Akademik Josip Pečarić dokazao se u hrvatskoj javnosti mnogim svojim javnim nastupima kao istinski i djelotvorni hrvatski rodoljub i domoljub. Ne boji se u javnim nastupima braniti hrvatsku sadašnjost i prošlost od nasrtaja protuhrvatskih pojedinaca i skupina. Koje li nakaradnosti hrvatske stvarnosti kad za jednoga akademika moram napisati da se ne boji braniti hrvatsku sadašnjost i prošlost – gdje? – u Hrvatskoj. Naše je hrvatsko društvo još uvijek zaraženo komunističkom bolešću, pa je potrebna velika hrabrost da bi čovjek u Hrvatskoj branio Hrvatsku. Kao da je normalnije u Hrvatskoj živjeti neku stranu stvarnost, a ne hrvatsku stvarnost i hrvatsku istinu.

Akademik Pečarić objavio je veliki broj knjiga u kojima brani i promiče upravo hrvatsku stvarnost od nasrtaja onih koji bi željeli da Hrvatske nema. U tom smislu treba istaknuti njegove knjige o Jasenovcu. Već je 1998. godine objavio knjigu Srpski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima.[1] Njezino drugo izdanje objavio je 2000. godine, da bi iste godine objavio i drugu knjigu o istom predmetu. Godinu dana kasnije, 2001., objavio je engleski prijevod tih dviju knjiga iz 2000. godine, objedinjen u jednoj knjizi.

Premda je nakon objave tih knjiga protekao već dugi niz godina, želim ovim prikazom podsjetiti hrvatsku javnost na postojanje tih knjiga, jer mnogi ljudi i dan-danas razmišljaju i govore, kao da te knjige nisu napisane. Naime, akademik Pečarić je u tim knjigama pokazao i dokazao laž koju su komunisti, jugoslaveni i velikosrbi širili o ratnom radnom i sabirnom polju u Jasenovcu, na kojoj su laži izgradili velikosrbski mit, sa svrhom da bi Hrvatsku i Hrvate držali u trajnoj pokornosti i podložnosti. Taj velikosrbski mit odigrao je i odlučujuću ulogu u poticanju hrvatskih Srba na oružanu pobunu 1991. godine, na koju je Republika Hrvatska, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, morala odgovoriti obranbeno-oslobodilačkim ratom, uobičajeno zvanim Domovinskim ratom. Očito je da nije dovoljno knjigu napisati i očekivati da će javnost iskoristiti njezin sadržaj, pa ga i usvojiti i po njemu živjeti. Potrebno je uvijek iznova podsjećati na napisane knjige, kako bi one proizvele dobar učinak kod čitateljstva i obćenito kod naroda. Stoga, evo prikaza Pečarićevih knjiga o Jasenovcu.

Obje Pečarićeve knjige iz 2000. godine imaju isti naslov: Srpski mit o Jasenovcu, obilježene brojevima I. i II. Prva knjiga ima podnaslov: Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, a podnaslov drugoj knjizi je: O Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora. Treba odmah reći da su obje knjige nastale kao odgovor na megalomansko građenje jasenovačkoga mita od strane srbskoga “znanstvenika” dr. Milana Bulajića. Pečarić, dakle, u svojim knjigama ukazuje na laži i krivotvorine Milana Bulajića.

1.) Prikaz prve knjige: Pečarić, Josip. Srpski mit o Jasenovcu, I. Skrivanje istine o beogradskim konc-logor[i]ma. [Drugo izdanje.] Nakl. Element. Zagreb, 22000., 200 stranica + 4 str. ovitka.

Brzi uvid u sadržaj svake knjige daje njezin pregled sadržaja. Stoga evo pregleda sadržaja prve Pečarićeve knjige o srbskom mitu o Jasenovcu: Sadržaj (str. 5-6). Krušelj, Željko. Dr. Milan Bulajić – čuvar velikosrpske “pogibeljomanije” (str. 7-23). Uvod (str. 23-27); Bedž sa slovom ‘U’(staša) (str. 28-30); Bulajićev “Uvod” (str. 31-34); “Bespućima povijesti Franje Tuđmana u filozofiji zlosilja” (str. 35-39); “Tuđmanovo viđenje Nezavisne Države Hrvatske” (str. 40-51); “Broj žrtava ustaškog genocida” (str. 52-72); “Tuđmanov ‘Jasenovački mit’ i istina o žrtvama Jasenovačkog logora” (str. 73-84); “Lažna tvrdnja Franje Tuđmana o pomiješanim kostima žrtava i dželata u logoru Jasenovac” (str. 85-90); “O povijesnoj krivnji Katoličke crkve” (str. 91-112); “Tuđmanovo pozivanje na katoličkog svećenika-ustašu” (str. 113-116); “Grizogonovo pismo nadbiskupu Stepincu, februara 1942.” (str. 117-133); “Pokatoličenje pravoslavnih Srba”(str. 134-138); “Jasenovačka stvarnost 1991.: oskrnavljeno Spomen-područje Jasenovac” (str. 139-142); “Oskrnavljeni Jasenovac – Sistem neistina o najvećem logoru smrti za Srbe” (str. 143-145); “Dr. Ivo Omrčanin – Židovi su od Jasenovca napravili Holivud” (str. 146-153); “Tuđman (1994.) priznaje Jevrejima bespuće u povijesti” (str. 154-156); “Tekst Karla Pfeifera: Predsednik, koncentracioni logor Jasenovac i Jevreji” (str. 157-159); “The World Heritage” (str. 160-168); “Dr. Milan Bulajić: Jasenovac – sistem ustaških logora smrti: Šta se dogodilo?” (str. 169-176);“Provokatori na delu”, Beograd, 1941. (str. 177-180); Zaključak (str. 181-187); Summary (str. 189-195); Kazalo imena (str. 196-199); Bilješka o autoru (str. 200).

