FRAGMENTI HRVATSKE ZBILJE: Jugoslaveni bi ponovno ubijali – samo da mogu
‘Samo nikakvu posebnu hrvatsku državu, jer bi ona bila popovska, klerikalna, ne naša, i samo nas najuža politička zajednica sa bezbožnim Srbima može spasiti od mračnog klerikalizma”
Ahistorijski stavovi Dragana Markovine
Komentirajući vladavinu dr. Franje Tuđmana profesor povijesti na splitskom Filozofskom fakultetu Dragan Markovina izjavio je u emisiji Nedjeljom u 2 kako se ne može „naći nešto pozitivno iz njegova nasljeđa, i ljudi se trebaju suočiti s tim što je on napravio dok je vladao”. Dakle, u razdoblju u kojemu su stvorena hrvatska država, obnovljene veze s hrvatskom emigracijom, uveden stranački pluralizam, revitalizirana hrvatska kultura i vrijednosti, napuštena totalitarna komunistička ideologija i s velikim žrtvama obranjena hrvatska država prema Markovini se ne može pronaći ništa pozitivno. Drugim riječima, za Markovinu su očito pozitivni totalitarni komunizam i Jugoslavija, a prema hrvatskoj državi i demokraciji osjeća prijezir.
Takav je stav ovoga političkog Jugoslavena u demokratskom sustavu legitiman dok ne podrazumijeva nasilje, no da osoba s navedenim ahistorijskim stavovima može biti profesor studentima na Filozofskom fakultetu i da može protuhrvatske ideje zastupati u udarnom terminu na nacionalnoj televiziji koju plaćaju hrvatski porezni obveznici, to je već nešto što spada u kategoriju političke patologije. Može li se zamisliti da bi na izraelskoj nacionalnoj televiziji ili sveučilištu netko zastupao ideje koje su bliske nacionalsocijalizmu? Naravno da je takvo što nepojmljivo. U Hrvatskoj je scenarij analogan tome moguć, pa nam ne preostaje drugo nego zaključiti da su Hrvati zaista najtolerantniji na svijetu. Pitanje je samo do kada.
Stavovi kandidata o abortusu protivni nauku Katoličke Crkve
„Abortus kao fenomen nije nešto što je poželjno. Ali u prvom redu, cijeli taj fenomen moramo razmatrati s aspekta prava žene da odlučuje o rađanju” – izjavio je aktualni predsjednik dr. Ivo Josipović obrazlažući svoj stav o etičkom pitanju abortusa i pozvao druge kandidate da se očituju.
„Ja sam za život, ali isto tako poštujem pravo na izbor. Nisam za zabranu pobačaja, zato što ona nigdje nikada i nikome nije donijela dobro” – stav je o abortusu HDZ-ove kandidatkinje za predsjednicu države Kolinde Grabar Kitarović.
Kao što vidimo, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović u načelu dijele isti „pro choice” stav o abortusu (budući se da se po logici zdravog razuma ne može biti i „za život” i „za pravo na izbor”), a razlika se očituje tek o formulaciji tog stava. Riječ je o stavu koji se kosi s katoličkom bioetikom i katoličkom moralnom teologijom te je utoliko protivan nauku Katoličke Crkve koja poštuje život od začeća do naravne smrti, a abortus smatra zločinom jednakim ubojstvu odraslog čovjeka.
Iako ne podupire abortus, Milan Kujundžić se očitovao protiv zabrane abortusa što nam govori da niti jedan kandidat o ovom pitanju nema stav koji zastupa Katolička Crkva – zabranu abortusa, a koji je jedini moralno i etički ispravan. Pitanje abortusa inače je jedno od fundamentalnih pitanja na kojemu se vidi iskrenost nečije katoličke vjere, tako da nam stavovi predsjedničkih kandidata o abortusu mnogo toga govore o njihovu moralno-etičkom habitusu.
