Kratka lekcija iz povijesti premijeru i ministrici kulture
Već odavna smo duboko svjesni žalosne činjenice da nam je premijer prilično tananog znanja. Posebno se to očituje kad se uhvati kakve povijesne teme pa čovjek ima dojam da je gospodin Milanović prespavao dobar dio svog školovanja.
Na sjednici vlade 21. kolovoza yugo-nostalgična Andrea Zlatar-Violić predlaže da zaboravimo dan krvoprolića hrvatskih zastupnika, 20.lipnja u Beogradu, kako time ne bi povrijedili tankoćutnost istočnih nam susjeda, pa veli:
„Dan sjećanja na Stjepana Radića trebao bi biti dan Radićeve smrti 8. kolovoza 1928. a ne datum atentata na njega, jer, potrebno je komemorirati samo njegovu smrt, ali ne i isticanje povijesnih sukoba!?”
Na toj istoj sjednici aktualni premijer nesuvislo, ali i dvosmisleno trabunja o velikom hrvatskom sinu Stjepanu Radić i upitnosti naslijeđa njegove političke baštine pokazujući još jednom svu mizeriju svog znanja o nedavnoj povijesti vlastitog naroda:
„Pitanje je tko je danas Radićev baštinik i baštinik njegove politike i njega osobno, jer Stjepan Radić je, u našoj kompliciranoj politici 20. stoljeća, važan, velik i na neki način i kontroverzan.
On je (iako kontroverzan!?, o. a.) dao apsolutan pečat kao jednog izraženo socijalnog čovjeka, panslavista, a tada se to tako govorilo (bla-bla), izrazitog antiklerikalca (gornja značka nastala je prije drugog svjetskog rata, dakle, prije 1941.; Milanovićevi ‘antiklerikalci’-bezvjerci ističu svoj motto na kojem stoji i ‘vjera u Boga’!?, o. a.).
Povijesna pravda i paradoks je u tome da nakon što ga je napao i na njega pucao eksponent velikosrpske politike, Puniša Račić, taj isti Račić je kaznu od, ako se ne varam, 20 godina služio u vili na Dedinju (nije nego u ‘zatvorskoj vili’ u Požarevcu a tek 1941. je kao slobodan čovjek dobio stan u ‘njemačkom’ Beogradu!, o. a.) i iz nje su ga izvukli srbijanski partizani, dva dana prije oslobođenja Beograda i oni su mu presudili i likvidirali ga!”
Nakon tog izljeva niza gluposti i povijesnih neistina premijer sam sebe solomunski pita: ‘tko je tu čiji’? Samo politički idiot može ovako govoriti o Radićevu antiklerikalizmu i panslavizmu jer od kraljevskog dvora naručeni i plaćeni četnički komita, Puniša Račić, pucao je u Stjepana Radića i druge hrvatske poslanike ne zbog njihova panslavizma nego zato jer su bili hrvatski nacionalisti koji su željeli hrvatsku republiku, neovisnost i slobodu…. Što se tiče projugoslavenski orijentirane ministrice Zlatar-Violić, 20.lipnja 1928. nije se desio nikakav povijesni sukob čijeg se obilježavanja Hrvatska treba ustručavati, desio se krvavi politički atentat kojeg Hrvatska nikad ne će i ne smije zaboraviti.
I još nešto:
U okupiranom Vukovaru, 1991., odlukom ratnog gradonačelnika, kasnije saborskog zastupnika RH i aboliranog ratnog zločinca Vojislava Stanimirovića ulica Stjepana Radića, zlonamjerno je i cinički ‘prekrštena’ u ulicu ‘srbijanskog junaka’ Puniše Račića a plakat u Beogradu s natpisom ‘jedan je Puniša Račić’ osvanuo je usred Beograda 2.svibnja 2008. godine. I jedno i drugo bili su notorni izrazi ‘isticanja povijesnih sukoba’ (citat Andrea Zlatar s jučerašnje sjednice hrvatske vlade).
