Otac predsjednika Josipovića sudjelovao u gušenju Hrvatskog proljeća i progonu studenata
43 GODINE OD SLAMANJA HRVATSKOG PROLJEĆA – Krajem studenog ove godine navršava se 43 godine od sloma hrvatskog narodnog pokreta i bunta protiv centralističke i komunističke vlasti u Beogradu, poznatijeg pod imenom Hrvatsko proljeće. Naziv Maspok (masovni pokret) koristili su politički protivnici iz redova KP Jugoslavije.
Što je hrvatsko proljeće?
Hrvatsko proljeće bio je nacionalni pokret hrvatskog naroda protiv unitarizma, sa željom za reformama i autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života.
Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti.
U užem smislu hrvatsko proljeće je počelo na 10.-toj sjednici CK SKH u siječnju 1970 g. osudom unitarizma Miloša Žanka, komunističkog djelatnika i protivnika svake federalizacije Jugoslavije, a trajalo je do njegovog konačnog slamanja na sjednici u Karađorđevu, u Srbiji, 29. 11. 1971.
Komunistička vlast, koju su činili uglavnom dogmatski komunisti i karijeristi u kojem je dominirao srpski kadar, na čelu sa ostarjelim komunističkim maršalom i diktatorom Josipom Brozom Titom smijenio je u Karađorđevu hrvatsko političko rukovodstvo iz redova SK Hrvatske, koje je predstavljalo nacionalno osviješteniji i liberalniji dio članova komunističke partije.
Centri i institucije iz kojih je nastalo ‘Hrvatsko proljeće’
Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih središta kao: hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje su djelovali sa Bruno Bušić, ubijeni hrvatski intelektualca i emigrant, Dušan Bilandžić i brojni drugi intelektualci.
Bio je to pokret sa vrlo širokom bazom u djelovanju i sa gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.
Problemi Hrvatske unutar Jugoslavije – uzrok ‘Hrvatskog proljeća’
Osim sustavnog kršenja nacionalnih i vjerskih sloboda Hrvata koja su se događala od kraja Drugog Svjetskog rata do kraja 60-tih – uz sustavna, legalizirana ubijanja, mučenja , progon, dugogodišnja utamničenja , zabrane zapošljavanja i studiranja za sve one koji su se protivili komunističkom režimu, poseban naglasak je bio i na drugim pitanjima kao:
-pitanje hrvatskog jezika i njegova srbizacija
-pitanje privredne reforme i decentralizacije privrede
-revalorizacija hrvatske povijesti i skidanje lažnih kolektivnih optužbi sa hrvatskog naroda za genocidnost i ksenofobiju (sredstvo ucjene koje se koristilo za progon neistomišljenika pod maskom antifašizma i bratstva i jedinstva naroda)
-pitanje distribucije deviznih sredstava od kojih je većina odlazila u Beograd (cca 50% deviza je ulazilo u Jugoslaviju preko Hrvatske, uglavnom od doznaka brojnih Hrvata u inozemstvu obiteljima u domovini)
-pitanje saveznih proračunskih sredstava (gdje je Hrvatska dobivala cca 16%, a Srbija 47%)
-zatiranje i progon nacionalne svijesti Hrvata
-zatiranje hrvatske kulture
– pitanje nacionalne ravnopravnosti u saveznoj upravi (gdje je bilo svega 8% Hrvata i 73% Srba)
-pitanje časničke strukture JNA (gdje je bilo svega 10% Hrvata i 63% Srba)
Deseta sjednica SKH i smjena unitarista Miloša Žanka probudila je nadu u hrvatskom narodu da će stvari u Jugoslaviji početi mijenjati u korist Hrvata.
Razvoj i nasilno gušenje hrvatskog proljeća
Nakon Desete sjednice CK SKH, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske koje je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.
Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.
Dana 27.srpnja 1971 g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi i komunisti unitaristi održali su veliki miting protiv hrvatskog proljeća. Na istom mjestu, 19 godina kasnije, na isti dan održan je velikosrpski i četnički miting kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, sa potpuno istim optužbama i prijetnjama.
Hrvatske proljećare članovi komunističke partije, bilo iz uvjerenja, bilo iz karijerizma i želje da zaštite svoje privilegije, dio njih i hrvatske nacionalnosti, nazivali su ‘hrvatskim fašistima’. Isti obrazac etiketiranja svakog nacionalnog osjeća i domoljublja primijenjen je, također, i 20 godina kasnije kao huškački element za napade na Hrvatsku i njezinu okupaciju.
