DRŽAVA SE SUSTAVNO UNIŠTAVA, A OPORBA ŠUTI. ZAŠTO?
Hrvatska se nalazi u najtežem razdoblju od osamostaljenja. Ova nesretna (nenarodna, nesposobna, korumpirana, …) vlast sve je ubila, a živi su, i to kao nikad prije, samo ideološki sukobi. I dok se zatire hrvatski duh i tradicija, dok se uništava egzistencija i budućnost, oporba šuti! Zašto? Prenosimo tekst s portala hkv.hr u kojem na to pitanje pokušavaju odgovoriti dr. sc. Damir Pešorda, Josip Jović, Joško Čelan i Egon Kraljević.
O pasivnosti i mlakim reakcijama oporbe: Pešorda, Jović, Čelan i Kraljević
Zašto oporba mlako reagira na sustavno uništavanje hrvatske države?
Da aktualna vlast nije sposobna za rješavanje bilo kojeg važnijeg političkog i gospodarskog problema znano je i onima kojima je politika zadnja stvar u njihovu životu. Štoviše, aktualna vlast ne samo da ne rješava nagomilane probleme, nego sustavno radi na uništavanju hrvatske države. Postavlja se, međutim, pitanje zašto oporba predvođena HDZ-om na jasno vidljivo uništavanje države ili šuti ili se postavlja mlako i nedovoljno angažirano.
Nismo tako posljednjih tjedana mogli čuti nikakvu suvislu i odlučnu reakciju HDZ-a na najavu monetizacije autocesta, na kaos koji vlada u zdravstvenom sustavu, na sve veće iseljavanje mladih iz Hrvatske, na daljnje gospodarsko propadanje itd.
Postupanje oporbe za Portal HKV-a komentiraju: dr. sc. Damir Pešorda, Josip Jović, Joško Čelan i Egon Kraljević.
Dr. sc. Damir Pešorda: I HDZ će i SDP u konačnici napraviti ono što ima kažu u Bruxellesu.
U vašem pitanju težište je stavljeno na pasivnost oporbe, dakle HDZ-a, jer očito je da od aktualne vlasti ništa korisno ne očekujete. Svejedno, ja bih se ipak malo zadržao na ponašanju vlasti. Ova vlast je tijekom cijelog mandata vodila ideološku bitku protiv naroda, odnosno protiv sustava vrijednosti uz koji pristaje većina hrvatskog naroda. U tomu je aktualna vlast, mora joj se priznati, bila dosta uspješna. S plodovima njihovih ideoloških diverzija imat ćemo problema još dugo.
Neki zakoni koje je donijela vladajuća garnitura i neke teme koje su otvorili uopće nisu bezazleni. HDZ se verbalno suprotstavljao tom ideološkom silovanju te je samim time zaslužio da mu većina dadne svoj glas. Ni pri tome ne treba imati iluzija, i HDZ će i SDP u konačnici napraviti ono što im kažu u Bruxellesu.
U tome dobrim dijelom treba tražiti i razloge HDZ-ovoj pasivnosti. Recimo, ne možete očekivati da će HDZ reagirati na sramotni ”zapadnobalkanski samit” u Berlinu kada ga je organizirala Angela Merkel. Što se tiče političkih pitanja koje ste vi apostrofirali – iseljavanje mladih, stanje u zdravstvu i monetizacija autocesta – bojim se da na njih ni HDZ, ali ni bilo koja druga politička snaga u zemlji, nema adekvatan odgovor. Riječ je o stvarima koje su posljedica duboke gospodarske krize u kojoj se zemlja već dugo nalazi.
Zdravstvo će za obične korisnike tih usluga biti sve skuplje bez obzira tko vladao Hrvatskom, a bojim se i da ćemo biti prisiljeni ”monetizirati” i još štošta osim cesta. Logično je da u tako depresivnom okruženju mladi listom odlaze iz zemlje. HDZ-u je možda i mudro da šuti o takvim stvarima jer sutra će najvjerojatnije biti u poziciji da svoja obećanja pretvori u djela. A to bez otpora Bruxellesu neće biti izvedivo.
Dakako, izlaz uvijek postoji. Nisam ekonomski stručnjak, no vidim da od malih zemalja samo one koje konzumiraju vlastiti suverenitet i ne slušaju slijepo naputke iz EU uspijevaju kako-tako prosperirati. Primjerice, Mađarska s Orbanom na čelu. Čuči li u Karamarku ”mali Orban” i čeka svoju priliku, to ćemo tek vidjeti. Ja sam po naravi skeptik pa je bolje da ne prognoziram.
Josip Jović: Politika vezanih ruku
U odnosu na sadašnju vlast, Vladu i predsjednika Republike, HDZ, odnosno njegov predsjednik Tomislav Karamarko, ima najjači i najjasniji odmak u dvije teme. Dok sadašnja vlast brižno njeguje mentalno jugoslavenstvo i sve više institucionalno povezivanje država bivše Jugoslavije, najjača oporbena stranka obećava radikalni raskid s jugoslavenskom prošlošću uključujući tu, dakako, detitoizaciju i čak lustraciju.
I drugo, nasuprot Josipoviću ili Vesni Pusić, koji poručuju kako se neće petljati u unutarnja pitanja BiH, Karamarko veli: Hoćemo se petljati, tražit ćemo potpunu ravnopravnost Hrvata i to kroz federalizaciju ove države, neizravno se zalažući za treći entitet, odnosno obnovu Hrvatske Republike.
Naravno, postoji čitav niz drugih pitanja na koja birači očekuju određenije odgovore, bez čega će teško biti dobiti izbore. Vodstvo HDZ kritički govori o gospodarskoj politici Vlade, ali nije baš sasvim jasno što bi ono radilo kad bi došlo u poziciju voditi gospodarsku politiku, kakav im je program izlaska iz krize.
