Nepromijenjena ćud svjetskog utjerivača dugova

Godine 1971., kao guverner Narodne banke Jugoslavije, dr. Ivo Perišin našao se u Americi, na vrlo zanimljivom skupu kod tadašnjeg predsjednika SAD-a Richarda Nixona. Taj je događaj, u svojoj zadnjoj knjizi, opisao ovako:

” (…) ostavio je stotinjak ministara financija i isto toliko guvernera centralnih banaka da ga čitavih sat vremena čekaju, zbijeni u jednoj maloj dvorani, nakon čega je odmah, ulazeći u dvoranu, gotovo bez pozdrava poslao prijeteću poruku Nijemcima, Francuzima i Englezima, svojim glavnim partnerima i saveznicima: Vi zaboravljate na nesebičnu pomoć koju su vam nakon rata pružile SAD i činjenicu da bi bez te pomoći postali roblje crvenih, a sada dijelite lekcije onima koji su vas spasili.”

 

Tog je trenutka politika sile pobijedila razvojnu logiku, što je promijenilo i same temelje međunarodnoga ekonomskog poretka. Tada su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka također počeli mijenjati svoju ulogu, da bi s vremenom postali ovo što su danas – važni instrumenti u službi krupnoga kapitala, utjerivač dugova (MMF) i politički komitet za nametanje neoliberalne doktrine (Svjetska banka).
Svega se toga vrijedi prisjetiti iz dvaju razloga: zato što se povijest ponavlja, nažalost opet kao tragedija, a ne samo kao farsa, i zato što se MMF hrvatskoj javnosti predstavlja kao strog ali pravedan učitelj na putu bolnih, ali neizbježnih i spasonosnih rezova i reformi. Na izravno pitanje što je to MMF, jedan naš dobronamjerni i naivni ekonomist odgovorio je ovako: “To je skup najboljih ekonomskih mozgova svijeta…”. Ako je zaista tako, zašto ga ne iskoristiti da se zaustavi hrvatski put u ponor?

Lijek za ratne rane

Što je, zaista, MMF i zašto je važno ono što se dogodilo prije 40 godina, na skupu u Washingtonu, koji je zabilježio naš akademik Ivo Perišin?

U velikoj krizi (depresiji) tridesetih prošlog stoljeća trajalo je nesmiljeno nadmetanje deviznim tečajevima; mnoge su zemlje povremenim devalvacijama pokušavale popraviti konkurentnost vlastite privrede i ublažiti kroničnu nezaposlenost. Tako su jedna drugoj “krale” radna mjesta. Kad je 1939. počeo rat, nezaposlenost je zamijenila nestašica radne snage, a konkurentnost se mjerila drugim, a ne tržišnim kriterijima. Pred kraj rata postalo je, međutim, jasno da budući mir ne smije značiti i povratak na predratno stanje. Ubuduće se trebalo ponašati po drukčijim pravilima, koja će omogućiti razvoj svima, uz otvaranje dovoljno radnih mjesta. Trebalo je spriječiti ponavljanje duboke ekonomske depresije, koja je u nizu zemalja dovela i do društvene regresije, s nacizmom i fašizmom kao najstrašnijom posljedicom. Nova su pravila utvrđena na čuvenoj konferenciji održanoj godinu dana prije kraja rata, srpnja 1944., u američkom ljetovalištu Bretton Woodsu. Po zamislima velikog ekonomista Johna Maynarda Keynesa, tu je dogovoren novi međunarodni financijski i monetarni poredak.

Njegov je cilj bio da se zaustavi nadmudrivanje deviznim tečajevima i stvori stabilno i stimulativno okružje za poduzetnike i biznis u cjelini. Tečajevi su smjeli varirati za samo jedan posto, a istodobno su osnovani MMF i Svjetska banka. MMF je zemljama članicama, koje su privremeno zapale u teškoće, davao kredite, zapravo pomoć za održavanje devizne likvidnosti, a ponekad i za prilagođavanje tečaja. On je, dakle, imao funkciju zajedničkih deviznih rezervi. Svjetska banka je vrlo povoljnim kreditima, ali i suradnjom u projektima, pomagala razvoj siromašnijih zemalja. Ona je, dakle, bila svojevrsna blagajna uzajamne pomoći.

Iza svega toga stajale su, kako se tada govorilo, “prosvijećene vlade”. Rane koje je nanio Drugi svjetski rat bile su još svježe i bolne, pa nije bilo sporno da je trebalo učiniti sve kako se užasi ne bi ponovili. U dvadesetak godina, koliko je taj sustav preživio, ekonomski su rezultati bili vrlo dobri, a mnoge siromašne zemlje krenule su putem brzog razvoja. Stabilni tečajevi onemogućili su napade špekulanata na pojedine valute, a istovremeno su poticali povećavanje međunarodne trgovine. Zato je rasla proizvodnja, a s njom i zaposlenost.

