Demontaža totalitarnog nasljeđa – preduvjet za bolju budućnost
Sjećajući se žrtava svih totalitarnih i autoritarnih sustava danas, 23. kolovoza 2014., na obljetnicu sporazuma Molotov-Ribbentrop, kojim su si dva najokrutnija totalitarna sustava XX. stoljeća – nacionalsocijalizam i komunizam – pružili ruke i podijelili interesne sfere, Centar za demokraciju i aktivno sjećanje (CDAS) želi potcrtati zašto je aktivno povijesno sjećanje u današnjoj Hrvatskoj iznimno važno.
Hrvatski narod i hrvatski građani u dvadesetom su stoljeću bili sudionici i/ili žrtve dvaju totalitarnih i jednog autoritarnog režima. Izrazito autoritarni sustav prve Jugoslavije (1918. – 1941.) zamijenio je totalitarni sustav NDH (1941. – 1945.), članice Hitlerove koalicije koja je provodila rasne zakone, holokaust nad Židovima te sustavni progon i masovne likvidacije srpskog i romskog stanovništva, da bi potom uslijedila totalitarna komunistička druga Jugoslavija (1945. – 1990.) obilježena progonom i masovnim likvidacijama stvarnih ili umišljenih političkih protivnika i višedesetljetnom fizičkom eliminacijom hrvatske nacionalne elite ili njezinom trajnom eliminacijom iz društvenog života i sustava upravljanja.
Malo je europskih država koje imaju toliku potrebu kao Hrvatska za rasvjetljavanjem totalitarnih i autoriratnih sustava iz svoje ne tako davne prošlosti, kako bi na zdravim temeljima mogle graditi europsko demokratsko društvo, regionalnu stabilnost i dobrosusjedstvo. No nažalost, učinjeno je vrlo malo. Glavni je razlog u tome što je sjećanje na totalitarne i autoritarne sustave i danas u Hrvatskoj kontaminirano političkim nastojanjima da se izbjegne osuda komunizma kao totalitarnog sustava, da se spriječi javna spoznaja njegovog modela i mehanizama eliminacije.
Vjerodostojna spoznaja, koja je preduvjet iskrenog sjećanja na žrtve komunizma, podrazumjeva tri bitne pretpostavke: otvoriti sve arhive i ohrabrivati njihovo neovisno i slobodno istraživanje, sustavno istraživati prikrivena masovna grobišta žrtava režima, omogućiti žrtvama-svjedocima da bez straha javno govore o svojim iskustvima. U Hrvatskoj se čini upravo suprotno.
1. Hrvatska Vlada i dalje ograničava i otežava pristup arhivskoj građi Komunističke partije/Saveza komunista Hrvatske, koji bi pretpostavljeno mogao sadržavati dokumente o vrhu komunističke partije kao nalogodavcu fizičkih eliminacija političkih protivnika. To je samo noviji primjer u kontinuiranom djelovanju starih komunističkih struktura, ne samo u Hrvatskoj već i u drugom dražavama bivše Jugoslavije, koje i četvrt stoljeća nakon formalnog pada komunizma i raspada Jugoslavije nastoje sakriti istinu o komunističkom režimu: uništavanjem arhivske građe, zatvaranjem ili selektivnim otvaranjem pristupa arhivskoj građi te političkim usmjeravanjem i kontrolom istraživanja.
2. Odmah po dolasku na vlast, aktualna hrvatska Vlada je ukinula netom osnovani Ured za pronalaženje obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, izišavši time jednostrano iz političkog koncezusa kojim je, prije posljednjih parlamentarnih izbora donesen zakon o osnivanju Ureda. Novim zakonskim rješenjem istraživanje masovnih likvidacija koje su provodile komunističke strukture nakon okončanja Drugog svjetskog rata je svedeno na komunalnu djelatnost, stavljeno pod izravnu političku kontrolu izvršne vlasti, u tijelo državne uprave (Ministrastvo branitelja). Da cinizam bude veći, stavljeno je pod izravnu operativnu kontrolu bivšeg visokog operativca komunističke tajne policije koji se bavio upravo borbom protiv neprijatelja režima. Posljedica: istraživanje masovnih likvidacija koje su više godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata provodile komunističke strukture još jednom je zaustavljeno. Prema istragama koje je vodilo Ministrastvo unutarnjih poslova, samo na hrvatskom tlu ima više od 600 takvih masovnih grobišta.
