Što su zapravo ‘Vatikanski ugovori’?
U Hrvatskoj postoji duga tradicija lupetanja napamet, bez imalo upućenosti u meritum stvari. Ovo je naročito izraženo kad se radi o bilo kojoj temi vezanoj na RKC, prema kojoj postoji ogromno neprijateljstvo u jednom manjem, ali vrlo glasnom i agresivnom dijelu populacije.
Kad se očito, otvoreno, tendenciozno, i zlonamjerno laže o bilo kome i čemu, imam potrebu braniti činjenice. Čak i kad su u pitanju organizacije poput RKC, za koje inače u životu nisam previše mario. Razlog je jednostavan: propaganda i laži su u korijenu svih velikih društvenih zala, neovisno kad i u čije ime se javljaju. A laži uvijek nailaze na mnogo bolji prijem u javnosti od golih i lako provjerivih činjenica. U pozadini takvih kampanja laži uvijek stoje nečiji politički interesi – a namjere onih koji se služe kampanjama laži i dezinformacija nikad nisu dobre.
Takvih je dezinformacija koje su s vremenom prihvaćene kao neupitne istine bilo prilično samo u zadnjih par godina. Primjerica ona o milijardama za Biskupske dvore od poludragog kamena, iako svatko tko ima google može provjeriti kolika je cijena građevnog oniksa debljine 4mm kakav je primijenjen na dotičnoj fasadi (u pravilu stotinjak dolara po kvadratu). A lako je provjeriti i to da se ne radi o poludragom kamenu. Ili slučaj Azimut, gdje su arheološka istraživanja koja provodi Ministarstvo kulture proglašena “gradnjom faraonske grobnice biskupa” koja ni manje ni više nego ugrožava temelje katedrale. Usto je jedna obična policijska intervencija zbog remećenja javnog reda i mira u tri ujutro, koju s dotičnim biskupom povezuje tek to što stanuje na pedeset metara od dotičnog noćnog kluba koji, naravno, nema dozvolu za rad na otvorenom iza dva ujutro niti je po zakonu može imati, proglašena napadom na kulturu, turizam, i noćni život grada.
Priča o “vatikanskim ugovorima” traje otkad su potpisani, a tome je gotovo dvadeset godina. Po raznim hejterskim i anticrkvenim grupama i udrugama, Hrvatska daje milijarde godišnje mrskoj RKC, posve nepotrebno i neutemeljeno, a usto je to, po njima, narušavanje principa sekularizma.
Niti jedno nije točno, kako ćemo vidjeti.
Tzv. “Vatikanskih ugovora”, što je pojam koji obuhvaća međunarodne ugovore koji predstavljaju formalno-pravni okvir diplomatskih odnosa između Svete Stolice (a ne Vatikana kao države, kako se pogrešno tumači) postoje ukupno četiri: Prvi je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24.siječnja 1997.
Drugi je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske;
ratificiran 24.siječnja 1997.
Treći je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, ratificiran 9.veljače 1997.
I posljednji je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4.prosinca 1998.
Da bi se razumjelo smisao tih ugovora, treba znati da je Sveta Stolica središnje upravno tijelo Katoličke crkve – a ne “vlada strane države”, kako se to pogrešno prezentira. Papa dakle sklapa konkordat kao vjerski poglavar i predstavnik vjernika katolika u dotičnoj državi, a ne kao predstavnik Vatikanske države.
