Hoće li Kolinda Grabar Kitarović povesti naciju stazama ponosa?
Od Kolinde Grabar Kitarović umorna i ponižena nacija očekuje rezultate proporcionalno dubini nezadovoljstva i frustracija. Puno. Velike stvari počinju malim koracima sa golemim simboličkm značenjem. Sitnice će spasiti Hrvatsku.
Sve do onoga trenutka do kada državni dužnosnici, političari i hrvatski mediji budu osvrćući se na pojedinačne ili sve žrtve srpske agresije na Hrvatsku, obavezno tražili reciprocitet u hrvatskim zločinima, sve dok se bude veličala sloboda Ante Gotovine i Mladena Markača uz napomenu kako „je bilo zločina koje treba procesuirati”, sve dok uz neimenovanih stotine djece žrtava srpske agresije na Hrvatsku bude istaknut lik male Aleksandre Zec kao jedinstvenoga simbola stradanja, Hrvatska neće biti slobodna zemlja, niti će njeno društvo biti slobodno društvo.
A država neće biti – suverena Hrvatska. Sve dok nasljednci hrvatskih komunista budu imali neupitno pravo na senzibilitet prema ustaškim žrtvama, ili Milorad Pupovac sa svojim istomišljenicima također, istovremeno arbitrarno osporavajući senzibilitet prema komunističkim i velikosrpskim žrtvama milijunima hrvatskih ljudi, duboko u samome srcu hrvatskoga društva tinjat će vatra gnjeva, duboki osjećaj nepravde, i, što je najtragičnije nakon tolikih žrtava – otpor prema takvoj hrvatskoj državi! Promjena takvoga stanja prvorazredna je zadaća nove hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović. Čvrsto sam siguran kako osporavani medijskom i politčkom kampanjom bez presedana, hrvatski brantelji u Savskoj prvenstveno zbog toga prosvjeduju, čvrsto bih želio vjerovati da je poruka nove hrvatske Predsjednice, kako nitko Domovinski rat više neće nazivati građanskim ratom, sinoć u braniteljskom šatoru, upravo odgovor na taj duboki društveni poremećaj.
Daleko je ova beskrupulozna falsifikatorska tendencija aktulanoga poretka na vlasti čiji je vrh bio Ivo Jospović a desna ruka Vesna Pusić, od suočavanja sa zlom koje je netko počinio u „hrvatsko ime”, daleko je to od otpora glorifikaciji vlastite povijesti i identiteta, još je dalje od otpora za opravdanjem bilo kojega pojedinačnoga zla i zločina. To je osmišljena zločesta politika.
Nacionalna politika se ne može voditi na apstrahiranju pojedinačnih slučajeva, niti se zaključci, kako politički tako i društveni uopće, mogu izvoditi na izoliranim premisama, makar kako snažne i uvjerljive bile. Jednostavno, nisu ni valjani ni opravdani. U političkom smislu su pogubni, a u Hrvatskoj koja je i danas okovana čeličnim stiskom neistine o svojoj neposrednoj i onoj daljoj povijesti, takav je pristup izravni poziv na destabilizaciju društva i njegovih elementarnih vrednota. Iako je gotovo bezobrazno u ovakvoj egzistencijalnoj krizi ljudi i cijele zemlje govoriti o prvenstvenoj motivaciji otporom pogaženoj časti i ponosu, ja sam sguran da je to ključni razlog motivacije hrvatskoga naroda za izlazak na izbore i podršku Kolindi Grabar Kitarović. To, a ne neimaština.
Ako su u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, istaknute dvije djevojčice, dvije žrtve, onda je to poruka o simbolima, režimima i različitim vremenima koji su ih učinili žrtvama. Ana Frank i Aleksandra Zec. S obzirom da su muzeji po definiciji ozbiljne stvari, s obzirom da ih vode ljudi sa dubokom senzibilnošću za kroniku jednoga vremena, bar je to civilizacijski standard, sa najčešće vrlo širokim poznavanjem povijesti, kulture, umjetnosti, identiteta i prije svega simbola određenoga vremena i događaja, nije moguće uzeti kao polazište razmišljanja kako je slučajno da su te dvije djevojčice, u danom trenutku, u realnome vremenu i prostoru u hrvatskom društvu – simbolički postav i pouka suvremenicima, još i više budućim generacijama.
