IVO JOSIPOVIĆ je pažljivo osmišljeni projekt uništenja Hrvatske
Onaj tko će ugostiti krivokletnika, političkog prevaranta, korumpiranog i nečasnog političara, političara koji će ga izručiti otvorenom neprijatelju u ime svojih ciljeva – neka pročita Šolin tekst. Da ne može reći – nisam znao. To je priča o Josipoviću.
Je li iznenađenje ovo što je na stranicama Dnevno objavio Ivica Šola? Zašto nije? To i vrlo slične stvari godinama piše Šola, to u sve užem okviru piše još nekoliko intelektualaca u Hrvatskoj, a Dnevno izgleda, uz još neke manje medijske programe, postaje sve više oaza u pustinji, svojevrsno utočište slobodnih autora i novinara, pred snažnim pritiskom – «antifašista».
Je li iznenađenje Večernjakovo otvoreno zagovaranje Josipovića, promotora ideologije i simbolike koja je uništavala sve hrvatsko, koja je progonila Katoličku crkvu, čovjeka koji je u tekućem mandatu polutajno odlikovao desetine ljudi koji su cijeli život posvetili borbi protiv svoga naroda ili protiv njegove Crkve, a vlasnik Večernjaka je prokatolička Styrija iz Austrije? Ma kakvi! Tipičan hrvatski fenomen, kada inozemne institucije i subjekti u svojoj zemlji šalju jednu, a u Hrvatskoj sasvim suprotnu poruku.
Treba li dakle gubiti energiju i adresirati autorska, novinarska i čitateljska pitanja o svinjarijama ove državne vlasti i šefa države, Ivi Josipoviću, Vesni Pusić ili Zoranu Milanoviću? Očekivati od nekoga tko ima takvu kontrolu nad medijima – javni obzir ili čak strah!?
To je jednako lajanju na mjesec s lanca.
Svinjarije aktualnoga poretka treba i posve je nužno – dnevno bacati pod noge Tomislavu Karamarku i članstvu HDZ-a koje još nije zaboravilo slavne dane uspostave hrvatske samostalnosti, Kolindi Grabar Kitarović, pogotovo nakon josipovićevskoga nastupa na HTV-u u nedjelju, ali i svim drugim relevantnim faktorima političke i javne scene u Hrvatskoj, koji bar formalno nisu duboko zaglibili u sustavno uništenje hrvatske državnosti i u konačnici – hrvatskoga društva.
Od efekata mandata Ive Josipovića, Zorana Milanovića, rezultata rada Vesne Pusić ili jednoga Željka Jovanovića, ne može ruke oprati nitko, prvenstveno hrvatska akademska zajednica, hrvatski novinari i mediji, ali ni – Katolička crkva u Hrvatskoj. Potenciram Katoličku crkvu iako je više puta jasno poslala poruku o pogubnosti ovakve vladavine Hrvatskom, zato što se da naslutiti kako se i sama povlači pod stravičnim pritiskom «antifašističke platforme» za snažnim ograničenjima njezine društvene misije pod agendom – sekularne države, u stvari ciljanog – sekularnog društva.
Nije moguće ničim opravdati kanaliziranje ogromne nacionalne energije u promjenu izbornoga zakonodavstva, makar takva promjena bila opravdana, kada time ostaje nedirnuto samo središte destrukcije zemlje u karakteru hrvatske države, njenome ustavu i formalno-pravnome poretku. Nemoguće je izliječiti na smrt bolesnoga čovjeka hladnim oblogama. Zbog toga sam upozorio na svojevrsno političko ziheraštvo Željke Markić, ali i Katoličke crkve, koja je više puta ukazala na krizu duha kao izvorište svih problema, ali javno u ovome slučaju usmjerava svu snagu u sekundarni problem. Moguće je s druge strane da imam neutemeljena očekivanja od Katoličke Crkve, hrvatskih biskupa i možda precjenjujem njhovu mogućnost današnjega utjecaja na zbivanja u hrvatskome društvu, jer nema više karizmatičnih kardinala Stepinca i Kuharića. Moguće je, pogotovo prateći njezinu nevjerojatnu probandićevštinu i blagonaklon stav prema čitavom nizu sličnih fenomena. Ali, brojka od milijun vjernika koji svake nedjelje dolaze na misu ukazuje suprotno. Povijest ukazuje suprotno. Kritika ima smisla tek ako je usmjerena onome tko simbolizira i baštini moralna načela. Gluhome ne vrijedi šaputati.
