Eutanazirana zbog depresije uzrokovane prekidom veze s partnerom

„Država koja promiče smrt“ – tako je Goran Andrijanić s Bitno.net-a nazvao Belgiju, zemlju koja je nakon 12 godina od legalizacije eutanazije odraslih ove godine legalizirala eutanaziju djece. „Zastrašujuće posljedice zakona o eutanaziji potvrđuju i rezultati nedavno provedenog istraživanja prema kojima čak 47% slučajeva eutanazije u belgijskoj regiji Flandriji nije prijavljeno, a glavni razlozi su izbjegavanje administrativnih poteškoća ili nepostojanje pravnog utemeljenja za izvršenje eutanazije. Prema spomenutom istraživanju, u 32% slučajeva eutanazija je izvršena bez prethodnog zahtjeva pacijenta.“

 

Sin žene koju su eutanazirali zbog depresije: Njoj je trebalo liječenje, a ne smrt

“Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege”, poznata je izjava Cicely Saunders, britanske medicinske sestre i osnivačice pokreta palijativne skrbi. Njezine riječi, nažalost, sve slabije dopiru do belgijskih liječnika, što potvrđuje i slučaj Gedelieve De Troyer – žene kojoj je zbog depresije odobreno potpomognuto samoubojstvo.

Nakon što je u rujnu 2011. godine njezin dugogodišnji liječnik odbio zahtjev za eutanazijom, tročlana ga je liječnička komisija kasnije ipak prihvatila, te izvršenje povjerila dr. Wimu Distelmansu, onkologu i predsjedniku vladinog Vijeća za nadzor nad zakonom o eutanaziji.

Dr. Distelmans je u travnju 2012. godine zbog „neizlječive depresije eutanazirao Gedelieve De Troyer koja je prije smrti njegovoj udruzi Life End Information Forum darovala 2500 eura.

Tom Mortier, sin nesretne žene, protiv spomenutih je liječnika pokrenuo privatnu tužbu u kojoj navodi kako je njegovoj majci bila potrebna pomoć u borbi protiv depresije uzrokovane prekidom veze s partnerom i osjećajem udaljenosti od članova obitelji, a ne eutanazija. Mortier također navodi kako dr. Distelmans nije imao potrebne psihijatrijske kvalifikacije, te kako liječnici uključeni u donošenje odobrenja eutanazije njegovu majku nisu niti poznavali. Konačno, prije samog čina ubojstva nitko od liječnika nije obavijestio članove njezine obitelji.

Slučaj Gedelieve De Troyer komentirao je i Roger Kiska, savjetnik u udruzi Alliance Defending Freedom naglasivši kako „osobe koje pate od depresije trebaju suosjećanje i ljubav, a ne smrt.“

– Država ima dužnost postaviti potrebne granice kako bi pacijenti primili prikladnu skrb i mogućnost razgovora sa članovima obitelji – rekao je Kiska.

Na dužnost države da štiti život, a ne promiče smrt, upozorio je i Robert Clarke, pravni savjetnik spomenute Udruge.

– Osoba može tvrditi da smije činiti što želi, međutim to ne može biti iznad odgovornosti i dužnosti vlade da štiti slabe i ranjive – pojasnio je Clarke, dodavši kako je takva praksa u potpunom skladu sa Europskom konvencijom i ljudskim pravima.

Podsjetimo, Belgija je legalizirala eutanaziju 2002. godine, a prema donesenom zakonu svaka punoljetna osoba koja prema izjavi dva liječnika trpi „nepodnošljivu psihičku ili fizičku bol“ može zatražiti usmrćivanje, najčešće smrtonosnom injekcijom. Od nedavno, eutanazija je omogućena i maloljetnim osobama na njihov zahtjev, uz pristanak roditelja te potvrdu psihologa da dijete potpuno razumije posljedice svoje odluke.

Zastrašujuće posljedice zakona o eutanaziji potvrđuju i rezultati nedavno provedenog istraživanja prema kojima čak 47% slučajeva eutanazije u belgijskoj regiji Flandriji nije prijavljeno, a glavni razlozi su izbjegavanje administrativnih poteškoća ili nepostojanje pravnog utemeljenja za izvršenje eutanazije. Prema spomenutom istraživanju, u 32% slučajeva eutanazija je izvršena bez prethodnog zahtjeva pacijenta.

Herman De Dijn, belgijski filozof, nazvao je Belgiju „sentimentalističkim društvom“ koje slijedi samo one etičke vrijednosti povezane s potragom za individualnom srećom i blagostanjem, a u tom „kvazireligioznom fanatizmu“ izgubila se povezanost svih živih bića, pogotovo ljudi.

Na kraju možemo samo još jednom podsjetiti na riječi sv. Ivana Pavla II. koji u enciklici „Evangelium vitae“ eutanaziju prokazuje kao „perverziju pravog sažaljenja“ koje se rađa ondje gdje se „život cijeni samo u mjeri u kojoj donosi užitak i blagostanje“, dok je „put ljubavi i istinske samilosti potpuno drugačiji“.

„Pitanje koje provire iz čovjekova srca u krajnjem suočenju s patnjom i smrću, posebice kada je iskušavan predati se beznađu i gotovo se poništiti u njemu, traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji. To je zahtjev za pomoć, kako bi se nastavio nadati, kada sve ljudske nade malakšu.“ (Ev 67)

Miodrag Vojvodić / Bitno.net/zdravstveniodgoj.com

 

Odgovori

Skip to content