DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Devetnaesta nedjelja kroz godinu
DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – 1 Kr 19, 9. 11-13; Rim 9, 1-5; Mt 14, 22-33
„Reče Isus: ‘Ja sam! Ne bojte se!’ Petar prihvati i reče:
‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi’.
A on mu reče: ‘Dođi!’“ (Mt 14, 28-29).
Misna liturgijska čitanja devetnaeste nedjelje kroz godinu donose nam dramatična i zanimljiva iskustva susreta s Bogom. Ti susreti, Ilijin na brdu Horebu i Petrov hod po vodi, mogu biti od velikog značenja i za nas suvremene kršćane.
U prvom čitanju, iz Prve knjige o Kraljevima, prorok se Ilija – ognjeni Ilija – sklonio u pećinu na Horebu, a Bog ga poziva da stane na ulaz u pećinu jer će proći pred njim. Naišao je silan vihor koji je lomio brda, no Bog nije bio u vihoru. Nije bio ni u potresu ni u ognju. Gospodin je bio u šapatu laganog i blagog lahora. Ilija je prekrio lice jer se bojao s Bogom susresti. Ilija je došao na brdo Horeb bježeći pred kraljicom Izebelom, a duša mu je bila puna gorčine i razočarenja. Gorljivo je revnovao i borio se za Boga i ispravnu vjeru u Boga, ne prežući u ime toga počiniti, prema našim današnjim kriterijima, strašne zločine. Na kraju se osjeća sam i razočaran. Poželio je umrijeti. U takvoj situaciji gorčine i razočarenja Bog mu se objavljuje u blagom i laganom lahoru kojim je zamilovao njegovo lice, koje je Ilija od straha sakrio. Bog mu potom objavljuje da nipošto nije sam. Ima tisuće drugih koji su Bogu vjerni te potom šalje Iliju da pomaže nove kraljeve te Elizeja kao proroka umjesto sebe.
Ilijino iskustvo često je puta iskustvo nas suvremenih kršćana. Zamišljamo Boga na sebi svojstven način, ne shvaćajući da često puta nije riječ o stvarnome Bogu, nego o našoj slici Boga, odnosno o tome da mi sami stvaramo Boga na svoju sliku i priliku. Žalostimo se, puni smo gorčine i razočarenja što Bog ne reagira, što ne čini ono što mi želimo da učini. Često postupamo poput nezrele djece koja traže da sve bude po njihovu, ne znajući da će određeni čini biti na njihovu štetu. Odgovorni roditelji će ih pokušati spriječiti da se ne ozlijede ili da sebi ne naškode. Upravo tako Gospodin Bog postupa prema nama, baš kao odgovoran roditelj koji ne želi da se njegova djeca ozlijede ili da sebi naškode.
Stvaramo Boga na svoju sliku i priliku te očekujemo kako će djelovati na način kako mi to zamislimo. Kad se to ne dogodi dovodimo u sumnju svoju vjeru. Problem je što smo u procesu odrastanja promijenili gotovo sve životne spoznaje, osim onih s područja vjere. One su ostale onakve kakve su bile u djetinjstvu. I dalje Boga zamišljamo kao suca, kao sveprisutno oko kojemu ništa ne izmiče i koji jedva čeka da nas uhvati u kakvoj nepodopštini. No Bog je drugačiji, posve drugačiji od onoga što mi čak i možemo zamisliti. On nas želi kao ljubljenu djecu, a mi bi htjeli biti sluge; želi nam biti Otac, a mi bismo željeli gospodara; nudi nam milosni život u slavi i slobodi djece Božje, a mi bismo htjeli zakon; htjeli bismo pravila, propise, zakone i uredbe. Htjeli bismo da se zna što nam je činiti i kakva nas nagrada čeka za učinjeno. Slični smo Izraelcima koji su izišli iz egipatskog ropstva pa se u pustinji stalno žale da im je teško te se žele vratiti u ropstvo, u barem nekakvu sigurnost reda i redovite hrane. Bog nudi hod za sobom. Cilj tog hoda za Izabrani je narod bilo prinošenje žrtava Bogu, tj. iskazivanje štovanja pravome Bogu, a potom odlazak u Obećanu zemlju, koja nije drugo doli Bog sam. No, prije ulaska bilo je potrebno duhovno pročišćenje, odricanje od vlastitih poimanja Boga i služenja Bogu, a na što oni nisu bili spremni.
U punini vremena Bog šalje svoga Sina ne samo da obnovi poziv čovjeku da uđe u zajedništvo s Bogom, nego da to zajedništvo i omogući jer je čovjek, svaki čovjek po sebi nesposoban uđi u zajedništvo s Bogom. Može ući jedino ako mu Bog to omogući. Isus nam omogućuje ući u Obećanu zemlju, u zajedništvo života s Bogom; omogućuje nam život u slobodi i slavi djece Božje. Onima koji ga prime, zapisa sv. Ivan, omogućuje da postanu djeca Božja. Eto ti, koji imaju milosti i hrabrosti povjerovati, ali uistinu povjerovati Isusu, ti mogu i po vodi hoditi, baš poput Petra na Galilejskome moru.
Usred olujnog i valovitog mora Isus dolazi apostolima hodeći po moru. Prestrašiše se, a Gospodin ih ohrabri: Hrabro samo! Ja sam! Petar, nestrpljivi i impulzivni Petar, brže bolje reče: Ako si ti zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! A Isus mu reče: Dođi! I Petar pođe k Isusu hodeći po vodi. O čuda vjere i pouzdanja u Gospodina Isusa! To se čudo i danas ponavlja iz dana u dan u različitim oblicima. Ne hode li po vodi svoga života oni kršćanski mladići i djevojke koji u suvremenom kultu obožavanja vlastitog „Ja“ odlučuju živjeti u predbračnoj čistoći, jer to njihov budući partner zaslužuje, jer ne žele povrijediti svoju vjeru i svoje kršćansko dostojanstvo? Ne hode li po vodi oni roditelji koji u teškoj gospodarskoj krizi odlučuju imati dijete više pa kao Božji dar prihvaćaju treće, četvrto, peto dijete? Ne hode li po vodi oni supružnici koji već godinama, desetljećima žive u zajedničkom životu te su zajedno prebrodili sve kušnje i izbjegli hridi na koje se je mogao nasukati njihov obiteljski brod? Ne hode li po vodi oni vjerni supružnici koji ostaju vjerni i kad im teška, neizlječiva bolest pogodi njihovu ljubljenu osobu, supruga ili suprugu? Da, brojni kršćani i dan danas, baš poput Petra, hode po moru vlastitog života, a to im uspijeva, baš kao onda Petru, jer im je pogled čvrsto prionuo uz Gospodina Isusa. Mi, drugi, ostali, prosječni kršćani češće imamo iskustvo potonuća u vodu, baš poput Petra. Naime, kad je Petar opazio veliki vjetar, poplaši se i poče tonuti te kriknu: Gospodine, spasi me! Svrnuo je pogled s Gospodina te je zato počeo tonuti. To se i nama događa u našim životnim olujama. Hodimo po vodi dok gledamo u Gospodina, a kad svrnemo pogled s njega, počnemo tonuti. No, ništa zato. Važno je tada, baš poput Petra kriknuti: Gospodine, spasi me! I nama će, baš kao Petru onda, pružiti ruku te nas iščupati iz pogibelji.
Don Mladen Parlov
