u borbu na pravo hrvatskog naroda da živi u svojoj samostalnoj i demokratskoj državi. Samo i jedino iz tog razloga napustio sam dobro plaćeni položaj koordinatora za ljudske resurse u tvornici automobila Ford u Melbourneu i vratio se u Hrvatsku već u travnju 1990. godine.
Samostalna hrvatska država odraz je stoljetne potrebe i želje hrvatskog naroda a ne Udbin projekt
Danas i uvijek u budućnosti treba stalno isticati kako samostalnu hrvatsku državu nije stvorila nikakva Udba, ma koliko su joj bili bliski neki od glavnih političkih aktera iz tog vremena. Da nije bilo duboko ukorijenjene potrebe i želje hrvatskog naroda da sruši velikosrpsku Jugoslaviju i da živi u svojoj državi, nikakva Udba, nikakav KOS, CIA ili KGB ne bi mogli natjerati goloruke hrvatske branitelje u Vukovaru, i diljem Hrvatske, da poput biblijskog Davida „praćkama“ idu na tenkove JNA. Nadamo se da Butković i njemu slični negatori izvorne i stoljetne državotvorne težnje hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom neće jednog dana napisati kako su i iza hrvatskih povijesnih velikana kao što su Kvaternik, Starčević, Antun i Stjepan Radić, itd. stajale austrougarske obavještajne službe koje su im pomagale u njihovim naporima da nacionalno osvijeste i organiziraju hrvatski narod.
Osim što se radi o opasnoj laži, takvo Butkovićevo tumačenje očigledno ima za cilj negirati kontinuirana višestoljetna nastojanja i ogromne žrtve koje je hrvatski narod dao u borbi za svoju samostalnu državu, i na taj način zbuniti i zavesti nove hrvatske naraštaje. No, više od svega Butković nastoji u temelje sadašnje hrvatske države ugraditi umiveni komunistički svjetonazor kao okosnicu političkog i društvenog razmišljanja i uređenja u Republici Hrvatskoj, što treba značiti da je, prema Butkoviću, svaki drugi način razmišljanja u Hrvatskoj protivan temeljnim vrijednostima na kojima je zasnovana hrvatska država za koju su se borili Franjo Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica. Na žalost, nisu to tek samo naivni pokušaju koji nemaju odjeka u široj hrvatskoj javnosti. Zaprepašten sam koliko je dokazanih hrvatskih domoljuba, u Hrvatskoj i iseljeništvu, počelo ne samo prihvaćati nego i sustavo širiti pogubne teze o tome kako je samostalna hrvatska država zapravo plod dogovora Tuđmana i Miloševića, koju su provele jugoslavenske obavještaje službe. Obama i Putin danas se povremeno čuju oko rata u Ukrajini, ali nikome ne pada na pamet da iznese tezu kako njih dvojica dogovaraju podjelu Ukrajine.
Opasna omamljenost hrvatskog naroda
Na žalost, kao i mnogo sličnih projugoslavenskih i prokumunističkih podvala, koje se sve češće pojavljajuju u nekim hrvatskim medijima, i ovaj diverzantski čin Davora Butkovića prošao je bez odgovora. A to je upravo ono što najviše plaši. Imam dojam da je prosječan hrvatski čovjek pao u tako duboku depresiju i da je do te mjere omamljen, da uopće ne bi reagirao niti da se jednog jutra iznenada probudi i na vijestima čuje kako Republika Hrvatska više ne postoji kao samostalna država i da „sada svi ponovno zajedno, sretni i veseli, živimo u nekom novoj državi kao što je na primjer Zapadni Balkan, s Beogradom kao glavnim gradom te nove države“.
Hrvatska ne će biti sigurna, stabilna i uređena država, niti će u Hrvatskoj vladati demokracija, sve dok u hrvatskim medijima glavnu riječ budu imali novinari kao što je Davor Butković. Od 1990. godine na hrvatskoj političkoj pozornici prošetalo se jako puno „velikih“ i „malih“ političara koji su neizmjerno odgovorni za današnje tešku političku, gospodarsku, moralnu i duhovnu krizu u Hrvatskoj. Koliko god to bila nedovoljna satisfakcija, neki od tih političkih kapitalaca danas leže u zatvoru i na taj način barem djelomično ispaštaju za njihova nedjela i tragediju koju su u Hrvatskoj izazvali zbog njihove neoprostive neodgovornosti i loših ljudskih vrlina.
