Perfidno osmišljeno ponižavanje pobjedničke hrvatske vojske
Još dok je Hrvatska vojska vodila bitke za obranu prava na život hrvatskog naroda, podmuklo je u strukturama države nastajala današnja politika prema braniteljima. Glavno oružje te politike je Ministarstvo branitelja.
Što je to što čini stotine tisuća ljudi pobjedničkom hrvatskom vojskom i današnjim braniteljima? Tko su ti ljudi?
Bilo je tu ljudi koji su u događajima na obzorju devedesetih vidjeli novu priliku, bilo je ljudi koji su u tim događajima osjetili zov adrenalina i avanturizma, bilo je mladića koji su bježali od nesretnih ljubavi, bilo je zanesenjaka, bilo je kažnjenika, intelektualaca, bilo je buntovnika i čudaka, duhovitih i mrzovoljnih, plašljivih i ziheraša, neustrašivih i nepredvidivih, bila je to vjerna slika jedne do tada apsolutno marginalizirane Hrvatske.
Zajedničko tim ljudima u pravilu, bilo je neslaganje s društvenim uređenjem, vrijednostima, simbolikom, sa samom idejom na kojoj je počivalo dotadašnje društveno uređenje. Bilo je i izuzetaka koji samo potvrđuju da je tadašnja ”zlatno-crvena mladež” svoje snove i ciljeve vidjela negdje drugdje.
Sve te ljude ujedinila je i komponirala njihove različitosti u skladnu melodiju – jedna jedina ideja. Ideja stara kao nacionalna povijest koju je autorizirao i promovirao ponovno tadašnji predsjednik Tuđman. Hrvatska vojska je od tih različitosti mogla postati i biti pobjednička, biti časna i slavna jedino pod jasnom idejom, jasnim vodstvom i s jasnim ciljem. Ne vrijedi imati ruke, noge, biti snažan i zdravoga tijela ako je slabašan ili bolestan mozak.
Od tada traje priča o herojima, jedinstvena po tome što su heroji svi, bez lica i imena, a zapravo – nitko. To je bio početak prijevare.
Može li se biti heroj ako nemaš što izgubiti? Vrijedi li nečija žrtva ako iza te žrtve ne stoji san, život, obitelj, ljubav, prijateljstvo i u konačnici budućnost?
Jasno da ne vrijedi, jer nije stvarna, iskustvena, nije opipljiva i nije za pamćenje.
Je li smisao i svrha njihove borbe ili suvremene države danas skrbiti za branitelja? Treba li netko tko je tako blistavo uspio pobijediti zastrašujuće nadmoćnijeg neprijatelja, tko nije imao ni jednoga saveznika izuzev svoje prijatelje, svoj narod i vjeru u Boga, danas posebnu skrb, pri čemu mislim na materijalnu skrb – zato jer je branitelj!? Nije li to temelj dubokog poniženja?
Ističući pitanje materijalne skrbi kao centralnu nit državne politike prema braniteljima, zapravo se perfidno trajno te ljude prikazuje kao plaćenike, a njihove zahtjeve krajnje sebičnim. Svodeći pojam skrbi na krušne mrvice s oligarhijskih stolova, oduzimao se ljudima duh. Tako je započeo proces stvaranja prosjaka na javnoj sceni. Golema većina bivših hrvatskih vojnika nikada se nije pomirila s tim.
Skrbi se za invalida, nemoćnika, onoga tko ne može ostvariti minimalne društvene i osobne ciljeve, kome nešto nedostaje zbog neke vrste hendikepa, naslijeđenoga prirodno ili stečenog u životnim izazovima, kao što je rat za slobodu svoga naroda. Ideja koja je objedinila tisuće hrvatskih ljudi i od njih stvorila slavnu hrvatsku vojsku počivala je na tome da se skrbi o – nemoćnima i da se to radi na kršćanski način. A ne zbog toga što je netko fašist ili antifašist, Srbin ili Hrvat, ustaša ili partizan, branitelj ili nebranitelj. Ističući materijalnu skrb za branitelje kao trajnu obvezu suvremene države, zapravo se branitelje dehumanizira, oslobađa ih se njihovog identiteta i same biti onoga što ih čini braniteljima. Proglašava se konkretne ljude, s jedne strane objektima raznih politika i njihovih famoznih programa, a s druge strane, naciji u teškim problemima perfidno se te ljude zapravo predstavlja kao obične plaćenike koji su svoju žrtvu tijekom Domovinskog rata prodali za novac.
Upravo zbog toga korifeji današnje prevladavajuće Hrvatske, ona manjina koja upravlja hrvatskom državom, gospodarstvom, javnošću i nacionalnim institucijama, ne razumije vapaj branitelja koji govore o – nepoštovanju. Ti ljudi s vremena na vrijeme vrište – nismo kurve, ne trebaju nam ničije škude, mi imamo svoj ponos, mi smo živi, obični, a sugovornici s druge strane, nastavljaju od njih po svaku cijenu napraviti upravo to protiv čega oni vrište. I besramno pričaju o dijalogu, iščuđavaju se kao Matić, makar ga čovjek i mogao razumijeti, jer njegovi intelektualni i karakterni potencijali očito nisu dostatni za razumijevanje vriska tih ljudi.