Slučajni prolaznik, Kinez,Brazilac, Amerikanac, koji ne zna o Aleksandri Zec ništa, ali očekivano zbog svjetske simbolike zna dovoljno o Ani Frank pomisliti će vođen racionalnim ljudskim prosuđivanjem da su obje djevojčice, ako su već jedna uz drugu – žrtve nacističkoga terora i zločina, terora države nad nedužnim ljudima zbog njihove rasne ili nacionalne pripadnosti.
Može li takav posjetitelj hrvatskoga muzeja ne pomisliti kako je u vremenu stradanja malene Aleksandre Zec u njenome okruženju vladao nacistički poredak, totalitarni režim sa zločinom u svojoj programskoj i formalnoj osnovi? Ne bi smio. Ili, bio bi – glup.
A u pozadini tragedije Aleksandre Zec jednostavno nije bilo ni totalitarnoga režima, ni rasističkih zakona, ni zločinačkoga poretka, koliko se god trudila gospođa Vesna Pusić upravo takvom prikazati nakon izbornoga poraza njenoga alter ega Josipovća, noviju hrvatsku povijest i to sa mjesta ministrice vanjskih poslova države. Samo, to posjetitelju hrvatskoga muzeja iz čisto praktičnih razloga nitko neće moći objasniti. Niti će bilo kakvo naknadno objašnjenje bitno promijeniti prvi zaključak, realno i vizualno utemeljen na strašnim činjenicama. Uvijek je neukusno, pa i morbidno polemizirati o pojedinačnim žrtvama i sudbinama, jer je i ljudsko i filozofsko polazište općeprihvaćeno da je svaka žrtva sama po sebi svemir ljudske boli i pouke. Ali, ako se već netko odlučio uz neupitni simbol Ane Frank postaviti konkretnu žrtvu, konkretno ime i konkretnu bol, nije li legitimno upitati u Hrvatskoj, zašto baš i po kojemu kriteriju – Aleksandra Zec? Nije li simbol nužno utemeljen na determiniranome društvenome poretku, značaju, događajima koji čine pravilo, prepoznatljivost jednoga vremena? Je li stradanje Aleksandre Zec izraz takve društvene determiniranosti i tadašnjih vrednota hrvatskoga društva? Nije li simbolizam toga vremena prepoznatljiv i univerzalno vidljiv na suzama raščupane djevojčice Željke u vukovarskoj koloni ubijenim Gradom, koja je nekoliko sekundi prije vječnosti, svojim djetinjim očima gledala brutalno ubojstvo par metara dalje, trajno umirući sa nesretnikom koga su ubili „osloboditelji”? Tu fotografiju je vidio cijeli civilizirani svijet.
Zašto hrvatska država organizira, financira, te promovira trajno – posve lažnu simboliku i falsificirane činjenice o hrvatskome narodu, koje ni laički, ni znanstveno ali ni umjetnički u najslobodnijoj apstrakciji nemaju uporišta, zašto financira Dejana Jovića ili Olivera Frljića koji svakodnevno u svome društvenome i javnome poslanju falsificiraju samu esenciju hrvatskoga nacionalnoga identiteta.?
Zašto u večeri trijumfalnoga dolaska hrvatskih generala nakon istinski pravedne prije svega, a onda i pravne presude, sa samoga Trga, iz raspjevane mase stotina tisuća ljudi, pripadnici raznih udruga gotovo plačnim glasom viču u eter srbijanskih medija – kako se neće na „ovome stati” i obećaju svečano kako će učiniti sve da se – kazne zločinci! Koji zločinci? Zašto i tko je legitimirao recimo Eugena Jakovčića ili Zorana Pusića da obećavaju „kažnjavanje zločinaca”, otvoreno izričući tako sumnju u političku narav hrvatske države, temeljnu zrelost hrvatske civilizacije i, pogotovo, prema medijima i institucijama srbijanske države i društva – koja i koje je bilo nositelj svakoga zla, kako „našega” tako i „njihovoga” u ratu za hrvatsku nezavisnost? Tko je dao državnički legitimitet predsjedniku Josipoviću da odlikuje toga istoga Jakovčića najvišim državnim odlikovanjem? Smije li Kolinda Grabar Kitarović zanemariti takvu zloupotrebu hrvatske države i nacionalnoga dostojanstva na koncu, smije li – ne poništiti to podmuklo odlikovanje i to na javnoj sceni? Bilo bi normalno od nje to očekivati kao simboličan čin, odnosno putokaz u kojem će vrjednosnom, moralnom i društvenome pravcu usmjeriti putanju hrvatskoga naroda. I snažnu simboličnu poruku naciji kako se jedinstvo na koje se državnički poziva ne može graditi na – neistinama.