Pojedini mediji i novinari odgovorni su za sadašnju krizu
Mislim da je potpuno sazrijelo vrijeme da netko u Hrvatskoj otvoreno kaže kako zapravo za sadašnju tešku društvenu i gospodarsku krizu, te gotovo neizlječivu ideološku podijeljenost, nisu samo i jedino odgovorni razni političari, kako oni koji su umrli tako i oni koji se sada nalaze u zatvoru, ili oni još uvijek sjede na Pantovčaku ili u Banskim dvorima. Jednako, a ponekad i više od tih političara, za sve ove strahote koje nam se danas događaju odgovorni su i pojedini novinari, poput Davora Butkovića, i vlasnici novina tj. medija u čije ime takvi novinari provode osmišljenu i organiziranu medijsku kampanju zaglupljivanja hrvatske javnosti. Kroz nametanje političkih svjetonazorskih tema koje pripadaju vremenima teške komunističke represije nakon Drugoga svjetskog rata i svijetu koji je bio podjeljen na dva bloka – komunistički, kojem je pripadala i njihova Jugoslavija, i demokratski blok koji nama Hrvatima desetljećima poslije Drugoga svjetskog rata bio uzor, ti novinari sustavno rade ne samo na rušenju samostalne hrvatske države, nego i na sve moguće načine pokušavaju spriječiti izgrađivanje Hrvatske u uređeno i demokratsko društvo.
Kako sam već napomenuo, pojedini političari sada u zatvoru „ispaštaju“ zbog njihovih zlodjela i veleizdaja. A što je s novinarima u Hrvatskoj, koji su otvoreno i bezobzirno krišili i još uvijek krše sve moguće novinarske kodekse, kojih se novinari i medijski vlasnici u demokratskim društvima strogo pridržavaju, zbog čega u tim društvima mediji uživaju povjerenje javnosti?
Više od dva desetljeća kontinuirano sam živio u demokratskom društvu a 15 godina bio sam glavni urednik mjesečnika Hrvatska istina i Hrvatska sloboda, glasila Hrvatske seljačke stranke u Australiji, pa sam kroz cijelo to vrijeme bio i član Australskoga društva novinara. To spominjem kako bih naglasio da sam dobro upućen u širinu slobode koju novinari u svom radu uživaju u demokratskim zemljama. U tim zemljama novinari su „četvrta grana vlasti“, koja kontrolira izvršnu, zakonodavnu i sudbenu vlast, a posebno izvršnu vlast. No, sloboda novinara i medija u demokratskom društvu uvjetovana je pridržavanjem pravila igre i strogoga novinarskog kodeksa. U demokratskim društvima novinari u svom poslu moraju pokazivati visoku razinu morala i osobne odgovornosti, a posebno se to zahtjeva od istraživačkih novinara koji su stekli status beskompromisnih i nepristranih istraživača i komentatora, od kojih strahuju i najmoćniji političari.
Za namjerne krivotvorine u demokracijama postoje sankcije
Istina, nema savršenoga društvenog sustava niti se u demokratskim zemljama svi i uvijek pridržavaju strogih pravila igre, pa to ne čine ni najpoznatiji novinari, koji se povremeno služe krivotvorinama i plagiranjem tuđih članaka i izvješća. No, nakon što budu otkriveni oni ne samo što moraju odstupiti nego se nikada više ne mogu vratiti u tu profesiju, a i njihovi šefovi tj. urednici novina također redovno moraju odstupiti s njihovih dužnosti.