Papa još od 1870. nije teritorijalni suveren, niti svjetovni poglavar. Sveta Stolica jest međutim subjekt međunarodnog prava, što je nekima prekomplicirano za razumjeti. I to je razlikuje od ostalih vjerskih zajednica koje također imaju ugovorima uređene odnose s Vladom RH. I upravo kao i RKC, financiraju se iz budžeta. Da je Hrvatska sekularna država, svjedoči upravo to što ona nema takav ugovor samo sa Svetom Stolicom – nego sa svim većim vjerskim zajednicama koje djeluju na teritoriju RH, jedino što ti drugi ugovori nisu predmet međunarodnog prava. Isto tako, novac koji vjerske zajednice dobivaju iz proračuna je razmjerno jednak za sve. Pravoslavna, islamska i ostale zajednice dobivaju iz proračuna ono što i RKC, naravno srazmjerno broju vjernika, što se utvrđuje popisom stanovništva, i vjerskih objekata. Kad bi se “građanske udruge” tipa “Nisam vjernik”, “mrzim crkvu”, “smeta mi buka crkvenih zvona” i slične nebulozne inicijative kojih u Hrvatskoj ima na tisuće, financirale prema broju članova i sljedbenika, onako kako se financiraju vjerske zajednice, vjerojatno ne bi dobivale ni tisućiti dio novca koji ovako sišu iz proračuna!
Zašto neće biti raskidanja Vatikanskih ugovora?
I ovdje dolazimo do prvog razloga zašto je Milanović razočarao svoje birače rekavši da neće biti raskidanja “vatikanskih ugovora”. Država ima ustavnu obavezu tretirati sve građane jednako. Kad bi ukinula financiranje RKC, morala bi, prema načelu ravnopravnosti građana, ukinuti financiranje SVIH vjerskih zajednica. Uključujući pravoslavnu, primjerice, što svakako ne bi bilo lijepo dočekano u susjedstvu, a vjerojatno ni od dobrog dijela onih koji se protive financiranju RKC. Tada bi se moralo prijeći na porez, odnosno prirez, kakav postoji u nekim državama okruženja poput Italije, Austrije, i Njemačke, što bi zapravo vjerojatno pogodovalo RKC, bar financijski. No postoji i bitniji: “Vatikanski ugovori” imaju karakter – međunarodnih ugovora, i to ih jedino razlikuje od ostalih ugovora sklopljenih s ostalim vjerskim zajednicama. Druge vjerske zajednice nemaju međunarodni pravni subjektivitet. Sveta Stolica je tu iznimka, a to ima korijene u tome što je vatikanska diplomacija diplomacija jedna od najstarijih i najiskusnijih u Europi, ali i u tome što je Katolička crkva nerazdvojni dio povijesti kontinenta, i njegovog civilizacijskog uspona na vrh svijeta. U Hrvatskoj, Sveta Stolica je diplomatski prisutna od vladavine bana Borne: 679. godine je sklopljen prvi međunarodni savez između Hrvata u njihovoj novoj postojbini, i to sa Svetom Stolicom na kojoj je sjedio papa Agaton. Od onda je RKC bitan dio javnog života u Hrvatskoj, ali i dio nacionalnog identieta te jamac očuvanja istog.
Pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države, te ih nije moguće raskinuti niti mijenjati jednostrano. U slučaju njihovog kršenja, primjenjuje se međunarodno pravo. Ugovori, dakle, jamče Katoličkoj crkvi, ali i drugim crkvama koje imaju sklopljene ugovore s vladom RH, pravnu sigurnost, i štite vjerske zajednice od samovolje i hirova političkih i uopće građanskih vlasti, koja je bila tako česta u XX stoljeću. Velik dio prošlog stoljeća odnos Crkve i države nije bio pravno uređen ugovorima, kako to treba biti u civiliziranim državama, već je bio prepušten volji pojedinaca i raspoloženju vlasti.
Tu je posebno važan ugovor o pravnim pitanjima, koji određuje okvir javnog djelovanja Crkve te odnos između Crkve i države. Time je zajamčeno da su i Crkva i država, svaka unutar svog poretka, posve neovisne jedna od druge i samostalne u djelovanju: dakle, upravo “Vatikanski ugovori” jesu JAMAC SEKULARIZMA, nipošto kršenje sekularizma! To što mnogi neuki i indoktrinirani smatraju da “sekularizam” znači zabranu financiranja Crkve od strane države, i zabranu javnog i političkog djelovanja crkve, jednostavno nema veze s mozgom niti činjenicama. Načelo sekularizma jednostavno znači upravo to: neovisnost države u djelovanju od crkve, i ravnopravan položaj svih vjerskih (i nevjerničkih) zajednica pred zakonom. Što ti ugovori upravo i jamče. Dakle, ako se NGO-i imaju pravo petljati u politiku, ima podjednako i Crkva.