Zašto bi jedan Eugen Jakovčić i Documenta imali nekakav civilizacijski mandat za istraživanje ratnih događaja i njihovo vrednovanje, ako taj isti čovjek u višekratnim istupima u tv emisijama imenom i prezimenom navodi desetine stradalih Srba na okupiranim teritorijima ili na crti bojišnice, a na pozive sugovornika nije u stanju nakon deset godina istraživanja navesti ni jednu jedinu žrtvu sa hrvatske strane?!
Može li hrvatski politički, državni i konačno društveni establishment jednostavno uzeti kao temelj pristupu svim događajima u razdoblju 1991. do 1998. godine, agresiju Srbije na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod, kao uzrok svih zala i svih žrtava koje su se dogodile u tome razdoblju? Morao bi. Jednako kako se sva stradanja u Drugome svjetskome ratu, kao i sva zla koja su tada počinjena sa bilo koje strane, danas uvjetuju univerzalnim zlom nacizma i fašizma, te japanskoga imperijalizma, bez obzira radilo se o strahovitim patnjama njemačkoga naroda u Dresdenu ili japanskoga naroda u Hiroshimi i Nagasakiju. Zašto jedna pravila vrijede za gotovo cijeli civilizirani svijet, a druga za hrvatski narod i posebno – hrvatsku državu? Je li nama netko nameće takva pravila i standarde ili je to prije svega izraz duboke podijeljenosti hrvatskoga društva i nacije oko temeljnih vrednota? I jedno i drugo.
Jednako onako i onoliko koliko je jasno kako ni jedan jedini hrvatski Srbin nije stradao u Hrvatskoj zbog svoje nacionalnosti do 1990. godine, niti nakon 1998. godine. Zašto je netko stradao zbog svoje srpske nacionalnosti u tome razdoblju, bilo bi i pošteno i konzistentno analizirati i reći. A treba li to reći nekome zdravoga razuma i minimalnoga poštenja? Izgleda da treba!
Navodno inzistirajući na „čistoći” svoga društva, u konačnici svoga naroda, već sustavno umrežena industrija „intelektualaca”, „boraca za ljudska prava”, aktivista svih vrsta i predznaka, zapravo nastavljaju svjesno i nasilno, pritiskati svijest i samo društveno biće hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, njegovim nekakvim povijesnim krimenom, prvenstveno prema Srbima.
Milijuni hrvatskih građana, u ogromnoj većini hrvatskoga naroda i danas, dvadeset i tri godine nakon proglašenja hrvatske samostalnosti i nakon obrane hrvatske slobode, imaju dvije povijesti. Jednu, najčešće onu autentičnu i živu iz svojih obitelji i drugu, onu službenu koja se izučava u hrvatskom obrazovnom sustavu. Uz to postoji i treća, povijest hrvatskih Srba, u čitavome nizu presudnih nacionalnih događaja u hrvatskoj povijesti, posve suprotna prvoj, a djelomično drugoj.
Je li hrvatski narod slobodan, ako se u njegovoj zemlji, u njegovome društvu i to službenom politikom njegove nacionalne države afirmira i veliča komunistički poredak pod imenom antifašizam, sa stotinama tisuća dokazivih zlodjela i zloćudnosti po filozofskoj biti, ako se sami upit nad tu zloćudnu simboliku kvalificira fašistoidnim i zločinačkim?
Niti je slobodan niti suveren, niti je aktualna država – njegova istinska država. Sve dok u Hrvatskoj bude moguće veličati jedno zlo, relativizirati drugo zlo, isticati zločinačke simbole kao poželjne društvene vrednote, postojati će poziv za veličanjem i promoviranjem svakoga zla. Zlo je kao metastaza, kasno je kada se dijagnosticira, a posve ju je nemoguće usporiti ako se ne ubije primarni tumor.
Zašto onda toliko dugo treba za jasno profiliranje autentične nacionalne politike i postoji li politički potencijal u Hrvatskoj za nju? Jednostavno, trebao se kao i u svim povijesnim prekretnicama pojaviti autentični nacionalni – lider. Je li to Kolinda Grabar Kitarović?
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
