Korijeni sna o Velikoj Srbiji i pokušaji njezine realizacije
Iako korijeni srpskog imperijalizma sežu u daleku prošlost, mišljenja sam da je prijelomno razdoblje njegova agresivnog naleta započelo pojavom Vuka Stefanovića Karadžića, odnosno objave njegova “Srpskog rječnika” 1818. i “Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona” 1849. godine. Vuk se, da bi mogao realizirati svoj naum, oslonio na svoje prethodnike, najprije na Jovana Rajića (1726.-1801.). On je pisao slavenosrpski. Skupljao je građu za “srbsku” povijest. Glavno mu je djelo Istorija slavenskih narodov, naipače Bolgar, Horvatov i Serbov, Beč, 1794/1795. U knjizi pisac nastavlja težnje Pećke patrijarhije, tj. širenje Srbije i srpstva daleko na zapad. Za nj su Bosna i Hercegovina, Slavonija i Dalmacija sastavnice države Srbije. Srbijanski ustanci u početku XIX. st. protiv Turaka pobudili su zanimanje europske javnosti za Srbiju, pa su se mnogi latili Raićeva djela da bi upoznali srbijansku prošlost. Drugih izvora nisu imali. Tako su istraživači i znatiželjnici iz europskih zemalja prihvatili ovo pseudoznanstveno djelo bez sumnji i kritičnosti. Mnogi Europljani su nasjeli na ove laži, koje su postale dio “istine” jer se ponavljaju skoro dva stoljeća.
Slijedi Dositej Obradović (1739.-1811.). On u svojim radovima među južnim Slavenima nalazi Bugare i Slovence, a između njih na širokom prostoru su nastanjeni Srbi. Ovi govore srpskim jezikom i hrvatskim jezikom koji su za nj jedan jezik. Ali njime govore “čisti Srbi”, odnosno “braća Srblji”. Dakle, ne postoje Hrvati, a naziv hrvatski jezik je suvišan, slučajan. Obradović je bio ministar prosvjete u Karađorđevoj vladi. Drugi koji je Vuku oslonac bio je Sava Tekelija (1761.- 1639.), ugarski Srbin. On je 1806. izdao zemljopisnu kartu na kojoj su u međe srpskih zemalja uključeni Dalmacija s Dubrovnikom, Crna Gora te Bosna i Hercegovina. Slijedi Dimitrije Davidović (1789.-1838.). Bavio se književnošću. U Beču je objavljivao Novine srpske. U njima se pojavio njegov članak Pametodostojni dani Srbima Zagrepcima. Naslov govori da su Davidoviću Zagrepčani Srbi, a Zagreb je, dakako, srpski grad (M. Šimundić, Hrvatski smrtni put, Split, 2001.).
Značajnija osoba toga vremena bijaše Slovak Jozef Pavel Šafařík (1795.-1861.). On iznosi mišljenje u djelu Slovanske starožitnosti (1836.) da su Hrvati štokavci Slavosrbi katoličke vjere. Dakle, Hrvati su Srbi katoličke vjere, tj. niječe Hrvate. On se povodi za Čehom Jozefom Dobrovským, još više za Jovanom Rajićem. Jan Kollár i Šafařík pokretači su sveslavenstva-panslavizma. Čeh Dobrovský bio je poznat i cijenjen slavist u svijetu. Na našu žalost slabo je poznavao povijest pa je koristio mišljenje Jovana Raića. Vuk St. Karadžić (1787.-1864.), samouki pismeni seljak, našao se u Beču po slomu I. srbijanskog ustanka. U Beču državnim nadzornikom za slavenske jezike bijaše Jernej Kopitar, Slovenac, poznavatelj slavenskih jezika. Kopitar se posvađao s Maksimilijanom Vrhovcem, zagrebačkim biskupom, zbog kajkavskog jezika. Kopitar se u podjeli slavenskih jezika oslanjao na zemljaka J. V. Popoviča, još više na Austrijanca A. L. Von Schlözera. Popovič je prvi isticao važnost slavenskih jezika u indoeuropeistici te podijelio slavenske jezike. Popoviča je zanimalo bosansko narječje koga je posebno cijenio po ljepoti. Kopitar to narječje imenuje srpskim, kao što je to napravio Schlözer u svojoj podjeli jezika. Karadžić je sve to objeručke prihvatio, bila mu je to podrška i oslonac za posegnuće na sve hrvatsko štokavsko i dio čakavskog govora (M. Šimundić, n. dj.).