Sekularna država je naime koncept u kom je država neutralna spram religije, i ne podržava niti ireligioznost niti religioznost, a usto tretira sve građane jednako neovisno o religijskoj pripadnosti. Engleska, što mnogi ne znaju, nije sekularna država. Državni poglavar je ujedno i vjerski još od 1688., a u domu lordova 26 njih također nose titulu “Lord Spiritual” engleske crkve, “Church of England”. Usto, premijer ne može biti katolik iako to nije izričito zakonom zabranjeno, no zapravo je onemogućenom time što on imenuje visoke dužnosnike “Church of England”, pa je tako Tony Blair smio prijeći na katoličanstvo tek po prestanku službe. Također, ukoliko se prijestolonasljednik oženi ili uda za katolika, on ne spada u nasljedni red za krunu.
Naravno, tumačiti sekularizam onima koji pod svaku cijenu žele istjerati Crkvu iz javnog prostora nema previše smisla, pa njima ovo tumačenje nije niti namijenjeno.
Tim ugovorima je i regulirano da tamo gdje se djelovanje Crkve i države isprepliću – recimo na polju edukacije, zaštite kulturnih spomenika, kod zdravstvenih ustanova i staračkih domova, gdje Crkva sudjeluje u skrbi – Crkva i država surađuju na dobrobit ljudi.
Slični ugovori postoje i u brojnim drugim zemljama. Kao uzor za Hrvastku su poslužili ugovori koje je Španjolska potpisala sa Svetom Stolicom nakon pada fašističke diktature u toj zemlji, 1979. godine. Oni su bili i zalog demokratizacije zemlje. Slični ugovori postoje između Svete stolice i Poljske, Mađarske, te drugih zemalja.
No, od svih ugovora antivjerničkim udrugama je najsporniji onaj o gospodarskim pitanjima, potpisan nakon što je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 11. listopada 1996. donio “Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine”. Crkva, kao i svi ostali pravni i građanski subjekti u državi, ima pravo na povrat imovine, po tom zakonu. Međutim, problem je što država dio nacionaliziranih dobara nije mogla vratiti Katoličkoj crkvi, kao uostalom ni mogima drugima, u naturi, što je proizvelo obavezu plaćanja naknade za otetu imovinu. Katoličkoj crkve su vjernici često ostavljali dobra s nakanom da pomaže najsiromašnijim i najugroženijim članovima društva, što i jest njeno osnovno poslanje – RKC je i danas najviše angažirana u karitativnoj djelatnosti, od Caritasa do javnih kuhinja i centara za odvikavanje od ovisnosti. Taj iznos je zapravo razmjerno beznačajan u odnosu na budžet RH koji prelazi 120 milijardi kuna – radi se o tristotinjak milijuna kuna godišnje, s tim da se Crkva u krizi odrekla dijela tog novca pa to iznosi oko 250 milijuna godišnje. To je manje 60 kuna godišnje po stanovniku, ili oko 5 kuna mjesečno, što je očito najveći problem države u kojoj se milijuni godišnje troše na veterinare koji održavaju na životu Titove muflone na Brijunima i za informatizaciju Pantovčaka, među svim ostalim bizarnim troškovima koje možete pronaći na stranicama ministarstva financija, u nečem što se zove “proračun RH”. Odnosno, za naknadu otete imovine koju nije moguće vratiti niti nadoknaditi, RKC dajemo oko 0,2% proračuna. Tome treba dodati iznos od dvije prosječne bruto plaće za svaku katoličku župu u Hrvatskoj, čime se dijelom financira djelovanje župnika, ali i održavanje i obnova objekata.
