TIHOMIR DUJMOVIĆ: Treći put Viktora Orbana
Liberalizam je kako je Vatikan Benedikta XVI. stalno upozoravao, donio teror moralnog relativizma jer liberalizam kao svoju glavnu zastavu ima jednakopravnost svih mogućih pogleda pa samim tim i relativizaciju svih mogućih vrijednosti, pogotovo tradicionalnih vrijednosti. Na pitanje što je danas obitelj, što je danas brak, što su uopće djeca, danas imamo tisuće teza i formula i sve su kako god znale biti devijantne – jednakopravne.
Neke su zemlje odlučile trajno vezati svoju sudbinu isključivo samo i jedino uz Europsku uniju, bespogovorno slušati sve njene prijedloge te srazmjerno zadovoljni čekati da nestankom krize zasja pravo sunce. Stotinu je razloga zbog čega to čine: neki u razložnom upravo patološkom strahu od Rusa, kao Poljska, drže da je za njihove muke baš ovakva Unija krajnje optimalno rješenje, neki su kako se čini kao Češka, pomireni sa činjenicom da će trebati godine i godine da se nadoknadi šteta koju je napravio komunizam. Zemlje mediteranskog bazena koje nisu zadovoljne svojom gospodarskom situacijom grozničavo traže razne gospodarske izlaze, (jedno vrijeme je Francuska pod Sarkozyjem maštala o Uniji mediteranskih zemalja), ali velikih, suštinskih, odmaka od Unije i njene politike, dosega koje je ona propisala, zapravo nema. Ima života i mimo Unije kao što ima i razvoja mimo Unije premda je ona deklarirana kao najbolja, najbogatija, najprosperitetnija. Pogledajte recimo Tursku koja je bilježila ozbiljan rast gospodarstva u godinama kad su doslovno sve zemlje Unije osim Njemačke bile u stagnaciji.
Godišnji rast od 6, 7, 8, pa i 9 posto BDP-a! Ekonomska borba koja se vodi širom svijeta ponovo je dovela do bipolarizacije svijeta i od dana kad je Putin najavio ekonomski savez Rusije, Kine, Indije, Brazila i Južnoafričke Republike, kao i formiranjem paralelnog MMF-a ništa neće biti isto. Naime, nakon 20-godišnje apsolutne dominacije Zapada i Amerike, ovaj savez ponovo sugerira bipolarnu podjelu svijeta. Uz ekonomske, globalizacija je donijela i brojne druge promjene koje ponovo „lome” stare svjetonazore i zazivaju podjele u društvu, ali i podjele u putevima daljnjega razvoja društva. Teror globalizacije i prateći teror ljudskih prava koji nakon početne poželjne, nužne i upravo povijesno pozitivne afirmacije ljudskih prava bez kojih je ravnopravan život u današnje vrijeme nezamisliv, došli smo ne samo do zastranjivanja u tretmanu primjerice seksualnih sloboda koje su izravno donijele razvoj seksualnog nasilja, nego nas sad liberalizam kako vidimo u Americi vodi između ostaloga i ravno prema potpunoj legalizaciji droga! Liberalizam je kako je Vatikan Benedikta XVI. stalno upozoravao, donio teror moralnog relativizma jer liberalizam kao svoju glavnu zastavu ima jednakopravnost svih mogućih pogleda pa samim tim i relativizaciju svih mogućih vrijednosti, pogotovo tradicionalnih vrijednosti. Na pitanje što je danas obitelj, što je danas brak, što su uopće djeca, danas imamo tisuće teza i formula i sve su kako god znale biti devijantne – jednakopravne. Brojne male države u Uniji svjesne svoje ograničenosti koprcaju se u krizi kako znaju i umiju, ali do sada je samo jedna država osmislila novi pravac koji se u znatnoj mjeri opire svemu što je dosegnula liberalna demokracija u globalizacijskoj oluji koja potapa svijet.
Globalizacija je donijela niz vrlo prosperitetnih promjena, ojačala je svjetska gospodarstva, ali je donijela i niz zastrašujućih promjena o kojima se ne govori, kao što se o manama liberalne demokracije ne govori. Primjerice, u Latinskoj Americi su nedavno završili studiju koja pokazuje da se uslijed globalizacije desetci i desetci raznih vrsta voća i povrća više uopće ne uzgajaju jer ih logika globalne privrede – ne treba. To pak dovodi do sve jednoličnije prehrane koju svijet koristi jer je to logici globalizacijskog kapitala najelegantnije. Zato čitav svijet jede pizze, hamburgere, čips i pašte, uz obaveznu Coca-Colu. Što manje različitih proizvoda znači što manje troškova, a to onda sve skupa donosi što veću zaradu. Kažem, sve se zemlje nekako nose, uglavnom mire s takvom stvarnošću, a samo je jedna do sada osmislila vlastiti „My way” i bit će zanimljivo vidjeti kako će eksperiment proći i tko će je slijediti.