Osobno mislim kako nije vrijeme graditi ugled pobjednika na sporednim pitanjima, koliko god riješenja bila opravdana i prihvatljiva, zbog nekih naknadnih ciljeva, kako se ne bi smjela podcjenjivati potencijalna energija hrvatskoga naroda i usmjeravati ju u svoj njenoj snazi u pitanja koja jamče pobjedu bez obzira na efekte te pobjede. Usporedio bih to sa slanjem deset snažnih nosača po kg krumpira na plac, dok nema tko pomaknuti teški ormar sa prignječenoga ukućanina.
Zašto Ivu Josipovića treba nečasno otpustiti?
Što to hrvatska javnost zna o Ivi Josipoviću i danas, nakon pet godina predsjednikovanja? Kako je moguće da o američkom predsjedniku imamo dostupne informacije u svim relevantnim medijima, bez problema možemo u svakome trenutku proguglati sve o njegovom afričkom polubratu, majci, ocu, prijateljima, puncu i punici, znamo sve, ili možemo dobiti o britanskoj kraljevskoj obitelji, Merkeličinu ocu, mužu, znamo sve o Nikoliću, Vučiću, njihovoj političkoj – predpovijesti, a o svom predsjedniku samo ono što piše u njegovoj sveučilišnoj biografiji.
Ima li nekoga tko argumentirano može osporiti, znajući blisku hrvatsku prošlost da su najozbiljnije realne opasnosti za hrvatsku slobodu, suverenost i razvoj društva, baština komunističkog poretka, njezine antihrvatske inačice i velikosrpska politika?
Smije li se zanemariti prilikom bilo čije kandidature na mjesto predsjednika države mogući biljeg ta dva zla na njegovom socijalnom kartonu?
Što još ne znamo uz ovo što je Šola objavio?
Kada ćemo i kako to saznati, ako danas hrvatska javnost ne zaoštri to pitanje, ako na njemu ne inzistira najveća opozicijska stranka? Naravno, ako je stvarno opozicijska, a ne samo drugi oblik istoga poretka kako mnogi upozoravaju. Hoćemo li saznati prljavštine kao nakon erupcije Wikileaksa, ostavštinu bivšeg ministra Šimonovića, koji je već tada uživao u New Yorku plodove svoje «politike». Hoćemo li tako Josipoviću, Pusić i sličnima staviti soli na rep?
Je li sa stajališta nacionalne sigurnosti nebitno kakvi su socijalni i obiteljski korijeni šefa države, njegove supruge, kakva je njegova socijalna i obiteljska karta? Je li to necivilizirano istraživati i zahtjevati informacije o tome? Nigdje u demokratskim državama – nije. Dapače.
Onima koji znaju više, nego je javno dostupno o Josipoviću – jasno je da on nije predsjednik svih «građana i građanki», već isključivi zastupnik jedne pogubne ideologije i politike. Zato je bilo posve očekivano u Knessetu ružno denuncirati svoj narod klasičnom političkom klevetom nezabilježenom u državničkoj povijesti, ružno i neutemeljeno u paralmentu BiH klevetati i optuživati svoju državu riskirajući strateške interese vlastitog naroda, biti pokrovitelj veličanja srpskog pokolja nad hrvatskim narodom u Srbu, godinama promovirati politiku povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije bez ikakve državničke, pravne i civilizacijske moralne utemeljenosti, mirno gledati i podupirati ispod stola, usprkos ustavnoj obavezi bezuvjetnoga spriječavanja, međunarodnu blamažu države s lex Perković, razaranje dobrih odnosa s osvjedočenim prijateljem Njemačkom i uspostavljanje strateške suradnje s notornom antihrvatskom – Velikom Britanijom.
