UVIJEK NEDJELJOM: Jesmo li mudri ili smo ludi?
»Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i iziđe u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«
»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’«
»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
(Matej 25, 1-13)
Svaki je čovjek prokleta budala najmanje pet minuta dnevno.
Biti mudar znači ne prekoračiti taj limit.“
(Elbert Hubbard)
Previše je toga rečeno i napisano o mudrosti, pa mi se čini jako mudro ne ulaziti u sve ono što s lakoćom možete, ako nemate pametnijeg posla, pronaći na internetu. O ludosti se daleko manje piše, vjerojatno zato što je postala neizbježan dio našeg svakodnevnog života.
Mudrost se traži, a ludost se živi.
Zašto danas ludost dominira nad mudrošću?
Jedna od najvažnijih stvari u stjecanju mudrosti jest biti poniznog srca i učiti otvorenog uma. Na poniznost smo odavno zaboravili, a um su nam blokirale bezbrojne beskorisne trivijalnosti, koje ovaj svijet naziva informacijama.
I onda čovjek počinje filtrirati mudrost, baš kao što su nekada tragači za zlatom ispirali šljunak. Kroz unaprijed stvorene teze, predrasude i stavove prosijavamo ono u čemu bi mudrost eventualno mogla biti i na kraju svega toga truda mudrosti je manje, a ne više. Iznervirani i frustrirani odustajemo i odbacujemo potragu za mudrošću zadovoljavajući se ludošću.
A mudrost nas bombardira sa svih strana i u svakom trenu. Mudrost je posvuda oko nas, u čitavoj Božjoj kreaciji. Nažalost mi smo postali sebični i bešćutni, a trebali bi imati otvorene umove i srca kako bi mudrost znali prepoznati, cijeniti i usvojiti. Ako to ne činimo onda jednostavno hranimo svoje zablude i provodimo život u ludosti.
Ključ je sebe dovesti u pustinju. Stari su mudraci tvrdili da onaj koji želi uistinu razumjeti mudrost Tore mora sebe smjestiti u pustinju, jer je i Tora došla iz pustinje.
Biti u pustinji znači biti ponizan. Mudrost je poput vode, a voda po svojoj naravi teče prema nizini. Arogancija je brana koju ni jedna mudrost nije u stanju probiti. Ako vidite čovjeka koji vam se na prvi pogled učini mudrim i arogantnim (a takvih je na svakom koraku) ili ste vi krivo procijenili njegovu aroganciju ili je njegovo znanje površno, kako bi mudraci rekli – nalik je magarcu koji nosi knjige.
Poniznost je s druge strane kao magnet za mudrost. Ponizna osoba jednostavno mora biti i mudra, jer voda mudrosti uvijek teče prema dolje, a ponizna osoba čeka dolje, na dnu, kako bi se ispunila mudrošću.
Sada je puno jasnije zašto su osobe na visokim pozicijama uglavnom daleko od mudrosti. Pa što su dalje od poniznosti to su dalje od mudrosti, a sve su bliže ludosti. Kada su naši umovi i srca pustinje, a to znači oslobođeni beskorisnih naplavina ovoga svijeta i oslobođeni naših osobnih sebičnih interesa, tada, i samo tada, mudrost će nas ispuniti.
Ali za ulazak u svaku pustinju, bilo onu na zemlji bilo onu duhovnu, dakle za život, potrebna je izuzetno kvalitetna i sustavna priprema. Trebaš biti spreman. Inače si sam sebe osudio na propast. Čuveni lanac prodavaonica kave Caribou Coffee ima slogan – „Život je kratak. Ostanite zato budni!“
U današnjem čitanju Isus kroz priču o deset djevica, od kojih je pet mudrih, a pet ludih govori kako je mudro biti spreman za njegov drugi dolazak za kojega ne znamo kada će se dogoditi. Isus nam poručuje da ako isključimo mudrost da to ne znači biti bliže Bogu. Dapače. Glupost nikako nije vrlina.
Što nam dakle ova parabola govori?
Kao prvo neke se stvari u životu ne mogu posuditi.
