Tko nas pravi ‘ovcama’?
Isus je obilato koristio usporedbe u nastojanju da nam što snažnije objavi neshvatljivu tajnu Božje ljubavi prema nama te da nas pouči kakav stav mi trebamo zauzimati prema Bogu.
Iz vlastitog iskustva znamo da najdublje istine života ne možemo do kraja pojmiti, nego ih tek naziremo, i zato ih puno snažnije možemo izreći simbolima i usporedbama nego li izravnim govorom. Jedna od najupečatljivijih biblijskih slika je ona o pastiru i ovcama. Crkva od najranijih dana na njoj gradi vjernički identitet. Očito je da ova paradigma nosi u sebi zbilja snažnu i duboku poruku vjere.
S druge strane kada se podrugljivci žele narugati katolicima, napose njihovoj vjernosti Crkvi i njezinom nauku, odnosno papi i biskupima, obično pri tom (naravno, u podrugljivom tonu) koriste ovu sliku. Oni pretpostavljaju da se katolici poput ”glupih ovaca” lako daju manipulirati častohlepnim i beskrupuloznim ”pastirima” – biskupima i svećenicima. Ima i vjernika čijim ”urbanim” ušima ova slika nije baš draga.
Pogledamo li, čak i površno, logiku ovakvih prigovora, lako zaključujemo da ona počiva na potpuno krivoj interpretaciji navedene paradigme. Naime, gleda je previše kroz prizmu naše tradicije. Kod nas ovca ne uživa status ”pametne životinje”. Veoma je uvrjedljivo nekoga nazvati ”ovcom”. Jednako je i s pastirom. Nadalje, u našem iskustvu pastir u pravilu ide iza ovaca i goni ih. Neposlušne zna udarati šibom i vikati na njih. Da bismo pravo razumjeli ovu sliku, potrebno ju je gledati unutar tradicije u kojoj je nastala, a koja dosta odudara od našeg iskustva. I danas se u Judejskoj pustinji (u Izraelu) može vidjeti prizor u kojem pastir zbilja ide ispred ovaca dok ga one vjerno slijede. Upravo kako nam predočava ova prispodoba. Odnos pastira i ovaca utemeljen na međusobnom povjerenju, a ne na prisili kao kod nas. Očito su u tim grubim krajevima ovce dobro naučile da im jedino njihov pastir osigurava dobru ispašu, vodu i zaštitu. U ovakvom odnosu ovca se pokazuje kao iznimno pametna životinja. Ona dobro zna kome dati svoje povjerenje i čiji glas slijediti.
Ova slika vraća nas u same početke Izabranog naroda. Izraelci su bili nomadi u stalnom traganju za ispašom za svoja stada, što u pustinjskim i polupustinjskim krajevima nije ni malo jednostavno. Pustinja je vrlo nepredvidiva i nesigurna. U njoj čovjek lako uviđa kako su njegove sile nedostatne da se održi na životu. U takvom okruženju Izraelci shvaćaju da je jedino Bog taj koji nas sigurno štiti, čuva i vodi. Biblijska misao o Bogu rodila se i razvijala se upravo u pustinji, u čovjekovu traganju za sigurnošću. Biblijska vjera je tako više povjerenje nego li znanje, više je traženje i nalaženje sigurnosti nego li stjecanje teoretskog znanja o životu, više je iskustvo Božje blizine nego li apstraktna misao o njemu. Slika pastira i ovaca izvrsno to dočarava. Imajući ovo u vidu postaje nam jasnije zašto je suvremeni čovjek, oslanjajući se na materijalno blagostanje i sigurnost, postao tako samodostatan, zašto je izgubio strahopoštovanje pred Bogom te prema njemu i njegovu zakonu postao tako obijestan. Lažna sigurnost rađa lažno dostojanstvo.
Želeći nam što zornije predočiti Božju ljubavi prema čovjeku Isus u obrazlaganju ove slike ide još dalje i još dublje od same njezine realnosti. Simbol nadilazi svoju stvarnost. On je dobri pastir poznaje svaku svoju ovcu po imenu. Spreman je radi jedne izgubljene napustiti devedeset i devet drugih, a kad je pronađe na ramenima je radosno nosi natrag. Štoviše, on polaže svoj život za svoje ovce!? To svakako više nije ”realno”. U stvarnosti nijedan pastir neće žrtvovati svoj život radi ovce. Dobri pastir je samo blijeda slika brige i zauzetosti koju Bog ima prema nama.
Ova slika poučava nas također kakav odnos mi prema Bogu trebamo zauzimati. Bog nas ne želi goniti svojim putovima kao ”glupe ovce”. Ne želi nas prisiljavati da ga slušamo i slijedimo. On želi da se sami i slobodno za nj opredijelimo. Bog želi s nama imati odnos prijateljstva i povjerenja. Sve drugo bilo bi nedostojno kako Boga tako i čovjeka koji je njegova uzvišena slika.
Ovom slikom se nadalje snažno naglašava uloga zajednice u našim životima. Živimo u vremenu grubog individualizma kada se čovjeku sugerira nekakva ”osobna religioznost” u kojoj je on tobože ”oslobođen od dogmi i institucija” i njihovog ”licemjernog morala”. Znakovito je da su danas posebno na udaru pripadnost obitelji, Crkvi, narodu i tradicionalnoj kulturi – tim prirodnim zajednicama u kojima se čovjek prirodno rađa i razvija. Očito je da se pojedinca nastoji otrgnuti od njegove prirodne pripadnosti zajednici kako bi bio podesan za različite oblike manipulacija. Pretvara ga se u ”potrošača” koji je vječito gladan upravo onoga što mu se servira kao ”dobro jelo i piće”. Svi porobljivači su tako činili. A svatko tko čovjeka drugačije formira, postaje nepoželjan. Uvjeren sam da oni koji nas tako uporno i podrugljivo potiču da ne budemo ”božje ovčice”, podmuklo žele učiniti ”svojim ovcama” koje će do mile volje zavoditi, iskorištavati, potkradati, pa i ubijati. Usporedba s pastirom i ovcama kao protuteža nam poručuje kako je sudbonosno važno da se čovjek u prirodnim zajednicama prirodno izgrađuje. ”Nije dobro da čovjek bude sam!” piše u samom početku Sv. pisma. Čovjek je bitno u sebi biće zajedništva, kažu filozofi. Bez zajednice ne možemo se oblikovati u zrele i slobodne osobe. Tako ni svoj odnos prema Bogu ne možemo izgraditi gradeći ga svatko za sebe.
Don Marinko Mlakić