Ivan Kukuljević Sakcinski shvatio na što Karadžić smjera, ali bilo je kasno
Kopitar je vidio Karadžićev rukopis o I. srbijanskom ustanku, pa je procijenio da bi on mogao nešto napraviti, između ostalog i protiv Vrhovca. Nagovorio ga je da napiše slovnicu srpskog jezika. Ova je bila bezvrijedna. No Kopitar je uporan i Karadžiću isposluje novčanu potporu i upućuje ga po Hrvatskoj skupljati narodne pjesme, pripovijetke i riječi za budući rječnik. Posao mu je nalagao upoznati ljude koji će mu biti pri ruci pri skupljanju narodnog blaga. To su bili hrvatski građani, pretežno intelektualci (V. Novak, Vuk i Hrvati, Beograd, 1967.). Njihova karakteristika bila je slab domoljubni naboj, ali i naivnost. Treba naglasiti da je među njima bilo i idealista, koji su vjerovali Vukovu propovijedanju o panslavizmu – ujedinjenju svih Slavena, tj. “njihovu bratstvu i jedinstvu”. Međutim oni nisu dobro procijenili Vukove prave namjere. A kad su to shvatili, Vuk je već pokupio u “bratskim” narodima, posebno među Hrvatima, obilno folklorno blago, uključivši riječi, pjesme, poslovice i dr. Izdao je “Rječnik” 1818., a kasnije “Kovčežić” 1849., čijom objavom je agresivno posegao za hrvatskim prostorom, etnosom i kulturom. To je među prvima uočio jedan od rijetkih Hrvata toga vremena, veliki domoljub Ivan Kukuljević Sakcinski, ali je bilo kasno. Hrvati su znali za germansko, mađarsko i talijansko pretendiranje i posezanje za Hrvatskom, a srpsko nisu jer su oni bili “slavenska braća”, pa u njih nisu ni sumnjali.
Hrvatska je toga i ranijeg vremena bila teritorijalno razdijeljena, pocijepana i masovno raseljavana. To je trajalo stoljećima, a Hrvati su bili nemoćni da sami bilo što promijene. Stanje u Europi toga vremena bilo je burno, preplavljeno liberalnim zasadama i ustancima za nacionalno oslobođenje. Prvi put preko Vuka susreću se s istočnjačkim načinom razmišljanja, kome nisu bili vični, ali ni dorasli. Obično danas takav način razmišljanja nazivamo bizantizmom. On je tadašnjem prosječnom hrvatskom intelektualcu, ali i dugo kasnije, bio nepoznat. Sam Vuk se u Beču oženio katolkinjom, prešao na katolicizam i sin mu je bio kršten u katoličkoj crkvi, kasnije je prešao na pravoslavlje. Vuk je bio ogledni primjerak takvog načina mišljenja i ponašanja. Bio je bez sumnje veoma inteligentan i radišan.
Manje poznati detalji o boju na Kosovu polju, ako ga je uopće bilo
Korijeni ideje Velike Srbije sežu još od Kosovske bitke 1389. (a moguće još i od ranije) kada je navodno poražena srpska vojska. Prve vijesti o njoj su bile da je pobijedila udružena kršćanska vojska (izvješće ruskog monaha Ignjatija). U bitki su pored Srba sudjelovali i drugi kršćani, kao vojska bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. Kotromanića i hrvatski odred vojske. Tvrtko je poslao na Kosovo vojvodu Vlatka Vukovića. Vijesti o pobjedi savezničke kršćanske vojske proširio je bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. (Tvrtkova pisma, čestitka općine u Firenci kralju Tvrtku). O Kosovskoj bitki govore vijesti suvremenih i nešto mlađih ljetopisaca: Cohena Sefarda, Philippea Mesiersa i Beltrama Mignanellia. Sve su posredne i kontradiktorne pa se iz njih ne može izvesti zaključak da je Kosovske bitke uopće bilo, to više što Mesiers piše o mržnji pravoslavaca prema Latinima, koja je toliko izražena da oni više vole biti podložni Turcima nego Mađarima (P. Živković, Neki manje poznati detalji o boju na Kosovu polju, Književna revija, Sarajevo, III, 1989.). U nekim povijesnim dokumentima spominju se čak pojedinosti o borbi na Kosovu “ali se ne mogu proveriti savremenim izvorima, ma da same po sebi izgledaju dosta verovatne” (!?), navodi B. Đurić (Antologija narodnih junačkih pesama, Beograd,1965.). Turski izvori (koje Đurić ne citira, nego samo spominje!) navode da su na strani Srba bili Bugari, Vlasi, Albanci i dr. Međutim, Đurić to a priori odbacuje i drži da su to izmišljotine Osmanlija, odnosno “fantastične vesti” s ciljem da bitka na Kosovu izgleda puno većom i značajnijom, jer su Turci pobijedili veliku, a ne samo malu srpsku vojsku. Ako je na Kosovo 15. lipnja 1389. došla vojska bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića i odred Hrvata pod banom Ivanišem Paližnom, pretpostavljam da je knez Lazar pozvao i druge kršćanske zemlje u pomoć, ne samo njih.