Ivo regionale
Ivo Josipović izjavio je da je očuvanje stabilnosti i dobrih odnosa sa zemljama u „regiji” od strateškog značenja za vanjsku i sigurnosnu politiku Republike Hrvatske te je ocijenio neracionalnim optužbe dijela političkih predstavnika u Hrvatskoj koji ga kritiziraju zbog zagovaranja regionalne suradnje. „Zagovaram aktivan odnos prema zemljama u regiji, a BiH smatram najvažnijim susjedom. Protivljenje da se Hrvatska bavi regijom, pomaže napose BiH prema Europskoj uniji i NATO-u, je neprihvatljivo, nerazumno – rekao je Josipović držeći predavanje o hrvatskoj vanjskoj politici na Sveučilištu u Mostaru.
Pritom ponovno nije dano objašnjenje po kojim bi to kriterijima Hrvatska nužno morala biti u „regiji” sa Srbijom i Makedonijom, a ne, primjerice, s Madžarskom i Austrijom. Zašto se bi se Hrvatska i dalje morala uvrštavati u „regiju” sa Srbijom – s kojom je u istoj državnopravnoj zajednici živjela nešto više od sedam deseteljeća -, a ne s Madžarskom s kojom je dijelila državni život više od sedam stoljeća? „Hrvati su uključivanjem u jugoslavensku državu 1918. bili uvučeni u kretanja na balkanskom prostoru, premda je Hrvatska zemljopisno, povijesno i kulturno dio sredozemne i srednjoeuropske panonske regije, te se ona danas nastoji izravno uključiti u zapadne integracije” – stoji u poznatoj knjizi „Narodi Europe” (str. 197.) koju je uredio Felipe Fernandez Armesto s Fakulteta moderne povijesti Sveučilišta u Oxfordu. Ako je Hrvatska, dakle, srednjoeuropska i mediteranska zemlja koji su tu politički, ekonomski i kulturni razlozi da se Hrvatska trpa u „regiju” s državama bivše Jugoslavije (BiH je, dakako, izuzetak budući da se radi i o hrvatskoj državi), a ne s politički, gospodarski, tehnološki i kulturno razvijenijim zemljama tzv. Višegradske skupine? Odakle tolika agresivna i napadna fiksacija na Balkan i Jugoslaviju? O jugonostalgiji je, dakako, riječ. A o tome bi, budući da je riječ o psihozi i ozbiljnom političkom poremećaju dijela hrvatskog stanovništva, uz politologiju nešto više mogla reći i medicinska struka – prvenstveno psihijatrija.
Inače, ovih sam dana pročitao zanimljiv znanstveni rad Luke Bulića pod naslovom „Politika Hrvatsko-srpske koalicije uoči Prvoga svjetskog rata 1907.–1913.” koji opisuje djelovanje Hrvatsko-srpske koalicije – pod vodstvom hrvatskog političara i beogradskoga agenta Svetozara Pribićevića – na tome da se Hrvatska izdvoji iz Austro-Ugarske Monarhije i sjedini sa Srbijom. Jedan od zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije, Živan Bertić, ovako je opisao odnose unutar Koalicije:
„Jest, bili su u većini (Hrvati unutar Hrvatsko-srpske koalicije, nap. D. D.), ali nisu bili svi jedne misli, nisu bili složni, nisu bili u svojoj hrvatskoj svijesti onako jaki i nepopustljivi kao Srbi – i tu eto leži glavni razlog tadašnjem našem političkom neuspjehu (…) Srpski članovi koalicije bili su svi jedne vjere i jedne misli, disciplinovani i složni. Njihov nacijonalizam nije bio komplikovan nikakvim filozofskim, socijološkim i moralnim teoremama, njihov nacijonalizam i politički program bio je impertinentno jedinstven, ravan i jasan – put u Srbiju, ujedinjenje sa Srbima izvan monarkije pod svaku cijenu i uz ma kakve žrtve (…) Nacijonalizam hrvatskih članova nasuprot, natrunjen raznim višim principima i obzirima one praške ideologije, koju