No, s druge strane Crkva, kao i ostale vjerske zajednice, održava velik dio sakralnih objekata neprocjenjive vrijednosti – valja se zapitati, kad bi održavanje svih katedrala i crkava u Hrvatskoj palo na trošak budžeta, koliko bi koštali i najtrivijalniji radovi na njima? Vjerojatno, znajući kako se troši državni novac kad se ugovara bilo što, i koliko se mita mora dati raznim posrednicima i udaračima pečata te svima onima koji se “moraju” ogrebati o svaki državni novac, bar deseterostruko…
Recimo i da su ovakvi pojedinačni ugovori relativna novina u reguliranju odnosa između Katoličke crkve i države, koji je tradicionalno reguliran kroz konkordat. Povijest odnosa Hrvatske i Svete Stolice u prošlom stoljeću govori o važnosti postojanja takvog ugovora za Hrvate i njihova prava, kako nacionalna tako i ljudska. Naime, slomom Austro-Ugarske 1918. prestao je vrijediti konkordat koji je bio sklopljen 1855. Konkordat između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije su u Rimu potpisali jugoslavenski ministar pravosuđa Ljudevit Aver i kardinal Eugenio Pacelli, budući papa Pio Xll, no ti ugovori propadaju 1936.god. zbog opozicije Srpske pravoslavne crkve, koja je željela sačuvati svoj privilegirani položaj u Jugoslaviji. Katolička crkva je bila jedina vjerska zajednica koja u prvoj Jugoslaviji nije imala zakonski uređen odnos s državom. Sama ta činjenica je dovoljna da se shvati zašto su ti ugovori važni – i kome smetaju.
Nakon rata Tito je najprije pokušao prekinuti vezu između hrvatskog naroda i Svete Stolice, nudeći zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu stvaranje “Hrvatske nacionalne crkve”, slično “Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi” koja je postojala za NDH, što je Stepinac odbio, jer katolička vjera je – univerzalna, kako joj ime kaže, i ne dijeli ljude po nacionalnosti. 1952. zbog Stepinčevog odbijanja da raskine s Vatikanom i osnuje nacionalističku crkvenu sektu, došlo je do strahovitih napada na biskupe i terora nad njima. Papa Pio Xll., tada imenuje Stepinca kardinalom, što je razjarilo diktatora. On tada prekida diplomatske veze sa Svetom Stolicom, optuživši crkvu da se miješa u unutrašnje poslove države, te pokušavši potpuno izolirati Hrvatsku od Svete Stolice i Katoličke crkve u svijetu. Izolacija je svim diktatorima bila učinkovito oruđe stvaranja svoje strahovlasti, a istovremeno odvajanja žrtve od svih koji bi joj mogli priskočiti u pomoć. Ipak, 15.kolovoza 1970. Sveta Stolica i SFRJ uspostavile su diplomatske odnose na razini ambasadora: čak ni Tito nije mogao posve ignorirati vatikansku diplomaciju. Ona je uostalom odigrala i presudnu odluku u odluci o međunarodnom prizanju Hrvatske – što je nešto što će joj vesela družina koja se skupila na skupu protiv tih ugovora oprostiti teže od pedofilskih skandala, križarskih ratova, i inkvizicije zajedno.
Zaključimo onim što je Papa Ivan Pavao II rekao prilikom sklapanja tih ugovora:
“Načela vjerske slobode, odvojenosti Crkve od države i potreba međusobne suradnje kao dio demokratskog pravnog sustava, sada stupaju na snagu i u Republici Hrvatskoj, poštivajući vaše povijesne, kulturne i vjerske posebnosti. Ne radi se nipošto o povlasticama danim Katoličkoj crkvi, nego o redovnome načinu uređivanja međusobnih odnosa Crkve i države na korist svih građana. Jasno je da uređivanje pravnog položaja omogućuje Crkvi da se, s više sigurnosti, posveti svojem vlastitom djelovanju. Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja novim poletom, žarom i stvaralaštvom, u zoru trećeg kršćanskog tisućljeća.”
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
