Strossmayerova vizija ujedinjenja kršćanskog istoka i zapada
Njegova vizija ujedinjenog kršćanstva pokazala se sve više kao tlapnja i iluzija
Nakon dubokog razočarenja u Srbe te u svoju viziju južnoslavenstva Strossmayer se okreče drugoj misiji. Ono po čemu je značajan biskup J. J. Strossmayer je njegov predan rad na ujedinjenju Katoličke Crkve i pravoslavnih crkava. Uočavajući činjenicu da za crkveni raskol nisu bili krivi slavenski narodi, već da je to djelo grčko,Strossmayer je držao da bi upravo Slaveni trebali napraviti korak k ujedinjenju. Ulogu ujedinjenja, koju je dodijelila Božja providnost, Strossmayer je vidio u hrvatskom i ruskom narodu. Smatrao je da je jedino ruski narod istinski slobodan, nezadojen masonstvom, te je kao pragmatik uvidio da će Rusija uskoro postati puno više u svjetskim razmjerima nego što je tada značila. Njegova želja je bila da Rusija postane politički jaka i stabilna u europskom koncertu velesila kako bi bila kadra ispuniti crkveno poslanje ujedinjenja, ali i pridonijeti rješavanju pitanja slavenskih naroda u Europi, posebice u Austro-Ugarskoj. Na tom tragu išao je njegov brzojav kojega je uputio 27. srpnja 1888. godine rektoru kijevskog sveučilišta Sveti Vladimir prigodom 900. obljetnice pokrštavanja Rusa. Rusko javno mnijenje koje je u to vrijeme živjelo u nekoj vrsti političke izolacije vrlo brzo je pozdravilo Strossmayerov brzojav.
Biskupov brzojav gromko je odjeknuo u Austro-Ugarskoj. Napadali su ga sa svih strana kao glavnog neprijatelja dualističkog sustava s ciljem da ga eliminiraju iz političkog života Monarhije. Glavni poticatelji hajke na Strossmayera bili su pripadnici političke elite Beča i Pešte kojima nije odgovaralo jačanje slavenske uzajamnosti unutar Monarhije, poglavito ne jačanje Rusije, a Strossmayer je u toj napadačkoj eliti prepoznao Židove i slobodne zidare.
Najveći sukob dogodio se 12. rujna 1888. godine u Bjelovaru, za posjeta cara Franje Josipa I. Bjelovaru prigodom održavanja vojnih vježbi 13. i 14. rujna na Bilogori, između Bjelovara i Daruvara. Car je u gradskoj vijećnici primao deputacije, a među crkvenim velikodostojnicima bio je i J. J. Strossmayer. U međusobnom kratkom susretu car je vrijeđajući napao biskupa, aludirajući na njegovu „bolest“ zbog toga što je uputio brzojav u Kijev, a na sve uvrede Strossmayer je mirno i dostojanstveno odgovarao valjanim argumentima. Taj susret ostat će u povijesti poznat kao Bjelovarska afera.
O Bjelovarskoj aferi pisao je Obzor prenoseći članak iz peštanskih novina Pesti Hirlap u kojima među ostalom stoji: „…cijeli svijet znade, da hrvatska opozicija životari samo pod uplivom Strossmayera i od njegova novca … hvala kralju što je stavio nogu na jednu od glava te panslavenske hydre, što je veleizdajno djelovanje Strossmayerovo žigosalo na hrvatskom zemljištu.“
Usprkos beskrupuloznim napadima Strossmayer je ostao miran, ne napuštajući svoje stavove. Njegovi dugogodišnji napori na ujedinjenju crkava nisu naišli na razumijevanje ni u Vatikanu ni kod pravoslavnih crkava. Biskup je istodobno bio napadan, kako od katoličkih, tako i pravoslavnih prelata, koji su odbacivali njegove ideje svatko sa svojih pozicija i stanovišta. Strossmayerova vizija ujedinjenog kršćanstva pokazala se sve više kao tlapnja i iluzija, a san o „Božanskom izmirenju“ Istoka i Zapada postajao je sve više samo san. (Željko Karaula: Bjelovarska afera 1888., Postdiplomski studij povijesti, Filozofski fakultet-Zagreb)
Glede Bjelovarske afere Strossmayera je najviše pogodila politička diskvalifikacija od svog političkog „neprijatelja“ dr. Ante Starčevića, objavljena u listu Hrvatska, sredinom rujna 1888. godine. Starčević je taj događaj u Bjelovaru nazvao simulacijom, „machiavelizmom“ i pravom komedijom, i logično je da je biskupa, dok ga „razapinju“ sa svih strana, od Beča i Pešte do masonske nemani koja se zavukla u sve slojeve društva, strašno pogodila izjava Starčevića, čovjeka čistog hrvatskog srca. (Korišteni dijelovi iz knjiga Kletva kralja Zvonimira i Masoni protiv Hrvatske)
Mladen Lojkić