Prema svemu navedenom, kršćani su znali ranije za tu bitku (ako je zaista bila). Podatke o bitki spominje Konstantin Filozof, koji u biografiji despota Stevana piše i o kosovskom boju. Spominje kako je neki plemić Miloš ubio sultana. Konstantin Filozof je bio “u položaju da dobro bude izvešten”. To je zapisano oko 1431., nekoliko desetaka godina nakon Kosovske bitke. Priča je “autentična koliko god može biti”!? U njoj se ne spominje izdaja Vuka Brankovića. Tako je pričao i bizantijski povjesničar Jovan Duka koji je to pisao poslije 1463., kao i Dubrovčanin Crijević (Cerva, Tubero 1455.-1527) i to po “izvorima iz naroda koji su u njegovo vreme bili na raspoloženju”. I.M. Konstatinović koji je ovo zapisivao negdje oko 1499., ne spominje Vuka Brankovića kao izdajnika. Smatra se da se kosovski ep s umetkom izdaje Vuka Brankovića razvio od XVI. stoljeća. Svi elementi kosovske epopeje razvili su se do kraja XVI. stoljeća. Tako se stvorio i razvijao mit o Kosovskoj bitki, a sada vidimo gdje je i koliko daleko odveo Srbe.
Knez Lazar zadobio “nebesko carstvo po Božjoj volji i kroz borbu”
O boju na Kosovu nema pouzdanih podataka, sve je pod sumnjom, tj. je li se uopće dogodila i tko je pobijedio. Prema Konstantinu Filozofu knez Lazar i njegovi ratnici zadobili su “nebesko carstvo po Božjoj volji i kroz borbu” (V. Đurić, n. dj.). Odatle Srbi crpe svoju verziju, tj. da su oni “Nebeski narod”. Znaju da ne mogu biti Odabrani narod ili Božji izabrani narod, jer je to već od ranije rezervirano za Židove, iako i među njima ima onih koji ne mogu biti dio Božjeg izabranog naroda. Recimo Slavko Goldstein. On ne bi mogao biti iz razloga što se pojavljuje na proslavi Dana ustanka Srba (ali četnika!) u Srbu 27. 7. 1941. Ovi ustanici su ubijali nevine Hrvate, starce i djecu, pekli ljude na ražnju, pljačkali im i palili domove. On tamo jede, pije i gosti se, slaveći ustanak ubojica nedužnih Hrvata. Pitam se, ima li gosp. Goldstein asocijacija kad jede pečeno meso u Srbu na katoličkog svećenika kojega su Srbi-četnici, očevi ili djedovi njegovih domaćina, živog pekli na ražnju u selu Borićevcu!? Židovi su smisao života shvatili kao služenje Bogu, a što je s Vama gosp. Goldsteine? Komu Vi služite!? Čitao sam da su Vam oca ubili ustaše, meni je to kao čovjeku jako žao. Osuđujem, ali ne samo verbalno, nego najiskrenije svako ubijanje nedužnih ljudi, bez obzira tko to činio. Međutim, za to Vam nije kriv cijeli hrvatski narod!
Na pitanje hrvatskog povjesničara Ivana Pederina profesoru povijesti, bivšem ministru prosvjete i kulture turske države 2007., zna li što o Kosovskoj bitki, ovaj je odgovorio da nikada nije čuo za nju. Srbi polaze od toga da su Kosovsku bitku izgubili, ali su uvjereni da bi pobijedili na Kosovu da nije bilo izdaje. Taj pučko-vjerski mit prožeo je svijest svih pravoslavaca na Balkanu i šire. Oni u kosovskom mitu vjeruju da nije bilo navodne izdaje Vuka Brankovića, da bi oni pobijedili Turke. U narodnoj pjesmi, koja je glavni izvor podataka za Kosovsku bitku, Srbi su bili nadomak pobjedi na Kosovu, pa je čak Miloš Obilić (Kobilić) ubio sultana, kad je Vuk Branković izdao Srbe. Za Miloša Obilića Albanci s Kosova tvrde da se zvao Kobilići i da je Albanac. Moj djed bi pjevušio pjesme o boju na Kosovu i Milošu Obiliću i nekoj staroj babi Krivošiji koja ga je izdala, a on joj je, vezan, zubima potrgao grlo. Na moje pitanje – odakle je on bio, djed bi rekao: “Sinko, eto tu iz Duvna, naš ‘rvacki junak”. Onda bi Miloš Obilić trebao biti iz redova vojske bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, dakle Hrvat.
Autor: dr. Mijo Milas / 7Dnevno
