IDEOLOŠKI KRUG MINISTRICE ZLATAR
Nakon što je, uz opću gradsku suglasnost, na čelo splitskog Hrvatskog narodnog kazališta izabran redatelj Goran Golovko, čime je skinuta višegodišnja mala drama oko ove kuće, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić potrudila se potaknuti novi val nezadovoljstva, sukoba i polemika. Ona je ničim izazvana odlučila razdvojiti tradicionalno jedinstvenu funkciju intendanta Kazališta i ravnatelja Splitskog ljeta te na čelo ove ljetne manifestacije, kojoj je osnivač, ali ne i glavni financijer, Ministarstvo, postaviti glumicu i redateljicu Senku Bulić.
Toj su se odluci usprotivili svojim potpisima gotovo svi zaposlenici i suradnici HNK, kao i gradonačelnik Ivo Baldasar, a iznenađenje nije krio ni Goran Kovačević, koji dolazi iz iste stranke kao i gospođa ministrica. Njihovi su argumenti više nego uvjerljivi. Grad osigurava više od dvije trećine potrebnih sredstava, dok Kazalište brine o financijskoj i umjetničkoj infrastrukturi, snoseći svu odgovornost za poslovanje.
Splitski slučaj
Ali ne da se Andrea. Ona se, okrećući pilu naopako, pita što fali Senki Bulić, zašto se bune protiv nje kad je ona već dokazala svoje organizacijske i umjetničke sposobnosti. Naravno, nitko se ne buni protiv Senke Bulić, nego protiv odluke da se vođenje Splitskog ljeta odvoji od rukovođenja Kazalištem, što se može slobodno tumačiti kao nepovjerenje u Gorana Golovka i njegove suradnike, a to ministrica nije ni pokušala objasniti.
Ah da, na jednom mjestu će, pokušavajući naći kakvu-takvu izliku, reći kako ona ne može dopustiti da jedan nacionalni i internacionalni festival bude na razini lokalnog, otvarajući time jednu novu temu i sigurno produbljujući jaz. Ispada tako da je Senka Bulić nacionalna i internacionalna, a Golovko tek lokalna razina. I još dalje, HNK je samo ustanova od lokalnog, gradskog značaja, što je čak i u sukobu sa Zakonom o kazalištima. I zbog čega bi, primjerice, onaj zagrebački HNK bio nacionalniji od splitskoga, ako se to po kreativnom osoblju i po repertoaru nikako ne može zaključiti.
Postoji zaista jedan krug političkih, kulturnih pa i športskih pregalaca u Metropoli koji se inače bijedno provincijalno-hohštaplerski odnose prema europskim centrima, čak i prema Beogradu, dok na ono što se ne vidi sa zagrebačke katedrale gledaju kao na golu pustopoljanu, proizvodeći sustavno nemale političke štete. Kad Golovko apelira na Andreu Zlatar Violić da podnese ostavku i time učini uslugu “napaćenoj hrvatskoj kulturi”, možemo samo dodati: ne samo kulturi! Njegov je, pak, problem u tome što se za njega nitko neće dovoljno snažno založiti, ni blizu snažno kako se gradonačelnik založio za ravnatelja Bolnice, na primjer.
Kad je riječ o Andrei Zlatar Violić, ovaj splitski slučaj uopće nije izuzetak, nego upravo pravilo, stil jednog ponašanja, stil solipsizma i arogancije, kakav smo imali priliku vidjeti samo kod sada već smijenjenog ministra školstva Željka Jovanovića.
Nekim čudom, nekom “pogubom ljudske naravi”, ljudi koji dođu niotkuda i ni zbog čega na neku važnu poziciju, opijeni moći i zaboravljajući vlastitu prolaznost i ograničenost, osjete neodoljivu potrebu da svoje ideje, svoje osjećaje i svoje svjetonazore nameću svima ostalima, bez uvažavanja drugačijih mišljenja i iskustava. Kazalište u kazalištu je već poznati žanr.
Ministrica kulture inaugurirala je u naš kulturni život jednu novu vrstu kazališta, kazalište iznad kazališta, u kojemu je ona glavni ravnatelj koji raspoređuje glumce i dijeli novce po strogo osobnim ili ideološkim načelima. I nisu u pitanju samo kazališta, nego i izdavačka i filmska djelatnost. Oni koji nisu iz njezina jata i ne pušu u isti rog teško će dobiti kakvu potporu.
Šefica kulture ostat će upamćena baš po svom kadroviranju postavljajući svoje ljude na čelo kulturnih ustanova, nerijetko bez ispunjavanja propisanih uvjeta i smjenjujući sve one koje je zatekla i koji joj nisu bili po volji (Klovićevi dvori, Arhiv u Osijeku, Dubrovačke ljetne igre…).
Ideološki krug
Nije se libila čak ni promjena zakona kako bi omogućila realizaciju svojih nauma. Mjesecima je u zagrebačkom HNK-u, također suprotno od raspoloženja tamošnjih djelatnika, ustrajavala na smjeni intendantice Ane Lederer, sve dok nije uspjela promijeniti zakon i nametnuti svoj izbor. Njezin prvi korak po preuzimanju mandata bio je donošenje novog Zakona o HRT-u, kojim je omogućeno da Vlada izravno imenuje ravnatelja ove tobože javne, u biti strogo državne i partijske ustanove.
Za šeficu Drame Dubrovačkih igara ustoličila je Mani Gotovac, gospođu koja o teatru teško da ima što novo reći. A u Rijeci je instalirala, i time ispisala svoj ideološki krug, Olivera Frljića, nedoraslog, neuravnoteženog i kroatofobičnog provokatora, nedokazanih organizacijskih sposobnosti i bez potrebne intelektualne širine, čiji se sav napor iscrpljuje na nekakvom bolesnom političkom angažmanu neteatarskim jezikom, jezikom koji je na razini uličnih grafita.
Nu, i sama Andrea Zlatar Violić je na svoju stolicu zasjela istim takvim kadroviranjem, zahvaljujući, naime, bliskoj prijateljici sličnih osobina Vesni Pusić, ženi naglašene volje za vlašću, subjektivnosti, isključivosti i prgavosti.
Zahvaljujući tom naglašenom interesu i nagonu za vlašću i vladanjem, HNS-u, stranci dviju gospođa, pripala su i izvan kulture neka vrlo važna mjesta koja nipošto nisu u skladu sa stvarnom političkom snagom te stranke. Iz te stranke, čiji je rejting uvjerljivo ispod dva posto, dolaze, osim ministrice kulture, i ministri gospodarstva, graditeljstva i vanjskih poslova, kao i mjesto “prve potpredsjednice” Vlade. Ljudi iz ove stranke nalaze se na čelu važnih javnih poduzeća (HEP, Janaf, Hrvatske vode…).
Ministrica Pusić pokušala je u godini prije predsjedničkih izbora nametnuti dvanaestero svojih veleposlanika. Ovakvo je stranačko-prijateljsko kadroviranje, ne samo kad je u pitanju HNS, koje se još zove i klijentelizmom, svakako jedan od ključnih razloga razvojnog zaostajanja i propadanja.
Autor: Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