Slična terminologija, nažalost, koristi se i danas u svrhu progona i diskvalifikacije slobodne nacionalne misli i političkog progona hrvatskih domoljuba u kulturnom, sportskom, glazbenom i drugim područjima javnog života.
1.12. 1971. na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, komunistički maršal i diktator Josip Broz Tito osudio je slobodarska gibanja u Hrvatskoj i označio ih kao ‘kontrarevolucionarna’. Taj događaj je poznat pod imenom ‘Sječa Hrvatske u Karađorđevu’.
Poznate rečenice koje je tom prilikom izjavio ostarjeli diktator Tito bile su „da kod nas ima previše demokracije“, „neka se sudstvo ne drži zakona kao pijan plota“,“prije će Sava poteći uzvodno od Zagreba nego Hrvatska dobiti državu“ i druge u svrhu diskvalifikacije i progona hrvatske misli i Hrvata.
Savka Dabčević Kučar izjavila je mnogo godina kasnije da „Karađođevo nije bila procedura nego državni udar protiv Hrvatske“.
Posljedice gušenja hrvatskog proljeća
Više od 2000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na zatvor kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i brojni drugi.
Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.
Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom je smijenjeno i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.
Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.
70.000 Hrvata isključeno iz Partije
Po riječima Savke Dabčević Kučar „računa se da je 70.000 Hrvata isključeno iz Partije..niti jedna druga komunistička partija do tada nije doživjela tako drastičan progon…“
Hrvatska i Hrvati su nakon toga do početka prvih slobodnih izbora i pobjede HDZ-a na čelu sa Franjom Tuđmanom živjeli i bili etiketirani kao neprijatelji i nacionalisti.
Tako je čak velikosrpski časopis NIN, inače vrlo huškači i velikosrpski raspoložen, u članku od 12.3.1989 objavio tu činjenicu i napisao:
“Ne znam i sumnjam da li su pisane knjige o nacionalizmu bilo kojeg jugoslavenskog naroda osim hrvatskog; da li uz knjigu ‘Suvremeni hrvatski nacionalizam’ ima nešto slično npr. o makedonskom, slovenskom ili srpskom nacionalizmu, i da li su autori i izdavači iz iste republike, dapače i nacije. Čini se da su taj “privilegij” stekli samo Hrvati. I to ih prati desetljećima. Nacionalizam, “maspok”, ostat će, čini se, vječni hrvatski “epiteton ornans”,kojim će se stalno upozoravati “šutljivu republiku” da ima da “ćuti”, odnosno prigovarati joj da se ti “vampiri maspoka” ponovo javljaju, a “šutljiva republika” uglavnom “ćuti”.
Hrvatski narod i njegovo politčko vodstvo, nakon ‘Proljeća’ uglavnom postavljano direktivom iz Beograda, je zahvatila zlokobna šutnja i strah.
Tako je nastala poznata ‘hrvatska šutnja’- sintagma koja ima refleksije do današnjih dana u strahu od progona sustava i šutnji pred društveno neprihvatljivim pojavama kao nepotizam, korupcija, politički progon, neosnovana diskvalifikacija i slično.
Tko su bili protivnici Hrvatskog proljeća
U inozemstvu je britanski državni vrh oduševljeno dočekao ‘sječu hrvatskih kadrova’, a ostali su prelazili preko događanja u Hrvatskoj. Svega je nekoliko listova, posebno FAZ, u Njemačkoj izrazilo zgražanje nad progonima i nasiljem nad Hrvatima.
U domovini Hrvatskoj, osim neprijateljski raspoloženih komunističkih kadrova iz Beograda, veći broj Srba iz Hrvatske i Hrvata otvoreno se stao na stranu protivnika Hrvatskog proljeća kao: Milka Planinc, Jure Bilić, Ante josipović, otac predsjednika Josipovića, Josip Vrhovec, kasniji predsjednik NK Dinamo, Milutin Baltić, Čedo Grbić, Rade Bulat, partizanski general, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević i brojni drugi dužnosnici.
Odjek njihove izdaje prema ‘hrvatskom proljeću’ i vlastitom narodu i domovini čuje se i osjeća do današnjih dana.
Izvor: Narod.hr
