Neovisnost koja to nije

Za one kojima je povijest započela Jugoslavijom prirodno je da svoj identitet i samosvijest razumijevaju u kontekstu te zločinačke tvorevine. Zato i nije čudo da su uspostavili državni praznik na spomen osamostaljenja od Jugoslavije čim su se dočepali vlasti. Njime nisu oni imali želju jačati svoj ili identitet Hrvata, nego upravo suprotno izazvati smutnju u blagdanskom rasporedu i raspoloženju, te izazvati dvoumicu u doživljaju hrvatskoga identiteta. Kako je sve u svezi s obilježavanjem Dana neovisnosti izvještačeno i bez povijesnoga smisla i opravdanja onda na taj dan sve odiše ispraznošću. Zato ne može biti govora o blagdanu, nego samo o prazniku.

Započele su škole posljednjih godina s nemuštim i nemaštovitim obilježavanjem Dana neovisnosti pri čemu nema ni blagdanskoga raspoloženja ni sadržaja. Onda ta ispraznost zapljuskuje učenike. Očekivati da će se čuti, iz nečijih usta pred djecom, da su Hrvati bili tlačeni u tamnici naroda Jugoslaviji, pa da zato radosno slavimo svoju neovisnost, znači biti potpuni naivac. Iz svega nastaje samo zbrka što i jest cilj ideologije koja je neovisnost kao praznik nametnula. I buduće generacije bez pozitivnoga domoljubnoga naboja.

Višestoljetni hrvatski identitet hranio je Hrvatski sabor svojim jamstvom na hrvatsko pravo državnosti sve od Pacta convente. Zato je logično bio proglašen blagdan Državnosti 30. svibnja kao spomen okupljanja suvremenoga i demokratskoga Hrvatskoga državnoga sabora što je kroz sva junačka i mučenička stoljeća čuvao nit samostalnosti i samobitnosti. Prirodno je to narod u svojoj dubini osjećao, pa blagdan i slavio. Uz taj blagdan Državnosti 30. svibnja što sažima našu svijest kroz povijest, naravno da smo za blagdan izabrali i najznačajniji dan iz našega zlatnoga desetljeća devedesetih godina prošloga stoljeća. Tako s potpunim pravom slavimo Dan pobjede kao uskrsnuće našega nacionalnoga postojanja, što započe rođenjem kroz Pismo blagoslova Branimiru, a odnjegovano i stasalo u kolijevci Sabora. Hrvati u svome srcu prebiru takvu povijest i žive takav višestoljetni identitet. Razdoblje Jugoslavije doživljavaju kao vrijeme ropstva kojega se konačno oslobodiše petoga kolovoza.

Hrvatske blagdane prekrajali su oni što 1991. godine digoše ruke protiv hrvatske samostalnosti i neovisnosti. Zato već jedno desetljeće nemamo blagdane, a s praznicima ne znamo što bi. Prva će ih hrvatska vlast, jer su prazni od hrvatskoga identiteta, dokinuti, a vratiti nam blagdane.

Antun Budimir

Odgovori

Skip to content