Ispražnjeni Fort Knox

Po onom starom Arhimedovu pravilu i taj je sistem, međutim, trebao čvrstu točku. Njegov je oslonac bio američki dolar kao valuta sa zlatnom podlogom. Koliko je on bio stabilan, pokazuje podatak da se od 1949. do 1971., dakle pune 22 godine, za jedan dolar dobivalo točno 360 japanskih jena. U tim istim godinama, japanska je privreda rasla najbrže na svijetu (usput rečeno, na drugom je mjestu bila jugoslavenska.)

S vremenom je prošlost zaboravljena, a nova je politika sve više slabila dolar. Amerika je sustavno, iz godine u godinu, trošila previše; na rat u Vijetnamu, na razvoj atomskog i raketnog oružja, na financiranje saveznika i plaćanje vjernosti kolebljivim zemljama, da se one ne bi priklonile SSSR-u. Cijena Hladnog rata nije bila mala. Ali, Amerikanci su držali u rukama i škare i platno, pa su počeli tiskati dolare računajući da će tako prebaciti trošak na druge. Ti drugi su se, međutim, dosjetili jadu, pa su potražili spas u rečenici koja je pisala na svakom dolaru: “Može se promijeniti u zlato”. Fort Knox, tvrđava u kojoj Amerika drži svoje zlatne rezerve, počeo se ubrzano prazniti; predsjedniku Richardu Nixonu i njegovom beskrupuloznom ministru Henryju Kissingeru nije preostalo ništa drugo nego da ukinu zlatnu podlogu dolara.

Što je nakon toga trebalo garantirati stabilnost valute, na koju se oslanjao svjetski ekonomski poredak? Upravo u to vrijeme, dakle godine 1971., u Americi je bio na studijima poznati ekonomist i prvi guverner Hrvatske narodne banke nakon osamostaljenja dr. Ante Čičin Šain. “Pitao sam tada profesora Hayeka kako će dolar bez zlatne podloge?”, pričao je on poslije prijateljima. “Hayek se, međutim, samo nasmijao i rekao: Budite bez brige, kolega, dolar ima atomsku podlogu…”. Nobelovac Friedrich Hayek bio je, inače, zagovornik ortodoksnog liberalizma.

Tako je sporazumu iz Bretton Woodsa izvučen tepih ispod nogu, pa se počeo urušavati i čitav sustav koji je na njemu bio sagrađen. Što ga je zamijenilo? Grubo rečeno, povratak na put koji je vodio prema tragičnom ponavljanju povijesti. Valute su ponovno počele plivati, što je obnovilo špekulacije i rizične kredite. Stvoren je novi međunarodni ekonomski poredak (nazvan Washingtonski sporazum), koji je od siromašnijih zemalja tražio maksimalnu proračunsku štednju, potpuno otvaranje njihovih ekonomija i totalnu privatizaciju. Neoliberalizmu su vrata bila širom otvorena, a s urušavanjem Sovjetskog bloka, on je postao i glavni nacrt za tranziciju u kapitalizam. Tada je ušao u modu naziv globalizacija, koji je zapravo označavao novi kolonijalizam. Posljedice su bile dramatične. U razdoblju između 1960. i 1980. u zemljama Latinske Amerike bruto domaći proizvod po stanovniku povećan je za ukupno 75 posto, a u sljedeća dva desetljeća, do 2000. godine, svega šest posto.

Bez svrhe i milosti

Za nas je, međutim, zanimljivo što se u međuvremenu događalo s MMF-om, koji nam se sada nudi kao slamka spasa. Nakon pada Bretton Woodsa, ta je organizacija, zajedno sa Svjetskom bankom, izgubila razlog postojanja. Ali, kako je nastupilo vrijeme rizičnih kredita, ona je dobila novi posao, ostalo je samo staro ime. Taj posao bio je kontrola zemalja dužnika, kako bi vjerovnici bili sigurni da daju novac u pouzdane ruke. Iz tog vremena potiče naziv “svjetski financijski policajac”. Taj su posao, međutim, ubrzo preuzele bonitetne agencije, ali ni MMF nije ostao na suhom. Neoliberalizam u praksi stvorio mu je novi posao. Pojavila se potreba za utjerivačem dugova, a MMF je bio dorastao i tom zadatku. On je zavrtao ruke i lomio prste, “ne uzimajući u obzir posljedice što će ih ostaviti na stanovnike zemalja kojima se nalagalo da slijede njegovu politiku”, kaže američki nobelovac Joseph Stiglitz.

O kakvoj je politici riječ, može se zaključiti po tome, što je šef misije MMF-a, Grk Dimitri Demekas, tražio od Hrvatske ni manje ni više nego da ukine javno zdravstvo. Spada li i on u trust mozgova, u koji vjeruju neki naši ekonomisti? Bliže je istini da u MMF-u sjede tatini sinovi, koji tu stječu reference za karijere u svijetu krupnoga kapitala.

Otkako je počela kriza koja sada potresa svijet, MMF se našao na udaru kritika, pa je počeo pokazivati umiljatije lice. Ali njegova je funkcija ostala ista: on dolazi da utjeruje dugove, a ne da pomogne razvoj unesrećenih zemalja. Poslovica o vuku i njegovoj dlaci nije izgubila na aktualnosti.

Milan Gavrović/croative.net

Odgovori

Skip to content