On je zbog svoje beskrupuloznosti pogodna igračka manipulatorima koji su ga i isturili ispravno procjenjujući invalidnost njegova karaktera i osobnosti. Zbog toga se, kako je Herman Vukušić nedavno rekao, ubijaju ti ljudi iako materijalno imaju sve. Upravo zbog toga, a mi im svi držimo svijeću.
Onoga trenutka kada je hrvatska država oformila Ministarstvo branitelja, zapravo je oprala ruke i zadala zadnji udarac potencijalu i simbolici pobjedničke hrvatske vojske, svodeći time tisuće ljudi na branitelje, na samo jednu podstrukturu društva i komponentu ljudske osobnosti. Tako je nastao trajno otvoreni problem zbog nedostatka svijesti i volje politike da se kao i svi temelji hrvatske državnosti definira nacionalna politika odnosa prema svojoj povijesti i svojim vojnicima. Zbog nedostatka nacionalnog konsenzusa problemi stvarnih ljudi koje država nije htjela riješavati iako sasvim konkretni i ljudski, izjednačivi s tisućama sličnih problema građana Hrvatske postali su ciljano problemi – branitelja. Država je zapravo branitelje više nego ostale natjerala da pripadajuća prava po običnim ljudskim osnovama, moraju rješavati stalnim intervencijama, pozivima, hodočašćima i zahtjevima u posebnome ministarstvu, podvaljujući tim ljudima privid posebnog odnosa i štovanja zbog naziva minstarstva, iako ono usprkos nazivu nije ni po čemu njihovo već politička institucija vladajućih politika. Namjerno odgađajući rješavanje običnih ljudskih potreba i prava, tjerajući pojedince i pripadnike pobjedničke hrvatske vojske na snalažljivost, veze, povlačenje za rukav, branitelji su postali otvorena meta za manipulaciju. Jer, ni jedan jedini pripadnik tadašnje hrvatske vojske nije samo – branitelj. On je to bio tijekom rata, nakon toga je čovjek kao i svaki drugi. Gledati ga samo kao branitelja znači svjesno mu reducirati sposobnost i slobodu potvrđivanja u društvu izvan ratnih zbivanja.
Naime, svodeći ih isključvo na branitelje, svaki ljudski neprihvatljiv čin nekoga od njih, čime god bio izazvan i makar ne imao nikakve veze s pojmom «branitelj», mogao se koristiti za stvaranje javne percepcije – neprilagođenih čudaka, svojevrsnih zombija i populacije sumnjive po definiciji. Definiciji branitelja.
Zato je kompletna politika države u ime hrvatskoga naroda prema ljudima koji su obranili cijeloj naciji pravo na život, djelić tla pod ovim suncem i pravo na slobodu svima, zapravo nož u srce samoj ideji, simbolici i vrijednostima zbog kojih svaki pojedinac pobjedničke hrvatske vojske može i treba trajno biti ponosan. Osnivajući Ministarstvo branitelja, politika je pobjedničkoj vojsci oduzela – državu.
To je pravac i mehanizam kojim su se ubijali hrvatski vojni veterani i postajali današnji branitelji. Zakonski se namjerno preširoko definiralo status branitelja, jer ako je svatko branitelj onda to nije vrijedno poštovanja, neodržive suprotnosti i isključivosti su nagurane pod taj pojam stvarajući okvir za manipulacije i trajnu mogućnost produkcije ”lažnih branitelja». U takvome statusnome okviru ne mogu biti jedinstvena snaga, pogotovo što nemaju jedinstveni cilj, ideju koja ih okuplja i danas, te vodstvo kojemu vjeruju. Politika je od branitelja stvorila latentnu ”civilizacijsku opasnost” koju se mora čvrsto getoizirati kako bi njihovo dijete, hrvatsku slobodu, društvo, društvene vrijednosti zapravo preuzeli opskurni tipovi koje ne bi ni iz kupusa istjerao, kao Teršelič, Pusić, Frljić, Tomić i cijela šarada prizemnih likova koji su nakon oluja izmilili iz svojih skrovišta duboko iz podzemlja nedavne prošlosti. U biti samo po sebi je ponižavajuće uopće obraćati pozornost na takve ličnosti, davati važnost takvima ili jednom Glavaševiću ili Matiću ovih dana, a zanemarivati kako su oni samo alatke, obične bukove toljage, beskrupulozni i nekarakterni prolaznici, kakvih ima u svakoj rupi na kugli zemaljskoj. Um i srce takve politike je danas Josipović i ova koalicija, jučer su bili Kosor, Sanader, prije njih Račan, a prije njega desetine tipova koji su ispod Tuđmanovih skuta zapravo uništavali i prije nego je završeno, njegovo državničko djelo.
Može li se biti branitelj, i to ime i pojam biti izraz poštovanja, ako se ne zna samo dvadeset godina nakon rata, koga su, od koga su i zbog čega su ti ljudi – branili?
A znamo li?