Još očekujemo i konkretne odgovore na otvorena pitanja tzv. monetizacije autocesta, prodaje HPB i preostalih javnih poduzeća, trase buduće jadransko-jonske ceste, obrazovne, zdravstvene, kulturne i medijske politike, odnosa prema «regionu» i manjinskim pravima, stanja u diplomaciji, odnosa prema Europskoj uniji, lokalne samouprave, izbornog sustava i iseljeništva, itd.
Ako govorimo o stanovitoj rezerviranosti onda bi objašnjenje trebalo potražiti u nekoliko razloga. Teško je davati obećanja za koja nisi siguran da ćeš ih moći ispuniti. Postoji i nekakvo guranje prema fiktivnom političkom centru. Problem je i zagledanost u Europsku uniju i isčekivanje što će ona i što bi ona kazala. Vjerojatno je prisutna i procjena kako je, s obzirom da do parlamentarnih izbora ima još dosta vremena, još prerano izlaziti s konkretnijim stavovima i opredjeljenjima. Živi bili pa vidjeli.
Najveće iskušenje kako za recentnu tako i za buduću vlast jest i biti će politika vezanih ruku i izvršavanja zadataka. Čini se kako je takva politika ključ neuspjeha sadašnje vlasti te kako će napuštanje takve politike biti ključ uspjeha svake buduće vlasti. Inače nam ne gine crni scenarij.
Joško Čelan: Hrvatska oporba – udbaši, preživači i/ili stvarni tribuni
Najopćenitiji i najjednostavniji odgovor na pitanje „zašto oporba predvođena HDZ-om na jasno vidljivo uništavanje države ili šuti ili se postavlja mlako i nedovoljno angažirano”: zato što 15- ili 20-postotna manjina kukuričućih jugonacionalista u Hrvatskoj jača od 80- ili 85-postotne većine – trenutno uglavnom kmetskih – hrvatskih katolika.
Jači su u gospodarstvu, politici, sigurnosnim službama, u medijima, kulturi i na sveučilištima. Tu snagu naslijedili su iz gotovo pola stoljeća komunizma.
Nju im je narodnjački pokret dr. Franje Tuđmana imenom HDZ tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća unekoliko oslabio, ali oni su se, uz presudnu pomoć „Sorosa” i „britanskog imperija”, vratili na scenu 2000. godine. Otada oni, za interes rečenog Imperija i vlastite partijsko-udbaške kaste, ponižavaju i porobljavaju hrvatski narod i državu. Istresaju iz njih i posljednje novčiće pa je sada, po svemu sudeći, na redu pljačka još ono nešto preostalih dobara, pokretnih i nepokretnih.
Ovo je najopćenitija slika. Ako pak u krupni plan stavimo „oporbu predvođenu HDZ-om”, vidjet ćemo da je dio nje i sam partijsko-udbaški umrežen, dio još jedna („desna”) kasta državnih uhljeba i preživača, a tek na kraju dio koji istinski, znanjem i djelovanjem, predstavlja najbolje interese hrvatske narodne većine. Čak i takav odnos snaga – kao što noviji događaji pokazuju – može biti dovoljan za poneke dobivene izbore, ali ne i za stvaran preokret koji narodu i državi može jamčiti budućnost i opstanak.
Što u ovakvoj slici političke klase preostaje samom narodu? Može kmetovati, kao i posljednjih petnaestak godina, ali može se vratiti tuđmanovskom rodoljublju i domoljublju – naravno u novim povijesnim okolnostima – i dokazati da čuvena poslovica „narod ima vlast kakvu zaslužuje” nema samo jedno (fatalističko) značenje i ishod.
Egon Kraljević: Nepristupačnost medija
Aktualna vlast je ne samo loša, nego nažalost katastrofalna. Potvrđuju to i kritike koje joj upućuju njihovi bivši suradnici poput Ljube Jurčića svojedobnog člana Račanove, dakle SDP-ove Vlade. Sve to oporba međutim ne koristi i ne poentira.
Ljeto ne može biti opravdanje jer nema godišnjih odmora kad su u pitanju ozbiljne političke teme, odnosno kada nam doslovce prijeti rastakanje države. Jugofilima to možda i nije loš rasplet, jer bi daljnje „omekšavanje” hrvatske državnosti moglo dovesti do novog političkog oblikovanja u pravcu jačanja jugoslavenskih veza a istovremeno potvrdilo i njihovo uvjerenje da je Hrvatska država tek nepotrebna (i zločinačka) avantura koja „nam nije trebala”.
Šutnju oporbe ne može se objasniti niti nepristupačnošću medija. Unatoč tradicionalnoj jugonostalgiji glavnih glasila u Hrvatskoj, jasno formulirane kritike na račun vlasti, u današnjoj bi situaciji ekonomskog beznađa, zasigurno našle put do novinskih redakcija.
Stoga se postavlja pitanje ima li u oporbi sposobnih ljudi i ideja, tj. jesu li te snage formulirale konkretan program za izvlačenje Hrvatske iz najdublje krize?
Nereagiranje na destruktivno djelovanje vlasti moglo bi dodatno produbiti beznađe i stvoriti dojam da oporba nema što za ponuditi. To bi uz očekivano navijačko provladino novinarstvo najutjecajnijih redakcija, moglo – ma kako se to činilo nevjerojatnim – voditi još jednom mandatu vladajuće koalicije. A taj bi možda bio i zadnji mandat u samostalnoj Hrvatskoj.
Autor: Davor Dijanović/hkv.hr