Radi se o Mađarskoj Viktora Orbana. Ljevičarski i globalizacijski mediji ga preziru trpajući ga dakako u fascikl fašizma jer sve što nije ultimativno liberalno za njih je neka vrsta fašizacije društva, (Rajko Grlić u zadnjem intervjuu jasno govori o 90-ima kao o „godinama fašizacije”), ali Orban uvjerljivo pobjeđuje, Orbanova Mađarska izlazi iz krize, privreda Orbanove Mađarske raste, a hrvatskim rječnikom govoreći: Orbanova Mađarska je kupila Inu, a nije poslušna globalizirajuća rasprodana Hrvatska kupila mađarski MOL! Orban je odlučio iz temelja promijeniti politike dosadašnjih liberalnih mađarskih Vlada koje su kao Hrvatska jučer, a Slovenija danas, rasprodale sve ono što su stranci htjeli kupiti. Tako je čim je došao na vlast otkupio njihov HEP jer su njegovi prethodnici, poslušnici „liberalne Mađarske” čak i to prodali. Na globalizacijski i liberalizacijski često minoriziranje kršćanstva, napose katoličanstva Orban je reagirao tako da je u prošlom mandatu „pokrenuo” više od stotinu katoličkih osnovnih škola. Ušao je teški rat s bankama, uveo im je porez, izbacio im je valutnu klauzulu i krenuo s otkupom i banaka. Danas Orban ponosno naciji ističe da „Mađarsko nacionalno vlasništvo u bankarskom sustavu sada prelazi 50 %”! Vidjevši da mu država iz dana u dan gubi nacionalne atribute, da tone u žabokrečinu prosječnosti, da mu nametana pravila igre od strane Unije guše razvoj zemlje i drobe stoljetnu tradiciju Orban je političkim programom posve suprotnim od dosadašnjih mađarskih Vlada zadobio enormno povjerenje birača. Dakako, on ima jasnu i glasnu oporbu koja je ne jednom digla narod na masovne prosvjede, ali njegovi izborni rezultati govore ne samo da mu Mađari vjeruju, nego i da su bar za sada itekako zadovoljni smjerom kojim ide.
Viktor Orban je nakon početnih velikih gospodarskih promjena sada u zadnjem javnom nastupu prije koji tjedan, naznačio još jednu promjenu za kakvu se do sada nitko nije odlučio: izjasnio se protiv liberalne demokracije i zauzeo se za nacionalnu „neliberalnu demokraciju”, premda taj pojam kao ni cijeli projekt nije detaljno razjasnio. No, Orbanovi argumenti protiv liberalne demokracije u Mađarskoj su ubitačni. On tvrdi da liberalna mađarska Vlada nije „zaštitila imovinu u našoj zajednici”, da se „nije obvezala da prihvati Mađare koji žive širom svijeta kao dio mađarske države”, da „nije spriječila da zemlja padne u dugove”, niti je „zaštitila obitelji od dužničkog ropstva”. Djeluje kao presuda zar ne? Ubitačna presuda jer elita koja sve ovo skupa nije dozvolila vrijedna je robije! Naime, postavlja se pitanje: što ste uopće radili ako ništa od ovoga niste radili?! Ništa nismo radili, služili smo interesima koji realno nisu mađarski, glasio bi iskreni odgovor kad bi ga imao tko izgovoriti! Sugerirajući da su upravo liberalna načela liberalne demokracije tražila ovakvo ponašanje, Orban ističe da „mi moramo prestati s liberalnim načelima i takvim načinom društvene organizacije države”? Kad ga pitaju, dobro, ali što nakon liberalne nacionalne države? Orban spremno odgovara: “Država koja je utemeljena na radu koji će omogućiti da nam država bude konkurentna u velikoj globalnoj utakmici. Mađarski narod nije samo skupina pojedinaca, nego zajednica koja treba biti organizirana, zajednica koja će biti konkurentna poštujući kršćanstvo, slobodu i ljudska prava”! Država utemeljena na radu, djeluje trivijalno ako ne i povijesno zloslutno, ali kad ste čuli hrvatske političare da programi koje zagovaraju grade državu utemeljenu na radu? Nikad! I tako pred sobom imamo jedan posve novi pravac razvoja države, pravac koji će dežurnim higijeničarima izgledati kao koketiranje s fašizmom, oni će uprijet prst na nerijetke pojave antisemitizma u Mađarskoj što doista valja osuditi i govoriti će o ovom modelu kao koraku natrag u razvoju povijesti jedne nacije. No, tko nas zapravo vodi natrag?