Dakako, i osornom premijeru i (ne)kulturnoj ministrici trebalo bi održati lekciju iz povijesti koju silom žele izokrenuti.
Rapallskim ugovorom potpisanim u noći 12. studenog 1920. Italija je dobila veliki dio Istočne obale Jadrana i njenog priobalja. Talijanska delegacija nije prihvatila obvezu glede zaštite nacionalnih prava za 600.000 Hrvata i Slovenaca koji su političkom silom postali talijanski državljani, ali je druga strana, ‘jugoslovenska’, bila prisiljena prihvatiti obveze za malobrojnu talijansku manjinu. Prevrtljiva Italija je priznala ujedinjenje i postojanje Kraljevine SHS. Iste noći potpisana je ‘Antihabzburška konvencija’ o suradnji s ciljem onemogućavanja povratka habzburške dinastije na prijestolje Austrije i Mađarske.
Još prije ujedinjenja, 24. studenoga 1918. godine Stjepan Radić rekao je da odluku o ujedinjenu ima pravo donijeti jedino Hrvatski sabor. Bilo je to na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. To Narodno vijeće nastalo je 5. listopada 1918. godine, a bilo je vrhovni organ vlasti za Hrvate, Slovence i Srbe koji su živjeli u Austro-Ugarskoj, koja je izgubila rat i prestala postojati. Na spomenutoj sjednici u raspravi o ujedinjenju, Stjepan Radić govorio je i o tome da Hrvati hoće svoju republiku. Istaknuo je da sličan jezik nije dovoljan razlog za ujedinjenje i da Središnji odbor nema pravo donijeti odluku o zajedničkoj državi.
Rekao je tada hrvatskim zastupnicima u Beogradskoj skupštini onu čuvenu rečenicu: „Ne srljajte kao guske u maglu.” Ipak, izabran je Odbor sedmorice, koji je izradio ‘Naputke’ – uvjete ujedinjenja. Prema tim uvjetima, konstituanta se trebala sastati najkasnije šest mjeseci poslije sklapanja mira i donijeti konačnu odluku o državnom uređenju, republici ili monarhiji.
‘Naputcima’ je bilo predviđeno privremeno postojanje Državnog vijeća te zemaljskih vlada i parlamenata. Na snazi su trebali ostati pokrajinski zakoni. Također, određeno je da će odluku o konačnoj organizaciji države donijeti Narodna skupština (SHS-a) dvotrećinskom većinom. Četiri dana poslije, svi dogovoreni uvjeti ostaju samo mrtvo slovo na papiru, jer 28. studenoga 1918. godine Delegacija Države Slovenaca, Hrvata i Srba predvođena Svetozarom Pribičevićem stiže u Beograd i odustaje od ‘Naputaka’, upravo pod utjecajem Srbina Svetozara Pribičevića, unitarista i monarhista.
Spomenuta Delegacija izrađuje ‘Adresu ujedinjenja’, koju predaje regentu Aleksandru Karađorđeviću. U veljači 1919. godine Glavna skupština Radićeve ‘Hrvatske pučke seljačke stranke’ prihvatila je rezoluciju, koja se zalaže za neutralnu seljačku republiku i saziv hrvatske ustavotvorne skupštine. Tada je zaključeno da se takav zahtjev uputi i mirovnoj konferenciji u Parizu. Rezolucijom u ožujku iste godine proglašeno je da hrvatski građani ne priznaju tzv. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je proglašena izvan Hrvatskog sabora. Zbog toga su članovi HPSS-e proganjani i zatvarani, a posebno je na udaru velikosrpskog režima bio Stjepan Radić.
Suludo je dakle, Radića proglasiti panslavistom jer je evidentno bio gorljivi hrvatski nacionalist zbog čega je i planirano ubijen od zločinačke, velikosrpske ruke! Ponovimo detaljnije, povijesnu lekciju još jednom, zbog premijera i sličnih mu antihrvatskih historijskih diletanata: Hrvati su, dakako, gubili svoj teritorij u Kraljevini SHS.
