Papisa Ivana – stvarnost ili legenda?
Usred svih drugih pripovijesti o neobičnim dogodovštinama i postupcima u životima papa, značajni kuriozitet pobuđivala je i ona o neobičnom spletu okolnosti koje je učinio da u jedinstvenom slučaju rimski biskup postane – žena.
U određenim segmentima povijesti prihvaćena kao pouzdana činjenica, ova legenda aktualizirala se nedavno u književnosti, nastojeći tako (poput sličnih popularnih fikcijskih romana) pridobiti profit na račun navodno neraščišćenih detalja iz povijesti Crkve. Ponekad se pak susreće i kao sastavni dio protukatoličke promidžbe, koja nastoji na temelju dezinformacija ostvarivati svoje misionarske ciljeve. U nastavku prenosimo studiju koja dokazuje legendarni karakter ove pripovijesti, i tako razjašnjava još jednu povijesnu nedoumicu.
Legenda o papisi Ivani ili ženi koja je navodno bila izabrana za papu pojavljuje se sredinom XIII. st. u raznim kronikama, a najprije se pojavila u djelu “Chronica universalis Mettensis”, autora Jeana de Maillya. Legenda je kasnije poprimala najrazličitije oblike posebice u djelu Martina iz Troppau između 1278. i 1312. godine. Prema legendi je neka djevojka iz grada Mainza studirala u Ateni, oblačila se kao muškarac i došavši u Rim bila je zbog svoje učenosti nakon smrti pape Leona IV. izabrana 855. godine za papu kao Ivan Angelicus (Johannes Angelicus). Nakon pontifikata koji je trajao dvije godine papisi je navodno za vrijeme jedne procesije između Koloseuma i bazilike sv. Klementa pozlilo, a nakon toga je rodila dijete, umrla i odmah bila pokopana. Legenda je tijekom vremena poprimala najrazličitije oblike i nevjerojatne dodatke, kao npr. da je tijekom procesije rodila dijete i tako se odala. Od XIII. do XVI. st. legenda je bila prihvaćena kao povijesna činjenica, a sve do XX. st. bila je korištena kao djelotvorno promidžbeno sredstvo u borbi protiv Katoličke crkve i papinstva. Sv. Antonin, nadbiskup Firence (+ 1459.) čak je raspravljao o tome bi li ređenje Ivane za svećenika bilo valjano? Povijesnu i znanstvenu neodrživost legende dokazali su mnogi znanstvenici, a među prvima je bio Enea Silvio Piccolomini, kasnije papa Pio II. (1448. – 1464.) i Bartolomeo Platina u XV. st. (+ 1481.), zatim Onofrio Panvinio (+ l568.) i David Blondel (1590. – 1655.), nizozemski kalvinist, koji je 1649. godine dokazao da je priča o papisi Ivani povijesni falsifikat.
Uzrok nastanka ove legende najvjerojatnije se nalazi u jednoj rimskoj narodnoj pripovijetki o kipu božice Junone, sestre i žene Jupitera, vrhovnog boga neba, s djetetom Heraklom u naručju, a koji je netko zamijenio za navodnu papisu Johanu. A možda je netko pokušao odgonetnuti stari natpis nekog svećenika na kipu boga Mitre na kojem je bilo ispisano šest velikih slova: P.P.P. – P.P.P., a što su neki pokušavajući odgonetnuti kratice natpisa (Publius Pater Pauperum – Propria Pecunia Posuit) pročitali kao: Papa Pater Pauperum – Peperit Papissa Papellum. A možda je ova legenda nastala pod utjecajem slične legende u Istočnoj crkvi ili, a što je vjerojatnije, da se time htjela izrugati vladavina žena (Teodora i Marozia) u Rimu u razdoblju tzv. “saeculum obscurum” Rimske crkve (880. – 963.) i pontifikat trojice papa Ivana: Ivan X. (914. – 928.), Ivan XI. (931. – 935.) i Ivan XII. (955. – 964.).
Neodrživost legende o papisi Ivani dokazuju sljedeće činjenice:
1.) Papu Lava IV. (847. – 855.) naslijedio je papa Benedikt III. (855. – 858.), a između pontifikata ove dvojice papa trebala bi navodno dvije godine i sedam mjeseci vladati papisa kao Joannes Angelicus VII. Međutim, papa Lav IV umro je 17. VII. 855., a već 7. X. 855. novi papa Benedikt III. izdaje diplomu benediktinskom samostanu Korvey (Corvey) u Njemačkoj, što vremenski isključuje papisin pontifikat.
2.) Nikakvi crkveni sabori, niti dokumenti, a niti jedan suvremeni pisac ne spominju papisu. Izopćeni carigradski patrijarh Focije, a niti kasnije Cerularije ne predbacuju Rimskoj crkvi spomenuti slučaj, a da su za njega znali bili bi se u borbi protiv papinstva sigurno obilato njime koristili.
3.) Na putu prema Rimu doznaje poslanik reimskog nadbiskupa Hinkmara (+ 882.) da je umro papa Leon IV, a kada je došao u Rim, tamo je već našao novog papu Benedikta III. O tome piše nadbiskup Hinkmar papi Nikoli I. (858. – 867.), nasljedniku pape Benedikta III.
4.) Na pronađenom novcu izrađenom u Rimu nalazi se na jednoj strani lik pape Benedikta III. i njemačko-rimskog cara Lotara, koji je umro 28.X.855., a tada je već bio papa Benedikt III.
