Senzacionalizam papine dobrote, progon znanja i sloboda ratovanja
Kada je papa Benedikt XVI. u Regensburgu 12. rujna 2006. govorio o neodgodivoj potrebi refleksije i rasprave o religijskom nasilju u naše vrijeme i zdravom razumu kao temelju i kriteriju njegove prosudbe i međureligijskoga dijaloga, bio je od dominantnih globalnih medija doslovce demoniziran zbog navodne uvrede islama.
Kako je Benedikt XVI. pametan papa i čovjek vidio je bit problema i pokušao upozoriti religijske i sekularne strukture vlasti na izvore religijskoga nasilja, a sve kako bi zlouporaba religije kroz nasilje za tuđe ciljeve bila izbjegnuta. Papa Benedikt je, zaključno i plastično kazano, tim govorom želio skrenuti pažnju i pokrenuti aktivnosti međunarodne zajednice kako bi se spriječilo zlo koje je ove godine eksplodiralo u nepojmljivim zločinima islamskih džihadista. Njegovo tadašnje regensburško citiranje bizantskoga cara Manuela II. Paleologa kako je korištenje nasilja u religijske svrhe samo u sebi kontradiktorno i besmisleno, jer se protivi Božjoj biti i ljudskoj duši, imalo je za svrhu poručiti suvremenim ljudima na početku 21. stoljeća kako su pojedinci već u 15. stoljeću bili svjesni da „se Bogu krv ne sviđa“. Takva Benediktova poruka preparirana je kroz sekularističke medije i do najvećega je broja adresata stigla u formi uvrede islamu, umjesto da se percipira kao apsolutna brana trasiranju puta sukobu civilizacija što je prije nekoga vremena bila dominantna tema globalista pojavom knjige Samuela Huntigtona „Sukob civilizacija i prepravljanje svjetskoga poretka“.
Nažalost su gospodari i vladari svijeta također inteligentni, pa su papu odlučili diskreditirati odmah dok je projekt džihadista, nakon potrošenih talibana, bio još u povojima. Prepoznali su u Benediktovom govoru razotkrivanje svojih zločinačkih i nečasnih projekata, te moguću zapreku njihovom provođenju. Konačno su papu Benedikta XVI. iz svijeta izbacili zabranom predavanja na rimskom sveučilištu La Sapienza što je jednoznačna poruka Katoličkoj Crkvi da je ona na marginama odluka i utjecaja u ovom svijetu (usp. Ef 6,12). Nakon nekoliko godina unutarvatikanski su pobočnici svoje odradili krađom i objavom Benediktovih osobnih spisa tako da se prognani Papa iz svijeta osjećao izdanim u Crkvi. Naravno da za izmanipuliranu svjetinu krađa papinih bilježaka više priliči sobaru, nego kardinalu. Progon iz svijeta i izdaja u Crkvi bitni su uzrok abdikacije Benedikta XVI. Time je Crkva stavljena na periferiju djelotvornosti u svijetu, a dočekalo se da papa Franjo svojim izjavama taj položaj Crkve legalizira i legitimizira. Tako se Crkva sama odrekla svoje učinkovitosti i djelotvornosti u ostvarivanju kraljevstva Božjega, a sve je prodano u zavodljivom omotu kako Crkva ne teži za vlašću. Ovosvjetska Vrhovništva i Vlasti uistinu su suprotnost njenoj naravi kada se zna tko joj ih nudi (usp. Lk 4, 6-7), a Benedikt se XVI. svojim regensburškim govorom upravo s njim i konfrontirao.
Nečuvena zabrana pristupa papi Benediktu XVI. osobno, i papinstvu kao instituciji, da na Rimskom sveučilištu, a koje je Crkva utemeljila, održi govor što bi bio nastavak promišljanja iz Regensburga, nije imala apsolutno nikakvu osudu iz pluralnoga, tolerantnoga i demokratskoga suvremenoga društva. Dapače, ta je zabrana medijski bila podržana. To je jasna i jednoznačna poruka da Vrhovništva i Vlasti, rečeno rječnikom svetoga Pavla, nisu tolerantna, ni demokratična, niti teže pluralnosti. Te su vrijednosti privid za one što nisu kadri dogledati vlastodršce u kraljevstvima zemaljskim (usp. Lk 4,6-7), jer se evanđelistu Luku rijetko i nepažljivo čita. Zanimljivo je da o takvim važnim događajima katolička javnost u svojim mediji, ne da ne otvori raspravu s različitim gledištima i obrazloženjima, nego štoviše, prepušta riječ onima koji sve to upravo konstruiraju. I uz njih kojekakvim samoproglašenim sociolozima religije, čiji su dometi infantilna tautologija o abdikaciji pape kao odreknuću od petrovske službe ili zadnjem papi u povijesti koji je učinio isto. Nigdje se ne mogu čuti ili pročitati analize što bi bar izdaleka mirisale na teologiju povijesti i kompetentno i otvoreno progovorile o suvremenom odnosu svjetovne i crkvene vlasti. Uopće o snazi Crkve da danas posreduje evanđeoske vrijednosti i spremnosti ljudi da ih se živi.
Zato s vremena na vrijeme internetom kruže članci naslovljeni Bezgranična dobrota pape Franje: Stao na cesti kako bi blagoslovio vjernike i bolesnog dječaka ili Dan kada je papa Franjo zagrlio mog bolesnog sina kao da bi kršćanima suosjećanost i milosrđe s bolesnima i nemoćnima bila nešto senzacionalno. Ono što jest i mora biti, samo po sebi razumljivo, sada se predstavlja kao nešto izvanredno. Temeljni je Isusov nalog apostolima, dakle i papi, da propovijedaju kraljevstvo nebesko, liječe bolesne i izgone zloduhe (usp. Mt 10, 7-8), pa bi senzacionalno bilo da Petar naših dana poput Petra Kefe zazove ime Isusa Krista i ozdravi bolesnoga (usp. Dj 3, 1-10) što bi izazvalo zapanjenost kao i u novozavjetno vrijeme. Ako je medijska vijest papina suosjećanost s bolesnicima onda su kršćanski kriteriji dobrano srozani. Uostalom, zar milosrđe i suosjećanost nije ljudska kategorija osim kod Friedricha Nietzschea i eugeničara od nacionalsocijalističke Njemačke!?!
Ignoriranje pape Ivana Pavla II. u vrijeme pokretanja napada na Irak, isključivanje Benedikta XVI. pred pokretanje tzv. arapskoga proljeća, te njegova konačna abdikacija, dovele su militantne globaliste u poziciju da nemaju moralnoga kritičara što im omogućuje distribuirati ratove pred očima opće javnosti. Izabrali su strategiju produciranja nasilničkih skupina kojima su oni ratna logistika. Na kraju se s vremena na vrijeme pojave kao suci što podržavaju slabijega suparnika, i prividno odgovaraju na pozive za spašavanje, tako da se mrcvarenje može nastaviti. Svi su ostali, a džihadisti najviše, lutke na koncu.
Autor: Antun Budimir/vjeraidjela.com