Ljudima koji bi nastojali odluke o sudbini svoje države i nacije donositi na istim vrijednosnim načelima i s istim interesnim angažmanom kao i donijeti odluku o upravitelju svoje privatne imovine, a to je minimum odgovornog javnog djelovanja, jasno je da takvo Josipovićevo političko djelovanje nije plod njegovih ad hoc «predsjedničkih» stavova i promišljanja, već – dio njegovog političkog identiteta.
Josipović je postao kandidat, zatim predsjednik upravo s ciljem provoditi takvu politiku. Običan čovijek ima pravo misliti kako je to slučajnost, ali pristojno obrazovan čovjek, a pogotovo sudionik u medijskom i političkom životu zemlje – ne smije ni pomisliti na to. To je namjerna, ciljana i duboko osmišljena politika, osmišljena daleko prije njegovog dolaska na mjesto predsjednika države. Tu slučajnosti nema, kao što je nije nikada bilo niti u jednom važnom projektu ove Vlade. Pogotovo u oblastima školstva, kulture, vanjske politike i odnosu prema nedavnoj prošlosti i Domovinskom ratu. Tolike greške nisu slučajne.
Zbog ciljeva takve politike Josipović je kandidiran – to je njegov mandat.
Ivu Josipovića hrvatski je narod morao smijeniti zbog nekoliko razloga.
Prvo, jer je politički prevarant, nikada ni jednu najvažniju svoju politiku nije ni spomenuo, a kamoli najavio u svojoj kandidaturi. Obećavao je stvari koje nije ni mogao, ni pomišljao postići, stvari koje se ne mogu precizno mjeriti, kao pravdu i pravednost, a skrivao ključne namjere i ciljeve svoje politike.
Drugo, jer nema političke časti preuzeti javno dio odgovornosti za katastrofalno stanje zemlje koja se strmoglavila u njegovom mandatu i to pod rukovodstvom političkih stranaka koje su ga kandidirale i sada ponovno kandidiraju? S druge strane, prihvaćanje njihove potpore javna je potvrda potpune suglasnosti s njihovom politikom.
Treće, jer je politički korumpiran, prima golemu plaću i koristi proračun od pedeset milijuna kuna godišnje, bez rezultata koje je naciji prisegao ostvariti, uz izazivanje namjernih golemih šteta svom poslodavcu. Temeljni akt korupcije jest uzeti plaću za neurađen posao i založiti najvišu državnu funkciju kao pokriće nesposobnoj Vladi, radi osobnog interesa, a prihvaćanjem kandidature koalicije to je javno priznao.
Četvrto, jer je krivokletnik, što je i moralno i zakonski kažnjivo svugdje u svijetu, i dostojno svakog prijezira. Prisegao je hrvatskom narodu pred predsjednikom Ustavnog suda – štititi ustavni poredak i stečevine hrvatske državnosti, a usprkos tome otvoreno je bez ikakvoga nacionalnog legitimiteta grubo osporio odluku naroda na prvom referendumu, te zemlju već pet godina neovlašteno vraća u savez sa Srbijom i pod njezino političko pokroviteljstvo. Uz to, kao i aktualna Vlada, tolerira nevjerojatni međunarodno – pravni presedan samoproglašene jurisdikcije Srbije nad pravnim poretkom Republike Hrvatske, o čemu svjedoči sudbina hrvatskog branitelja Veljka Marića.
Zašto Karamarko treba potrošti pet kuna i kupiti 7Dnevno? Zato što je upravo na ovim pitanjima on sa svojim suradnicima – pukovnik ili pokojnik. Hrvatski narod je preživio i lošiju i zlonamjerniju vlast, a neće dovijeka spavati omamljen zastrašujućim ispiranjem mozga i riješavanjem svakodnevnih problema koje mu proizvodi vlast, a onda mu se nudi kao spasitelj. Niti HDZ-u tolerirati sve što čini i ne čini zbog sjećanja na Tuđmanov nacionalni državotvorni pokret. Svaka čaša jednom ostane prazna.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