3. Žrtvama komunističkog režima nikada u gotovo četvrt stoljeća formalnog vešestranačja nije na odgovarajući, demokratskim običajima primjeren način otvoren javni prostor za svjedočenje o vlastitim stradanjima i svjedočenje o sustavu. Samo koju godinu nakon uvođenja formalnog višestranačja, žrtve progona su vješto gurnute na marginu, u svoj geto, daleko od mainstream medija, daleko od državno poticanog umjetničkog izričaja, dok su pripadnici starih struktura ponovo osvajali pozicije u upravljanju sustavom. Posljedica: žrtve su danas još dublje na margini, postoji strah od svjedočenja, ne više strah od fizičke likvidacije, već strah od posljedica po egzistenciju njihove djece ili unuka , a mi danas iz knjiga i filmova više znamo o stradanjima u komunističkim logorima Svjetskog saveza, negoli o stradanjima u komunističkim logorima i zatvorima u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.
Danas, kada su preko neformalnih mreža i interesnih skupina stare komunističke strukture ponovo ostvarile praktički monopol na upravljanje državnom, gospodarstvom, na izgradnju društva, pitanje demontaže nasljeđa komunističkog sustava nije samo pitanje vjerodostojnog i poštenog odnosa prema prošlosti i prema svim totalitarnim i autoritarnim sustavima, nije samo pitanje sućuti i pijeteta prema svim žrtvama, već i pitanje slobode, demokratskog razvoja, gopodarskog razvoja i pitanje izgradnje hrvatske europske budućnosti.
Centar za demokraciju i aktivno sjećanje (CDAS) svojim projektima, usmjerenim na žrtve sustava, nastoji aktivno pridonijeti tom procesu. Dokumentarni film „Neprijatelj naroda”, koji je u pripremi, samo je prvi korak na tom putu i naš mali doprinos osvjetljavanju komunističkog nasljeđa.
Također pozdravljamo aktivnosti hrvatskih europarlamentaraca koji su pokrenuli inicijativu europskih pučkih stranaka da se jedan od budućih europskih povjerenika posebno bavi pitanjima vezanim uz europsku povijest i sjećanjem na žrtve totalitarnih režima. Držimo da bi taj specificirani mandat bio jamstvo da će države članice, pa tako i Hrvatska, poštovati relevantne rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta o postupanju s totalitarnim nasljeđem.
Ohrabruju nas najave sudskog procesa u Njemačkoj protiv bivših šefova komunističkih tajnih službi Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, kako zbog zadovoljenja pravde, ali još više zbog spoznaja o sustavu i njegovim mehanizmima, koje bi proces mogao otkriti. Veselimo se što je proces lustracije u postkomunističkim državama postao dio programa europskih pučkih stranaka, kao i najavama koje dolaze iz najveće hrvatske oporbene stranke HDZ-a da će taj program slijediti kada budu u poziciji vlasti. Iskreno priželjkujemo da se takvom stavu, konsenzualno pridruže sve relevantne hrvatske političke stranke.
Mi istinski vjerujemo da nije moguće graditi uspješnu državu i slobodno društvo dok se najbolji sustavno eliminiraju iz društvenog života i iz upravljanja, da nije moguće graditi demokraciju dok se ljudi boje govoriti o masovnim grobnicama u svojim dvorištima starim više od 65 godina, dok šute o svome progonu zbog straha za svoje unuke, da nije moguće stvoriti uspješno gospodarstvo na partijskoj formuli političke podobnosti i progona poduzetnih i uspješnih.
Sukladno tome vjerujemo da vjerodostojna demontaža totalitarnog nasljeđa nije put u prošlost , već preduvjet za bolju budućnost.
Autor: CDAS/Višnja Starešina/dnevno.hr