Rapalskim ugovorom 1920. godine Kraljevina SHS ustupila je Italiji dijelove hrvatskog teritorija. Tako je Istra (bez Kastva) pripala Italiji kao i Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Sušac i Palagruža. Rijeka je proglašena neovisnim gradom-državom pod zaštitom Lige naroda.
Do siječnja 1921. godine trajala je vlast jurišnika predvođena Gabrielom D’Anunziom, koji su Rijeku zaposjeli u rujnu 1919. godine. Ipak, i Rijeka (Fiume) pripala je Italiji Rimskim sporazumom iz 1924. godine. Hrvati su na tom teritoriju proganjani, škole su zatvarane, a sustavno se provodila talijanizacija. Smijemo li optužiti po Milanoviću ‘panslavistu’ Stjepana Radića da je prodavao Hrvatsku? U svezi s tim (predloženi) Radićev ustav neutralne seljačke Republike Hrvatske iz 1921. godine sasvim eksplicite govori i o teritorijalnom pitanju. Njemu ustav posvećuje značajnu pažnju u uvodnom dijelu i u tri posljednje glave Ustava. (C, V.-VII.)
Dakle:
Osim 8 županija banske Hrvatske, ustavom se predlaže da se i Dalmaciji omogući narodnim plebiscitom izjašnjenje o priključenju Banskoj Hrvatskoj. U pogledu Rijeke i Istre ne priznaje se Rapallski ugovor, već se očekuje od ‘prosvijećene radničke i seljačke demokracije u Italiji’ da se stanovništvo tih pretežno hrvatskih krajeva vrati (!) Republici Hrvatskoj.
Radić nije nikada ni bio u situaciji da pregovara sa Talijanima o bilo čemu, ali njegovi nasljednici (Maček, Trumbić-koji se zbog izdaje hrvatskih interesa kasnije i ubio), te Frank, Pavelić, jesu, i to od 1927. godine pa nadalje Londonski sporazum, Rapalski sporazum, Rimski sporazum (1924) svi su oni išli na ruku Italiji a na štetu Hrvatske, i tek 1926. Mussolini je stupio malo čvršće na Balkan (prvi tiranski sporazum).
Izuzev toga Benito Mussolini je imao i tajne pregovore s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
I za kraj… Koji su to i čiji su to aktualni premijer i njegova ministrica (ne)kulture? – Panslavisti sigurno nisu ali su bez sumnje anti-klerikalci, anti-hrvatske protuhe i štetočine u svakom pogledu, pan-regionalisti i pan-jugoslavisti! Naravno, 0,12 tona žive vage teškoj ministrici (ne)kulture uz odobrenje njenog šefa te srodne im anti-hrvatske političke ‘elite’, nimalo ne smeta sponzorirati odnosno iz našeg džepa dotirati odvratnu ‘Odisejevu’ brijunsku predstavu ‘Mali mi je ovaj grob’, hvalospjev Gavrilu Principu jer ta ‘smrdljiva jaja’ Rade Šerbedžije ne ističu ama baš nikakve povijesne sukobe, zar ne!? Mlađahni i po Britancima educirani atentator-ubojica, Gavrilo Princip u sprezi sa srbijanskom ‘Crnom rukom’, bio je pravo oličenje Milanovićeva ‘panslavizma’!
Zaključak:
Pitajući se ‘tko je tu čiji?’ mogli bi protumačiti kako je i Milanović u ideološkoj dilemi je li i Puniša Račić ustvari bio ‘naš’ kad je opravdano pucao po hrvatskom nacionalizmu ‘štiteći kralja i otadžbinu’ jednako Gavrilu Principu koji je pucao po Ferdinandu i trudnoj mu Sofiji, jer su bili neprijatelji svih Slavena… pa i Velike Srbije!?
Autor: Damir Kalafatić/dnevno.hr