sam napred prikazao, znatno je kod mnogih članova oslabio, a kod nekih čak popustio do potpune indiferentnosti prema hrvatskom imenu, hrvatskim tradicijama i prema zahtjevu hrvatske državnosti. U raspravama o hrvatsko-srpskom odnošaju, kad bi se često put utvrdila činjenica, da su Srbi suviše zaludjeni svojim imenom i da pokazuju tendenciju, da se proces narodnog jedinstva završi pobjedom srpskog imena, bilo je dosta njih, koji bi znali reći: ‘Pa što onda – glavno je stvar, a ne ime. A ako su Srbi ludji u ogledu imena, pa ćemo ludjem popustiti.’ Drugi opet, kao n.pr. pokojni Milan Heimrl čovjek prkosna paradoksa, znao bi svaki put kad bi se poveo razgovor o organizaciji naše buduće zajedničke države te neki naglašavali potrebu federacije, drugi bili indiferentni prema tom pitanju – on bi znao svaki put i pred Srbima, prkosno reći: ‘Samo nikakvu posebnu hrvatsku državu, jer bi ona bila popovska, klerikalna, ne naša, i samo nas najuža politička zajednica sa bezbožnim Srbima može spasiti od mračnog klerikalizma”.
Historia magistra vitae est!
Neradna nedjelja u Madžarskoj
Kad već spominjemo bivšu Austro-Ugarsku Monarhiju, mađarski parlament izglasao je prijedlog Zakona koji će od 15. ožujka uvesti neradnu nedjelju. Od tog datuma trgovinama će biti zabranjeno raditi u nedjelju. Madžarski premijer kazao je kako je namjera zakona zaštititi obitelj i tradicionalne vrijednosti, po uzoru na Njemačku, Austriju i druge europske zemlje koje imaju slične zakone. Dakako, nešto slično u Hrvatskoj je nezamislivo, jednako kao što je nezamislivo i to da na čelo države dođe političar Orbanova kova. Na visoke političke funkcije pretplaćene su u Hrvatskoj isključivo udbaške ekspoziture ili bezlični liberalni birokrati, „praktičnjaci” i „profesionalci” bez boje, okusa i mirisa.
Jugoslavija – razdoblje provjećenosti i modernizma
„U Hrvatskoj su izbori od samog početka, od proljeća 1990., izvor straha. Doista, već prvi izbori su pokazali da je strah bio opravdan, štoviše, njihove neposredne i dugoročne posljedice zasjenile su i najstrašnije bojazni. Kumulativni učinak izbora u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje Jugoslavije donio je diskriminaciju, rat i siromaštvo koji su uništili stotine tisuća, zapravo milijune pojedinačnih sudbina. Ovom dijelu Europe prvi demokratski izbori su donijeli civilizacijski diskontinuitet, slom prosvjećenosti i modernizma, sveopću propast i bankrot čije posljedice će trpjeti i budući naraštaji” – piše u novoj kolumni za „tportal” Vuk Perišić.
Mi se, dakako, pridružujemo zaključcima Vuka Perišića. Naime, opće je poznata stvar da uzrok rata devedesetih nije bio pokušaj da se ratnim putem – politikom agresije, genocida, pljačke i kulturocida ostvari velikosrpska ideologija Slobodana Miloševića, nego su pravi uzroci rata u provedenim demokratskim izborima diljem bivših jugoslavenskih republika. Da nisu provedeni izbori i da je ostao na snazi komunistički totalitarizam nikada ne bi došlo do rata, nego bi i dalje živjeli u razdoblju prosvjećenosti i modernizma! A da smo do devedesete zaista živjeli u razdoblju prosvjećenosti i modernizma, u to nema baš nikakve sumnje, robijaši na Golom otoku najbolje će posvjedočiti o razmjerima jugokomunističke prosvjećenosti, dok je par-nepar vožnja uz samoupravljanje svojedobno bila najveći izum modernog doba.