Ovdje ću spomenuti samo dva posebno poznata slučaja u SAD-u u koji su pokazali kako se krivitvorenje događa i u najpoznatijim američkim novinama kao što su The New York Times iUSA Today. Godine 2003. zbog plagijata i krivotvorenih priča i izvješća neopozivu ostavku morao je dati rastuća novinarska zvjezda The New York Timesa, Jason Blair. Uz njega ostavku su morali podnijeti i dva urednika tih preko 150 godina starih i uglednih američkih novina. Godinu dana kasnije, ostavku je zbog krivotvorina morao dati još poznatiji novinar najvećih američkih novina USA Todaya, Jack Kelly, koji je samo dvije godine prije toga bio i finalist za prestižnu Pulitzerovu nagradu za najboljeg novinara. O tim sramotnim novinarskim slučajevima američki mediji pišu i danas deset godina kasnije, a vlasnici The New York Timesa javno su se ispričali čitateljima, kazavši kako se radi o najsramotnijim trenutcima u povijesti tog lista i dubokoj izdaji povjerenja između novina i čitatelja.
Slučaj Davor Butković
Tako se čuva demokracija i integritet medija i novinara u SAD-u. A kako su prošli novinari u Hrvatskoj koji su posegnuli za najvećom mogućom krivotvorinom? Novinarska perjanica EPH i glavni kolumnist Jutarnjega lista Davor Butković učinio je najveći mogući novinarski krimen 2008. godine kad je objavio potpuno izmišljeni intervju s predsjednikom Vlade dr. Ivom Sanaderom. Za takav skandaloznu krivotvorinu u SAD-u novinar ne bi više niti jednu sekundu mogao u toj profesiji raditi u SAD-u, a došao bi u pitanje, zbog totalnog gubitka kredibiliteta, i sam opstanak novina u kojima bi takav izmišljeni razgovor, recimo s predsjednikom SAD-a, bio objavljen.
Kao što je poznato, nakon navodne ponude, a ne podnošenja neopozive ostavke, Davoru Butkoviću nije se ništa dogodilo. On i dalje ostao glavni politički i društveni komentator novina iza koje stoji najjača medijska grupa u Hrvatskoj, kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, nije samo Butković kriv što u Hrvatskoj danas veliki broj novinara, čast svim onima koji ne spadaju u tu kategoriju, koji kontinuirano ignoriraju i nepoštivaju najosnovnije novinarske kodekse. Da je tadašnji predsjednik Vlade RH dr. Ivo Sanader bio moralan čovjek i pošten političar Davor Butković danas ne bi više ništa značio u medijskoj profesiji u Hrvatskoj. Na žalost, Davor Butković i EPH bili su očigledno u službi političara i predsjednika Vlade Ive Sanadera, a on je služio njihovim interesima.
Novinari i političari u Hrvatskoj sijamski su blizanci
Prema onome što se danas događa na HRT-u i mnogim drugim javnim i privatnim utjecajnim medijima, u Hrvatskoj i dalje ima puno novih, mladih i starih, Butkovića i Sanadera. Sve dok kao društvo ne odvojimo sijamske blizance, koji se uzajamo hrane i štite – političare i novinare tj. medijske kuće, Hrvatska će i dalje upadati i sve dublju političku i gospodarsku krizu, dok ne dođe do totalnog kolapsa društva s nesagledivim posljedicama.
Kao gost State Departmenta i voditelj izaslanstva Ministarstva vanjskih posla, 1993. godine u Washingtonu sam vodio puno razgovora o potrebi stvaranja uvjeta za široke slobode medija i novinara, ali i strogom poštivanju novinarskog kodeksa u novoj hrvatskoj državi. Jedan od sugovornika nam je bio i Richard Boucher, tadašnji glasnogovornik američkoga predsjednika Billa Clintona. Nakon povratka u Hrvatsku zajedno sa članom izaslanstva Marijanom Gubićem napisao sam knjigu na engleskom jeziku, Facts about media in Croatia, u kojoj sam odlučno branio hrvatske medije. Nisam siguran da bih danas, dvadeset godina kasnije, s istim žarom i uvjerenjem branio jedan značajan dio medija u Hrvatskoj s kojima upravljaju neokomunisti, zatiratelji slobodnog pisanja novinara i protivnici samostalne hrvatske države.
Antun Babić, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za medije i prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova
Izvor: hrvatski-fokus.hr