Što današnje generacije hrvatskih učenika, djece, hrvatskih studenata, što na koncu prosječan Hrvat danas zna o Domovinskom ratu, ako po njemu nisu padale granate ili ne oplakuje nekoga?
Može li imati opravdanja Ministarstvo branitelja u istoj vladi u kojoj Ministarstvo kulture financira klasično neprijateljstvo, laži i provokacije protiv same biti pojma – branitelj. Može li netko razuman opravdati financiranje i golemu potporu koju država daje opskurnoj Documenti dok istovremeno srpske teroriste imenuje u upravno vijeće Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskog rata kome svake godine smanjuje i uskraćuje i novac i potporu i prostor za promociju rezultata istraživanja? Može li se govoriti o razumu, o poštovanju branitelja, ako se i dvadeset godina nakon državne samostalnosti niti ne pokuša uložiti resurse u međunarodnu afirmaciju istine o povijesti hrvatskoga naroda XX. stoljeća? A naše generacije uče ”istinu” koju su im servirali i svakodnevno serviraju lešinari pod krinkom znanstvenika, novinara, pisaca, intelektualaca po narudžbi, najvažnije inozemne katedre i institucije počivaju na besramnim velikosrpskim i komunističkim tezama o genocidnom hrvatskom narodu koji je u XX. stoljeću masakrirao milijun Srba (pogledati knjigu ”Anatomija fašizma” Roberta Owena Paxtona sa sveučilišta Columbia)!? A službene politike razvijenih država između ostaloga počivaju na referencama svojih znanstvenih institucija, kao i najšira javnost i javna percepcija cijelih naroda na stajalištima ljudi školovanih na dostupnim izvorima i informacijama takvoga tipa. Nije li sramno i ispod svake granice ljudskoga dostojanstva da predsjednik takve države dolazi pred branitelje bez da se ne postidi svoje politike javnoga zagovaranja relativizacije svega što su prošli, brutalnosti njihovih neprijatelja i zaborava, u Europi nezapamćenih zločina nakon Drugog svjetskog rata? Može li se njegov dolazak tim ljudima uzimati kao kulturno ponašanje i ne bi li bilo točnije to nazvati – prvoklasnom drskošću. Jer to upravo jest, kao i samo obnašanje funkcije nakon svega što nacija usprkos kontroli medija ipak zna o njegovom ponašanju.
Može li se govoriti o poštovanju ako na prste jedne ruke možemo nabrojati književna djela, filmove, kazališne predstave koje govore o junaštvima i žrtvama tako stvarnih ljudi koji samozatajno žive u našem susjedstvu? Istovremeno se besramno financiraju i promiču tuđe vrijednosti i mitovi. Može li se govoriti o poštovanju branitelja ako se u ime više od četiri stotine djece koju su pobili Srbi u agresiji, kao paradigma stradanja uzima Aleksandra Zec – samo zato što je Srpkinja i isključivo zato da se pokaže zloćudnost tadašnjeg hrvatskog državnoga vodstva i zločinačka narav hrvatske politike i naroda. Mogu li današnji branitelji i tadašnji hrvatski vojnici ostati čisti, časni, veliki i uzori novim naraštajima ako se sve to događa na otvorenoj sceni? Smije li hrvatski narod istinu kojoj je svjedočio skrivati uz obiteljske vatre, kao što je bilo pedeset godina nakon Drugoga svjetskoga rata, a svojim dojučerašnjim neprijateljima ostaviti pisanje službene povijesti na kojoj će se odgajati novi naraštaji?
Može li današnja Hrvatska baštiniti slavu i ponos pobjedničke hrvatske vojske ako njezin predsjednik u oči stotinama tisuća tadašnjih vojnika laže kako je njihova inspiracija bio njegov antifašizam, iako i on, i oni i cijela nacija jednim klikom na internetu može vidjeti krunicu oko vrata i pozdrav ‘za dom’ nasuprot – ‘antifašističke’ crvene zvijezde petokrake ispod koje su učinjeni stravični zločini nad hrvatskim narodom? Smije li današnja Hrvatska dopustiti da njezinom državnošću upravljaju takvi ljudi?
Može li biti govora o skrbi hrvatskih branitelja, smije li se stvarati javna percepcija o ogromnim davanjima nacionalnoga bogatstva njima, a istovremeno njihove ratne neprijatelje koji se nikada nisu odrekli agresije na Hrvatsku, zasipati s više od pet milijardi EUR-a novca kojeg nemamo? Uz potpuni muk hrvatskoga naroda i trajno srpsko nezadovoljstvo!
Je li to sve znak kako su slavni hrvatski vojnici, pripadnici pobjedničke vojske nakon dobivenih tolikih bitaka i rata, samo korak do proglašenja potpune nesposobnosti, je li to korak da se oduzme još uvijek nezrelo dijete majci i preda u ruke spodobama koje su izmilile iz podzemlja i mraka?
Jasan je to znak prljavih namjera. I, jasno dramatično upozorenje, prije svega razumu svakoga hrvatskoga čovjeka, da nitko danas, baš kao ni devedesetih godina nema pravo biti pasivan promatrač događaja.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