Taj slom prosvjećenosti i modernizma vjerojatno je doveo do toga je Vuk Perišić dospio na Linićevu listu poreznih dužnika s dugom od 618.629,09 kn. Nije nam, doduše, poznato kako se taj dug poklapa s njegovim stravstvenim zagovaranjem tržišne konkurencije i liberalnog kapitalizma (kao i s ljevičarskom demagogijom da se domoljublje ogleda u urednom plaćanju poreza državi), no ubrojimo i to među čuda ovoga svijeta.
Adam i Eva Srbi?!
„Ali sve je više Srba koji se povezuju sa svojim precima, koji uviđaju da nemamo više šta da naučimo od Zapada, da je sve što je na Zapadu bilo vredno u stvari ukradeno od nas, od istočnika hrišćanske civilizacije, ili izgrađeno na temeljima te krađe” – piše u članku za „Novu srpsku političku misao” Vladimir Kršljanin, predsjednik „Pokreta za Srbiju”.
Iz „naučnih” istraživanja uvaženoga srbijanskog akademika Jovana Deretića do sada smo naučili da je Isus Krist srpskog porijekla, da je dekalog bio napisan na srbici, da su Spartanci porijeklom Srbi, da su rimski carevi bili Srbi itd. itd. Kako vidimo, Kršljanin je u „naučnim” istraživanjima otišao korak dalje, pa tako sada znademo je sve na Zapadu ukradeno od Srba. S nestrpljivošću iščekujemo rezultate daljnjih istraživanja. Tko zna, možda doznamo da su i Adam i Eva bili Srbi?!
Documenta na čelu Državnog arhiva u Zagrebu
Kako doznajemo, doc. dr. sc. Živana Heđbeli uskoro bi trebala doći na čelo Državnog arhiva u Zagrebu. Komparativna prednost Živane Heđbeli za imenovanje na tu funkciju nesumnjivo je činjenica da je bila članica upravnog odbora Documente, udruge koja je prema predsjedniku dr. Ivi Josipoviću „savjest društva” (predsjednik je i sam radio za tu savjesnu udrugu čijoj predsjednici Vesni Teršelič smeta naziv „Domovinski rat”). Marš kroz institucije se, dakle, djelotvorno nastavlja, a Antonio Gramsci mirno spava, skupa s Josipovićevim herojom maršalom Titom.
Ponovno bi ubijali
Sada već bivši voditelj Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice Varaždin Nenad Horvat pred koji je dan prosvjede ratnih vojnih invalida u Savskoj 66 prokomentirao riječima: „Domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam”. Epilog je poznat: Horvat – koji je navedenom izjavom pokazao kako je mentalni komunist, emocionalni bogalj i sramota za psihijatrijsku struku – je nakon što je ta izjava dospjela u javnost podnio ostavku na mjesto voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice Varaždin, a u pomoć Horvatu odmah je priskočio režimski „Jutarnji list” nastojeći ga prikazati kao žrtvu prijetnji ubojstvom. Kasnije se otkrilo kako se nije radilo o jedinoj Horvatovoj skandaloznoj izjavi jer je isti psihijatar nekoliko dana prije na facebooku napisao i sljedeće: „Da je četrdesetpeta malo dulje trajala, devdesete se nikad ne bi dogodile…”.
Potonja izjava – kojom se glorificira genocid nad hrvatskim narodom 1945. – izvrsno ilustrira mentalni slop Jugoslavena i baštinika jugokomunističkog naslijeđa u Hrvatskoj: riječ je o totalitaristima koji bi – premda se redovito kite demokratskim i ljudskopravnim ukrasima – ponovno ubijali političke neistomišljenike samo kada bi za to imali priliku. Budući da im politička moć ipak nije baš tolika da ponovno mogu puniti jame i rovove svojim neistomišljenicima, umjesto noža i kalašnjikova za ostvarenje svojih ciljeva koriste medije i pozicije političke i društvene moći.
