JOSIP JOVIĆ: Hrvatski Jan Palach – borac protiv izdaje i terora
‘Ne dajte Hrvatsku, izdržite’ iliti znak otpora teroru, provokaciji i ispiranju mozgova
Velike su razlike između onoga praškoga i ovoga zagrebačkoga samospaljivanja. Ipak, ima i jedna bitna sličnost. Oba su čina znak otpora teroru, onaj praški vojnom teroru, ovaj zagrebački finom, institucionalnom, medijskom teroru, sustavnoj manipulaciji i provokaciji, otpor ispiranju mozga
Jan Palach je čuveni češki student koji se u znak prosvjeda protiv sovjetske tenkovske intervencije 1968. godine zapalio na glavnom praškom trgu. Damir Čakinić, sudionik Domovinskog rata, zapalio se u zagrebačkoj Savskoj ulici uz povik: “Ne dajte Hrvatsku, izdržite”! Dakako, svaka usporedba ova dva čina je krajnje nategnuta. Ono je bilo vrijeme surovih gaženja slobode jednog naroda i ljudskih prava, zagrebačko samospaljivanje odigralo se u, barem formalno, slobodnoj i nezavisnoj zemlji, Palach je bio mladić, nije preživio, a njegov je slučaj obišao cijeli svijet, Čakinić je zreo čovjek, srećom ostao je živ zahvaljujući brzoj intervenciji prijatelja i neće pretjerano uzbuditi nikoga. Čak mu se i ime nastoji zatajiti. Ipak, ima i jedna bitna sličnost. Oba su čina znak otpora teroru, onaj praški vojnom teroru, ovaj zagrebački finom, institucionalnom, medijskom teroru, sustavnoj manipulaciji i provokaciji, otpor ispiranju mozga. Ono što je Čakinić izgovorio prije nego se polio benzinom jasno govori kako on to nije učinio radi sebe, radi toga što su mu smanjili naknadu, već radi toga što mu je kao Hrvatu i kao branitelju te zemlje povrijeđeno dostojanstvo. Nekoliko dana prije njega na ulici u invalidskim kolicima je umrla Nevenka Topalušić, majka četvero djece, sudionica rata zajedno s mužem i osamnaestogodišnjim sinom. Rekla je prije smrti: “Odavde me samo mrtvu možete odnijeti”. I tako je i bilo. A prije njih ruku na sebe podiglo je više od dvije tisuće branitelja, pa i Zvonko Bušić koji je ostvarenje svog sna čekao u američkim zatvorima trideset godina. Kažu neki političari i analitičari, branitelji nisu poniženi već oni samo misle da su poniženi. To je slično onome: narod nije gladan, samo on to ne zna.
Branitelji iz različitih udruga i iz svih krajeva uporno već više od deset dana prosvjeduju pred Ministarstvom obrane tražeći smjenu ministra Freda Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića, čija je izjava zapalila vatru koja je tinjala duže vrijeme. I ta izjava nije uopće bezazlena. Zapitao se na nekom predavanju u Vukovaru kako to da ima toliko branitelja, koji imaju sva prava, s traumatskim sindromom, a među borcima Krajne, koji nemaju nikakva prava, takvih ima vrlo malo. Za Matića je to tek legitimno sociološko pitanje. Ali ne, pitanje nakon kojega nije uslijedilo nikakvo objašnjenje i nikakva isprika, je cinično i sugerira, onako generalno, lažne bolesnike. I “borce Krajine” spomenuo je nekako neutralno i ravnopravno s braniteljima. U Ministarstvu branitelja sjedi još jedna gospođa, Milena Horvat, i to kao načelnik važnog sektora za upravno-pravne poslove, koja je na to mjesto došla iz kvote SDSS-a.
Prosvjeduje se zbog zakidanja stečenih prava, ali to je tek vrh ledenog brijega koji je rastao godinama. To je samo kap u prepunoj čaši gorčine i razočaranja. Izvori nezadovoljstva su duboki. Dok nesposobna vlada reže na sve strane, pa i na braniteljima, njezini se ministri razbacuje novcem i luksuzom kao pijani milijarderi. Na ispisanim transparentima može se, između ostalog, pročitati: “Mi smo stvarali državi, političari je uništavaju”, “U pitanju je sudbina države, a mi smo dali krv za nju”, “1990. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena” i tome slično. Najbolja naša mladost odlazila je u rat ne zbog plaća niti zbog mirovina, već iz čistih ideala, radi obrane naroda, zemlje, domovine, svog grada, svojih grobova i crkava. Pa ni danas kad se bune ne rade to radi materijalnih dobitaka već radi narušenih ideala, radi opasnosti da se izgubi u miru ono što je dobiveno u ratu, radi opasnosti da brojne žrtve budu uzaludne.