Premda su naslovi pisani kosim slovima, oni su redovito stavljeni i unutar navodnika, a to stoga što su to zapravo naslovi Bulajićeve knjige s kojom Pečarić raspravlja. Navodeći Bulajićeve naslove, Pečarić vrlo uspješno pobija sadržaj koji im je Bulajić pridao. A Bulajićeva knjiga ima naslov: “Jasenovački mit” Franje Tuđmana. Genocid nad Srbima, Jevrejima i Ciganima (Prilozi 1. i 2.), objavljena prvi put 1994., a drugi put 1997. godine u Beogradu. Tu sad vidimo da je Bulajić u svojoj knjizi raspravljao pak s dr. Franjom Tuđmanom, odnosno s njegovom knjigom Bespuća povijesne zbiljnosti, objavljenom 1989. godine. Ta trostrana raspra zahtijeva od čitatelja veliku pozornost kako bi uočio tko je što napisao, i u čemu na kraju Pečarić prigovara Bulajiću.

Da bismo uvidjeli važnost raspre koju je Pečarić pokrenuo protiv Bulajića, potrebno je znati da je dr. Milan Bulajić jedan od glavnih velikosrpskih ideologa i najveći promicatelj velikosrpskoga mita o Jasenovcu. O njemu obširnu raspravu piše Željko Krušelj na početku Pečarićeve prve knjige. Tako Krušelj piše da je dr. Milan Bulajić danas nesporni predvoditelj i ‘spiritus movens’ poznate mitomanske škole srpske “pogibeljomanije”. Njezini su ideolozi uvijek bili u službi velikosrpskog ekspanzionizma, opravdavajući i najnoviju srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu … (str. 8). Bulajić je inače Crnogorac rođen 1928., pa se baveći Jasenovcem poigravao srbskim osjećajima sve u svrhu da bi promaknuo sebe u srbskim krugovima. Godine 1953. doktorirao je u Beogradu temom “Pravo nacija na samoodređenje”, čime je trebao postati stručnjak za međunarodno pravo. Tu činjenicu često će u svojim radovima isticati Josip Pečarić s obzirom na to da je Bulajić svojim stavovima negirao Hrvatima pravo na samoodređenje. Bio je u jugoslavenskoj diplomatskoj službi od 1949. do 1987., pa je tako stekao mnoga međunarodna poznanstva, što mu je poslužilo da laž o Jasenovcu pronese po cijelom svijetu. Pratio je 1986. suđenje hrvatskom ministru Andriji Artukoviću, pa je nakon toga objavio četiri sveska knjige “Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine”. U posljednjem svesku svoje knjige, koja je objavljena 1989., jedno je poglavlje posvetio i dr. Franji Tuđmanu, shvativši njegovo znanstveno i političko “uskrsnuće” kao loš predznak za srbijansku hegemonističku politiku. Bulajić je uoči raspada jugoslavenske federacije održao mnoge tribine i priredio međunarodne konferencije o logoru u Jasenovcu. Vrhunac je Bulajićeve jasenovačke farse bila beogradska televizijska emisija “Porota”, pripremljena u studenom 1989. po njegovim uputama. Tom je prilikom, piše Krušelj, dogovorio telefonsko uključivanje novosadskoga patologa dr. Srboljuba Živanovića, koji je u emisiji ustvrdio da je jedno komisijsko antropološko istraživanje iz 1964. dokazalo postojanje “700.000 žrtava u jasenovačkim masovnim grobnicama”, a kasnijom provjerom ustanovljeno je da je ta komisija pronašla samo 284 ljudska kostura (str 14). Bulajić je uspio postići da je srbijanska država 17. srpnja 1992. osnovala Muzej žrtava genocida, ali ne u Beogradu, već u Kragujevcu, premda Bulajić stvarno djeluje u Beogradu. Čudnovato je, kako često ističe Pečarić, da se taj Muzej ne bavi žrtvama koncentracijskih logora u Beogradu, već logora u Jasenovcu. Iznoseći samo neke činjenice iz ovog uvodnog proslova Željka Krušelja vidljivo je kako je Krušelj kroz prikaz Milana Bulajića jasno dao do znanja da je “istina” o Jasenovcu, odnosno jasenovački mit Bulajićevo životno djelo. S obzirom na to da u stvaranju tog mita nije našao činjenice i povijesne dokaze o uništavanju ljudi u Jasenovcu, bio je prisiljen izmišljati i čuditi se kako takvih dokaza nema u svjetskim arhivima i muzejima. Bulajić je učinio veliko zlo hrvatskom narodu obtužujući ga i klevećući po svijetu i tako mu je onemogućio normalni razvitak i rast, ali još više oštetio je svoj srbski narod, jer ga desetljećima prisiljava živjeti u pogubnoj laži. Krušelj je ovim svojim člankom, napisanim već u svibnju 1998. godine, dao veliki doprinos hrvatskoj povjesnici i hrvatskoj borbi za istinu.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save