Ni vi ni ja ne možemo živjeti na tuđem ulju. Isto je i s našom vjerom. Cesta kojom hodočastimo u vjeri uzak je put i njime zajedno možemo hodati isključivo u dvoje. Mi i Bog. Naši roditelji ne mogu hodati putem vjere za nas ili zajedno s nama. Suprug ne može ovisiti o pobožnosti svoje supruge. Koliko ste samo puta čuli: „A, u mojoj familiji za vjerska pitanja je zadužena moja supruga. Moli ona i za sebe i za mene.“
Koliko je malo mudrosti u ovoj rečenici. Koliko malo razumijemo svoju vjeru, a nazivamo se kršćanima. Vjera je najsnažnije osobno iskustvo koje ćemo ikada imati u životu. Drugi nam mogu pomoći, drugi nas mogu i ohrabriti, drugi mogu i moliti za nas, ali na kraju sve ovisi samo o nama. Drugi nam mogu ukazivati na put, ali na kraju mi trebamo prohodati taj put. Nitko to ne može učiniti umjesto nas.
Onih pet ludih djevica je mislilo da se mogu osloniti na tuđe resurse, ali na njihovu žalost su otkrile da postoje neke stvari u životu koje se ne mogu posuditi.
Postoje i neke stvari koje se ne mogu odgađati do zadnjeg trenutka.
Ne možete kupovati policu osiguranja protiv požara onda kada plamen bukne u vašem stanu. Ne možete trčati u prodavaonicu kupovati pelene za vaše dijete u zadnji tren. Količina nereda koje požar i dijete naprave za samo nekoliko trenutaka dovoljno je upozorenja da moramo biti spremni na vrijeme. I tu smo manje više svi jako mudri.
Ali zadivljujuće je koliko nas nije u stanju prihvatiti ovaj koncept kada su u pitanju naše životne odluke. Koliko je samo kršćanskih parova koji crkvu vide samo za Božić i Uskrs, kada njihova djeca primaju svete sakramente i kada pokapaju svoje roditelje. A kada navale bračni problemi uspaniče se i trče u najbližu crkvu, jer u vjeri vide posljednju šansu prije razvoda braka. I onda se čudom čude kako to da im svećenik nije u stanju pomoći i čude se kako to vjera ne funkcionira. Ali kako predignuti novac sa računa ako nikada prije nisi ništa na taj račun polagao?
Isus za takve ljude kaže da su ludi, jer samo lud čovjek ne gleda pred sobom put kojim hoda. Nisu lude djevice bile bez želja. One su iskreno željele sudjelovati na svadbenom slavlju. Ali nisu uopće o tome na vrijeme razmišljale. Prečesto mi mislimo da nebo može čekati. Mudra osoba ne ostavlja pitanje vječnosti za kraj. To čini samo lud čovjek.
Parabola nam govori da ako nismo spremni da možemo propustiti svoju najveću prigodu u životu. Riječ je o našoj spremnosti kada se Krist vrati u drugom Adventu. Kada Bog upriliči svoju veliku feštu hoćemo li biti spremni?
Isus govori o zatvorenim vratima. To je metafora za veliki Božji sud. Ta nas metafora podsjeća da vrata koja Bog zatvara niti jedan čovjek ne može otvoriti. Isus nam govori o ludosti koja se zove biti nespreman. Mi neprestano moramo biti spremni, jer ne znamo ni dana ni časa. Ako želimo biti spremni za sutra, onda moramo biti spremni već danas. Doći će vrijeme kada više nikakva priprava ne će biti moguća.
Književnica Annie Dillard piše: „Ne nalazim kršćane, izvan katakombi, dovoljno osjetljive na stanje u kojem živimo. Ludilo je nositi šeširiće i odijela u crkvu, svi bismo trebali nositi oklope i kacige. Jer Bog koji spava mogao bi se jednog dana probuditi i uvrijediti se, i mogao bi nas odvesti onamo otkud povratka nema.“
Jesmo li Božji koncept mudrosti zamijenili ludošću ovoga svijeta i to proglasili mudrim?
Jesmo li spremni za onaj trenutak “kada se vrata otvore i puste budućnost unutra“ (Graham Green)?
Hoćemo li biti spremni kada to vrijeme dođe?
Jedan je svećenik često znao ljudima postavljati pitanje koje bi ih znalo uvrijediti: „Ako biste noćas umrli, zašto bi vas Bog pustio u raj?“
Isus one koji takvo pitanje sebi neprestano postavljaju naziva mudrima.
Može li Isus i nas zvati mudrima?
Ili ludima?
Ivica Ursić