Mora za sve kojima je toliko stalo do Hrvatske biti uvredljivo gledati to ustrajno nastojanje državnih poglavara na obnovi propale zajednice i bratstva i jedinstva s narodom koji je izvršio agresiju, sada pod firmom “regiona”, “zapadnog Balkana” ili “naših prostora” kao i to privilegiranje jedne manjine i pojedinaca iz te manjine koji su u danima biti ili ne biti stali na onu drugu stranu. Već dugo i nepodnošljivo se kotrlja teza o dogovorenom ratu u kojemu su ginule budale, o jednakim zločinima na svim stranama. Onda se pojavi iz Ureda predsjednika države tvrdnja kako je odluka o neovisnosti bila nedemokratska i nelegitimna. Odjednom počinje dominirati teorija kako je partizanski pokret od prije sedamdeset i pet godina ustvari temelj moderne Hrvatske, a tek u drugom redu se nevoljko doda i Domovinski rat. Nije li to zbog toga što je partizanski pokret temelj i Jugoslavije, i ne gradi li se onda na istom temelju kuća na dva kata!
Objavljen je popis branitelja s intencijom da se otkriju oni lažni, na koncu su svi ispali sumnjivi, a ništa nije otkriveno. Suđeni su, manje-više, svi glavni zapovjednici oslobodilačke vojske, mnogi silovatelji i ubojice ostali su nekažnjeni, u najvećem gradu stradalniku nameće se pismo koje simbolizira osvajanje i to dok srbijanski predsjednik neskriveno pokazuje nove velikosrpske ambicije, ni jedan film, osim jednoga koji se nedavno pojavio, nije snimljen, a koji bi o Domovinskom ratu govorio na afirmativan način, dok ih mnoštvo, uz, jasno, državnu potporu, govori o braniteljima kao kriminalcima i desperadosima. U udžbenicima se najnovija povijest prikazuje s “neutralnih” pozicija, iskrivljena i minimalizirana. U Upravno vijeće Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata instaliran je suradnik “Vojske SAO Krajine”.
Vlasti ništa nisu učinile na smirivanju situacije. Umjesto toga samo su nadolijevali ulje na vatru. Premijer je ocijenio da je riječ samo o glasnoj manjini, koja je instrumentalizirana u korist one druge političke opcije. Obratio se tek osmi dan prosvjeda i to putem televizijskih ekrana. Ocjeni o instrumentaliziranosti pridružio se i predsjednik Josipović nakon što je u pratnji ministra Matića obišao prosvjednike radi svoje predsjedničke kampanje. A sve je začinio Nenad Stazić, nazvavši branitelje “vojnim krilom” ili Sinn Feinom HDZ-a.
Za erupciju nezadovoljstva osobno veliku odgovornost snosi i sam predsjednik Ivo Josipović. Branitelji su se s njim našli oči u oči i propustili su mu postaviti neka tanahna pitanja: Zašto je, na primjer, tražio ocjenu ustavnosti Zakona o ništavnosti pravnih akata bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojim se motivima rukovodio dodjeljujući Vesni Teršelič i Documenti odličje, zašto je u istom danu s Borisom Tadićem obišao Vukovar i Paulin Dvor, čime se rukovodio kad je predlagao povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid i kad je povjerljivim dokumentima opskrbljivao srbijanskog veleposlanika u Zagrebu, koje je kriterije imao na umu pri izboru svojih savjetnika Budimira Lončara, Dejana Jovića, Joška Para, Siniše Tatalovića, Zrinke Vrabec Mojzeš, Tamare Obradović Mazal, jedno vrijeme savjetnice Vlade u Beogradu, ili Romane Vlahutin, koju spomenuti poklisar u svojoj memoarskoj knjizi o zagrebačkim danima naziva beogradskom Matom Hari u Zagrebu!? A sve su to važni detalji koji traumatiziraju ne samo branitelje, već i nešto širu populaciju.
Autor: Josip Jović/dnevno.hr
