Kleveta Crkve na međunarodnom kongresu
Sa 18. međunarodnoga kongresa Renovabisa, koji je od 3. do 5. rujna održan u Freisingu u Njemačkoj na temu »Crkva – mediji – javno mnijenje«, nakon prvog dana objavljeno je službeno Renovabisovo priopćenje u kojem je uz ostalo i sljedeći odlomak: »Dok je Lidija Lacko Vidulić, novinarka kulture javnog hrvatskog radija, opisala Crkvu kao veoma utjecajnu, zamjenik glavnog urednika privatnog katoličkog radija ‘Proglas’ iz Brna Filip Breindl nije mogao zapaziti poseban interes za crkvene teme u češkom društvu.
U Hrvatskoj Crkva je često, u najmanju ruku u javnoj percepciji, tijesno povezana s desnim stranačkim spektrom, tako Vidulić. Crkva ne poduzima ništa da bi se od toga u dovoljnoj mjeri ogradila.« Stav iz toga odlomka, koji se tiče Katoličke Crkve u Hrvatskoj, ima osobitu težinu jer je kleveta Crkve u Hrvatskoj i jer ga je objavio Renovabis, službena i ugledna ustanova Njemačke biskupske konferencije koja se u podnaslovu označava kao »Akcija solidarnosti njemačkih katolika s ljudima u srednjoj i istočnoj Europi«.
Stav da je Katolička Crkva u Hrvatskoj »tijesno povezana« s političkim strankama desnice ne samo da ne odgovara povijesnoj istini i stvarnosti, nego je i objektivno ocrnjivanje Crkve i falsificiranje stvarne slike Crkve u Hrvatskoj, koje se nažalost dogodilo na skupu koji je organizirala Katolička Crkva i koji je trebao poslužiti dobru. U suvremenom pluralnom svijetu posve su razumljive osobne ocjene svakoga fenomena, pa i Crkve u Hrvatskoj i njezina odnosa prema političkim strankama, i te ocjene mogu ići od lijevoga do desnoga ekstrema, no na crkvenom međunarodnom kongresu ipak je nužno da se iznose provjereni i provjerljivi podatci i činjenice.
Iz citiranoga dijela službenoga Renovabisova priopćenja ne vidi se je li novinarka za svoje subjektivno mišljenje, koje je možda zajedničko i određenoj grupi unutar Hrvatskoga radija ili šire, iznijela ikakav argument, što bi se očekivalo već iz minimalnoga poštovanja prema sudionicima kongresa. Omekšavanje tvrdnje da je Crkva tijesno povezana s desnim stranačkim spektrom ogradom »u najmanju ruku u javnoj percepciji« otkriva da i nema argumenata za tu tvrdnju, pa ostaje gorak okus da je to bilo ipak etiketiranje Crkve u Hrvatskoj. Naime, ne može se bez objektivnoga i stručnoga istraživanja vjerodostojno govoriti kakva je stvarno »javna percepcija« odnosa Crkve u Hrvatskoj prema političkim strankama, a nije poznato da je u Hrvatskoj ikada provedeno takvo stručno i vjerodostojno istraživanje. Osim toga »javna percepcija« ne smije se poistovjetiti sa stavovima koje u medijima iznose ideološki i politički pristrani novinari, dobro plaćeni da bi utjecali na javno mnijenje. U Hrvatskoj, naime, postoji i živi još u doba komunizma stvoren medijski mit o Crkvi kao neprijatelju ljevice, no mit i stvarnost nemaju niti mogu imati išta zajedničko.
Crkva u Hrvatskoj duboko je svjesna da živi u pluralnom društvu i da je posve normalno da se svi građani, pa i članovi Crkve, politički svrstavaju po svom osobnom uvjerenju od ljevice do desnice te je i neosporna činjenica da u svakoj političkoj stranci u Hrvatskoj danas ima i hrvatskih katolika koji zapravo i jesu Katolička Crkva u Hrvatskoj. Ni hijerarhija Crkve u Hrvatskoj, sve kad bi htjela, ne može se niti se smije svrstavati ili »tijesno povezivati« uz ikoju političku stranku ili političku opciju, jer bi u protivnom nužno dolazila u sukob s vjernicima koji imaju pravo birati sve opcije. Premda ima novinara koji Crkvi smišljeno i sustavno podmeću tobožnje svrstavanje uz određene političke stranke ili opcije, osobito kad netko iz Crkve kritično progovori o štetnim postupcima ljevičara na vlasti ili u medijima, činjenica je da se Crkva u Hrvatskoj doista svrstala uz određenu političku stranku i opciju samo 1990. godine na prvim višestranačkim izborima kad se radilo o ostajanju u zagrljaju totalitarnoga komunizma ili iskoraku u demokratski proces, i kad je to svrstavanje bilo isključivo služenje općemu dobru čitave hrvatske nacije.
Ne postoji ni jedan službeni dokument niti Hrvatske biskupske konferencije, niti Komisije »Iustitia et pax«, niti ikoje crkvene pravne osobe koji bi dovodio Crkvu u »tijesnu povezanost« s političkom stranačkom desnicom. Činjenicu pak da neke vrjednote, koje vjerna evanđelju zastupa Crkva, prihvaćaju i pojedine stranke desnoga centra ili desnice samo okorjeli i politički nepismeni ljevičari mogu prikazivati kao »tijesno povezivanje« Crkve i tih stranaka. Katolička Crkva, osobito njezin hijerarhijski dio, ima svoj puni smisao u služenju općemu dobru svih ljudi, a to opće dobro proteže se od doprinosa izgradnji zdravoga, pluralnoga, slobodnoga i prosperitetnoga društva u kojem ima mjesta za svakoga čovjeka i u kojem će biti poštivano ljudsko dostojanstvo svake osobe do doprinosa vječnom spasenju svake osobe koja se želi otvoriti Bogu. To svoje služenje Crkva u Hrvatskoj ostvaruje i kritikom negativnih pojava ili jasnim prokazivanjem lošega upravljanja zemljom, zloporabe školstva i zakonodavstva za nametanje određenih ideologija ili zahtijevanjem pune istine o prošlosti. Ako takve negativnosti stvara vladajuća koalicija lijevoga predznaka, onda kritika tih i takvih postupka ne znači svrstavanje uz desni stranački spektar, nego samo odgovorno služenje općemu dobru cjelokupnoga hrvatskoga društva i svih njegovih članova. Baš zato boli kleveta Crkve u Hrvatskoj koja se dogodila na Renovabisovu.
Autor: Ivan Miklenić / Glas Koncila