Globalizacija koja od Hrvatske radi feude s kmetovima i feudalcima ili Orban s ovim eksperimentom gdje se realno bori i hrva sa stranim kapitalom i stranim centrima moći? Orban već zna da će se njegov novi projekt pokušati zaustavit i da će imati neprijatelja pa unaprijed upozorava kako „specifičan sektor mađarskog civilnog društva pokušava spriječiti izgradnju nove mađarske zajednice”. Što je to i tko je to „specifičan sektor mađarskog civilnog društva”? Imamo li i mi tu specifičnost? Orban izrijekom ističe kako su „u slučaju nekih nevladinih organizacija u stvari suočeni s političkim aktivistima koji su plaćeni od strane stranaca i koji pokušavaju Mađarskoj nametnuti inozemne interese”. Tvrdeći da se radi o vrlo velikom problemu, Orban je najavio formiranje „Komisije za praćenje, bilježenje i obznanjivanje inozemnog utjecaja” što će sasvim sigurno izazvati brojne kontroverze. Međutim, oni koji se zgražavaju nad ovakvim stavovima moraju znati da je svojedobno izraelski parlament zatražio od svojih tajnih službi da mu dostave izvješće o karakteru, izvorima financiranja i pozadini nevladinih organizacija koje djeluju u Izraelu. Tako se ispostavilo da najveću nevladinu udrugu tajno financiraju Britanci, tada je došlo do dramatičnog diplomatskog skandala, protjerivanja veleposlanika i sl., ali se ispostavilo i to da 90 posto drugih udruga financira arapski svijet! Tko financira hrvatske nevladine udruge? Zar je uistinu nemoguće da tu ima britanskog, srpskog ili bošnjačkog kapitala pa onda i interesa? Zašto to ne smijemo znati? Ni mi, ni parlament koji im daje novac! Zašto se u aktualnoj dilemi: ukinuti novac za školski prijevoz ili ukinuti dotacije za nevladine udruge ne oduzme novac potonjima? Kako je moguće da razne nevladine udruge koštaju ovu državu dvije milijarde kuna, a da se nitko nije usudio postaviti pitanje o srazmjeru tog financiranja i krize koja nas trese? Zato što nemamo Orbana, zato što nemamo tu svijest, zato što nemamo medija koji bi otvorio tu temu pa što god bilo u pozadini! Dok se Orban hvali kako je vratio 50 posto bankarskog sustava u nacionalne ruke, mi upravo prodajemo zadnju hrvatsku banku! Dok je Orban otkupio svoj HEP mi se zapravo pripremamo kako svoj prodati! Nismo mi, odnosno nije hrvatska vlast, nego je Bruxelles i europski sud rekao bankama da izvole platiti penale za naše kredite u „švicarcima”! Nisu li i hrvatske liberalne Vlade, a takve su bile sve od prve do zadnje, zakazale kao i mađarske liberalne vlade kako im nabraja Orban i u :”zaštiti imovine u našoj zajednici” i u „tretmanu dijaspore”? Nisu li i naše liberalne glade mirno gledale i nisu kao i mađarske „spriječile da zemlja padne u teške dugove”, kao što ni naše ni mađarske liberalne Vlade nisu „zaštitile obitelj od dužničkog ropstva”?
Čemu nas Borislav Škegro kao kultni ministar financija liberalne hrvatske ekonomije poučava nego tezi, rasprodati, rasprodati i rasprodati strancima što je god moguće više i prije jer je samo tu izlaz? Nisu li se Škegro i Linić u kontekstu te doktrine pokazali kao „dva oka u glavi”? Je li ikad itko prozvao Škegru zbog tog ekonomskog stava, je li ikad itko napravio računicu što nam je donijela ta doktrina, Škegrina doktrina koju upravo arogantno već sada u oporbi nastavlja Martina Dalić? Imamo li uopće osviješteno u svojoj glavi da tu leži krivnja za sve naše liberalne Vlade? Imamo li uopće osviješteno da tako ne mora bit i da je borba za nacionalnu ekonomiju eminentna borba za socijalnu državu? Vrijedi i obratno, slaba nacionalna ekonomija gotovo da garantira slabu socijalnu državu!! Orban to razumije i Mađari to razumiju i zato su mu već dali nekoliko mandata!
Imamo li mi Orbana, ima li naš Orban ekonomiste koji bi se pokušali oduprijeti teroru stranih banaka? Ima li naš Orban snage pokazati naciji naličje nevladinih udruga koji koštaju ovu zemlju dvije milijarde kuna? Ima li naš Orban jednu jedinu katedru na svim mogućim sveučilištima koja bi kritici podvrgla liberalnu demokraciju i otvorila raspravu o tome? Ima li naš Orban tim ljudi koji bi izračunali gdje ćemo završiti ako nastavimo ovim putem i kakvi su izračuni ako krenemo drugim putem? Imamo li, trebamo li i znamo li što od nekog našeg Orbana tražimo i želimo? Ili još nismo na tom stupnju razvoja?
Autor: Tihomir Dujmović/dnevno.hr
