Šešelj u Bujici

Duka je načelno neuvjerljiv u svojem priopćenju u kojemu se osvrće na Šešeljevo trkeljanje u Bujici. U hrvatskom javnom prostoru često gostuju protagonisti „rata protiv Hrvatske 90-ih godina”, ali HND se zbog toga dosad nije oglasio. Kad bi HND bio načelno protiv „propagiranja mržnje”, osudio bi i jednogodišnje derneke četničkoga pokolja Hrvata u Srbu, organizatore, sudionike i medije koji s toga derneka puštaju u medijski prostor zagovornike četničkoga zločina u Srbu. HND nije imao ništa ni protiv trodnevnoga veleintervjua s J. Perkovićem optuženim u Njemačkoj za jugoslavenski državni terorizam.

Stoga se na Dukino priopćenje ne treba ozbiljno osvrtati. Možda tek djelomično na dio u kojem spominje „interes javnosti”.

Strančarsko kokošje sljepilo

Puštanje Šešelja na slobodu prvorazredno je međunarodno pitanje. Njegovo pripuštanje u hrvatski medijski prostor etički je prihvatljivo u istoj mjeri kao i njegovo puštanje na slobodu. Tzv. „interes javnosti” nije iznad etičkih normi. Tko je, naime, Josipović i Pusićka javnost zna i bez Šešelja, ako se hoće informirati. Ostala Šešeljeva stajališta su poznata od ranije i ne spadaju u „interes javnosti”, već u interes kaznenoga prava, međunarodnoga, srpskoga i hrvatskoga.

Koristiti bačenu medijsku kost sa Šešeljem za obračune između navijača dvoje ozbiljnih hrvatskih predsjedničkih kandidata, zbog toga što jedan od njih ne opravdava uređivačku politiku Bujice (a drugi se o tome ne izjašnjava), po mojem mišljenju oslikava razinu političke (ne)pismenosti i već petnaest godina sužene dioptrije kroničnoga strančarskoga kokošjeg sljepila. Ono je danas pogubno koliko i Šešelj u ratnim okolnostima.

Bez obzira odakle pritisci dolazili nikad ne bih pristao dati V. Šešelju nijednu sekundu ili redak. Posljednji korak u tom pogledu je prigovor savjesti, kojega se poput aktualnih ginekologa ni novinari ne smiju odreći. I prije izravnoga gostovanja u hrvatskom mediju Šešelj je već dao javnu potporu Josipoviću za drugi mandat i sa simpatijama govorio o Vesni Pusić i pročetničkoj obiteljskoj joj pozadini. Time je interes hrvatske javnosti zadovoljen, jer su njegovu potporu prenijeli i hrvatski mediji.

Duh Slobodnoga tjednika Marinka Božića

Bujica sa Šešeljem nije rekla ništa novoga, ali je pokazala kako je spremna ići ispod etičkih standarda u ime copy-past „interesa javnosti” na relaciji Haag – Beograd – Zagreb. Ako je Šešeljevo puštanje na slobodu pljuska žrtvama velikosrpske agresije, što je onda otvaranje medijskoga prostora istom tom Šešelju u državi u kojoj je izvodio krvavi pir, a danas smatra da je Hrvatska okupirala RSK, itd? Pljuska? Autogol? Šarlatanstvo? Ili isto ono za što se s pravom optužuje Josipovića u slučaju dilanja „hrestomatija” službenom predstavniku srpske države?

Siguran sam da bi se „na ovim prostorima” u „interes javnosti” uklopio i intervju s Paravinjom i njemu i Šešelju sličnim likovima. Druga je pak stvar što voditelj Bujice, kad je već pustio Šešelja u eter, nije bio u stanju formulirati nijedno suvislo i ozbiljno pitanje, bio je inferioran u odnosu na Šešelja koji je petnaestak minuta postao voditeljem Bujice, pa se emisija pretvorila u podilaženje najnižim političkim strastima u „regionu”. Dukino priopćenje samo je nastavak ping-ponga i jadni pokušaj obrane kampanje, lika i djela Nove pravednosti na crti novoga Memoranduma.

Dobiti u Hrvatskoj petnaest minuta neometanoga iznošenja svojih stajališta Šešelj, Srpska radikalna stranka i „vaskoliko” četništvo mogli su samo sanjati i nadati se kako u Hrvatskoj postoji i takva „guska u magli” koja će im to omogućiti. Bujica se ovom emisijom vratila u duhovno ozračje Slobodnoga tjednika Marinka Božića. Emisija je prilog balkanizaciji umjesto europeizaciji hrvatskoga medijskoga prostora.

Josipović i Šešelj: Hrvatsko jugoslavenstvo i srpski imperijalizam

Bujica i bujice kokošjega sljepila nisu u stanju pronaći osobu u hrvatskoj oporbi, koja bi jasno i glasno rekla da je Josipovićev mandat bio u službi Memoranduma II. – mirnodopskog poražavanja Hrvatske i ublažavanja velikosrpskoga poraza, te da ga u tom pogledu u borbi za drugi mandat što otvoreno, što prikriveno, podržavaju velikosrpske i jugoslavenske snage u Hrvatskoj, „regionu” i Londonu.

Šešelj je u Bujici odradio ključni dio posla prokazivanja Josipovića, koji je trebala odraditi domaća oporba, što je sramotno, manje za medij i više za oporbu. Pojednostavljeno: Nakon što je izrazila sućut Srbiji, sada ministrica „spoljnih dela” Vesna Pusić može izraziti sućut i Hrvatskoj zato što joj se Šešelj valja javnim prostorom! To je samo jedan aspekt Šešeljeva tempiranoga puštanja s lanca… Kad odradi sve „uvjete” zbog kojih je pušten, završit će opet na „dnu kace”.

Njegovo puštanje s međunarodnoga lanca, što se slučajno ili ne poklopilo s beogradskim sastankom Trilaterale, na „veštačku” slobodu s definiranim zadatcima, dokaz je kako „na ovim prostorima” ništa nije trajno riješeno i stabilno, ali i dokaz tezi da je Haaški sud djelomična proteza velikosrpske politike u mirnodopskim okolnostima. Tome su pridonijele i hrvatske politike od 2000. do danas.

Josipović je jedan od glavnih izvršitelja politike „ništa još nije rešeno”, za njegova mandata iz Hrvatske je nestala velikosrpska agresija i ustoličen sukob zaraćenih strana. Sa Šešeljevom potporom ili bez nje, na izborima treba ga bez oklijevanja odstraniti, kao što i Šešelja treba vratiti u kavez. Riječ o spojnim posudama, usklađenim politikama hrvatskoga jugoslavenstva i srpskoga imperijalizma, ključnim destabilizirajućim čimbenicima „na ovim prostorima”.

Autor: Nenad Piskač/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save