KREŠIMIR MIŠAK: Charlie Hebdo ili “metoda malih koraka”
Dim i ogledala terorističkog čina u Francuskoj – rast države elektroničkog nadzora
Jesu li braća Kouachi bili motivirani tek kažnjavanjem satiričkog časopisa, kako je – prema medijima – jedan od njih rekao, ili su ispunjavali neki plan koji je i njima samima bio nepoznat? Časopis Charlie Hebdo mnoge je muslimane iritirao svojim karikaturama već barem osam godina, nije to od jučer. Prikazivao je također i karikature vjerskih vođa drugih religija. Zašto reakcija baš sad, nakon tolikih godina?
Nedavno se dogodila još jedna inačica događaja kakvi su se u posljednjih petnaest godina često izvodili. “Izvodili” je prava riječ, implicira kazališnu pozornicu i publiku kojoj treba pobuditi osjećaje. No, za razliku od kazališta, događaji oko nas predstavljaju se kao stvarni, ili se barem njihova interpretacija predstavlja kao jedina točna. No, zaključci koje će svatko od nas donijeti (ili prihvatiti od medija) o događanjima u svijetu, prije svega ovise o razini s koje promatra svijet, te o nekim premisama.
Pa, propričajmo o nedavnom terorističkom činu u Parizu, o napadu na sjedište satiričnog tjednika Charlie Hebdo, koji se smatra najsmrtonosnijim terorističkim napadom u Francuskoj zadnjih desetljeća. Ubijeno je nevinih desetero zaposlenika tjednika i dvojica policajaca, a izvršitelji su bili dvojica braće francusko-alžirskog podrijetla, braća Said i Cherif Kourachi, u dobi od 34 i 32 godine, rođeni u Parizu, koji su, rečeno je, prošlog ljeta u Francusku došli iz Sirije, gdje su bili na ratištu.
Postavimo prvo sliku, a sve će iz nje slijediti samo po sebi. U ovom svijetu dima i ogledala, ništa nije kako se predstavlja. No, ako se zna kamo se stremi i kojim metodama, stvari postaju manje zamagljene. Važno je stalno imati na umu širu sliku, a ne dopustiti da neki njeni dijelovi odvuku svu pažnju.
METODA MALIH KORAKA
Kako je ja vidim, ta slika izgleda ovako: određena interesna nadnacionalna skupina gradi svjetsku totalitarnu državu elektroničkog (i svakog drugog) nadzora. S obzirom da to nitko normalan ne bi prihvatio, koriste dvije metode. Prva je “metoda malih koraka”. Cilju kojem teže približavaju se kroz mnoštvo malih pomaka koje kroz medije predstavljaju kao međusobno nepovezane, tek vođene događajima. No, te događaje oni sami konstruiraju i tu dolazimo do druge metode koju se naziva – “problem-reakcija-rješenje”. Prvo će se stvoriti problem, potom će se pričekati ili potaknuti kroz medije ogorčenu reakciju ljudi. Potom će oni isti koji su stvorili problem ponuditi “rješenje” koje će svi, onako uskuhanih emocija i puni straha, prihvatiti, dok pri zdravom razumu – ne bi. Taj obrazac se kroz povijest 20. stoljeća puno puta ponavljao, a posebno je postao uočljiv s događajima zvanim 9/11, na temelju kojih je pokrenut fantomski “rat protiv terorizma”.
Primjerice, prethodno već napisan zakon o domovinskoj sigurnosti – koji je praktički poništio Ustav i razna ljudska i građanska prava, te omogućava hapšenja kad se koga i na koliko dugo hoće, samo na temelju sumnje – u SAD-u nikako nije mogao proći sam po sebi. No, nakon rušenja newyorških nebodera, prošao je bez ikakvih problema. Slične su bile posljedice mnogih nasljednika 9/11, poput bombe na bostonskom maratonu, o kojoj je priča bila jednako šupljikava, baš kao i ona o bombašu koji je na avion unio bombu u gaćama. Taj je događaj, recimo, bio povod da se pojača osiguranje na aerodromima, da se počne ozračivati putnike tj. pregledavati ih sa skenerima s X-zrakama i podvrgavati ih mnogim drugim ponižavajućim pregledima. I u tom, kao i u mnogim drugim slučajevima, osiguranje objekta su davale izraelske sigurnosne kompanije, koje slobodno možemo čitati kao “Mossad”. U takvim slučajevima često su se pojavljivali “propusti”, poput gašenja nadzornih kamera i sično. No, ni Mossad ne treba promatrati izdvojeno, jer gornji ešaloni vlasti Izraela i SAD-a funkcioniraju kao jedno tijelo, a često – kao u slučaju 9/11- imaju i pomoć nekih dijelova francuskih obavještajnih službi. Uostalom, sve je to samo jedna velika obavještajna služba.
Nadnacionalna interesna grupa kao svoje pijune – kroz mrežu više ili manje tajnih društava i “trustova umova”, te nadzor nad medijima i glavnim svjetskim institucijama – postavlja predsjednike nekih najvažnijih država, pa u džepu uvijek ima američkog predsjednika, kao i engleske, francuske i njemačke premijere ili premijerke. Oni rade što im se kaže, a takva su pravila igre unaprijed prihvatili jer imaju takve (nikakve) karaktere, psihopatske crte (manjak empatije) i žudnju prema moći.
U konačnici, formula je jednostavna i kad se dogodi neki teroristički čin koji kroz medije gromko odjekne, ne možete pogriješiti u prognozi. Slijede prijedlog nekog političkog “vođe” da se povećaju mjere sveukupnog nadzora nad građanima, navodno zbog terorizma, te burni pozivi da se intenzivira “rat protiv terorizma”, koji će onda biti povod za uvođenje još više kontrole. Baš tako je i bilo.
STVARANJE PROBLEMA
Teroristički čin u Francuskoj, po već puno puta raskrinkanom obrascu, također treba poslužiti kao gorivo povećanju sveopćeg nadzora. Čak ima i neke sitne paralele u “modus operandiju” s prethodnicima. Recimo, navodno je jedan od terorista identificran jer je ostavio osobnu kartu u automobilu. To mi se učinilo doista vrlo glupo, pogotovo zato jer su teroristi opisivani kao ljudi s ponašanjem obučenih vojnika, dakle sabrani i usredotočeni na cilj, a takvi ne razbacuju osobne dokumente naokolo. Štoviše, susjed terorista Cherifa Kourachija, Eric Bade, za BBC je rekao da se Kourachi nije ponašao sumnjivo, da je bio pristojan i prijateljski nastrojen te je, iznad svega, bio spreman pomoći starijima i nemoćnima. Još je rekao: “Nije bio agresivan. Nije bio ludi fanatik. Bio je mirna osoba.”
No, podsjetilo me to na smiješnu situaciju iz vremena 9/11, kad je policija identificirala jednog od terorista iz aviona time što je na tlu “pronašla” njegovu putovnicu. Avion je udario u neboder i eksplodirao, ali putovnica je neoštećena pala na tlo, i to baš otmičareva. Poslije, naravno, o toj putovnici nije bilo više nije riječi. Mora da se netko slatko smijao!
Uz opis djelovanja braće Kourachi (prema Sky Newsu: “…medijski komentatori ističu kako se na temelju snimaka čini da napadači imaju vojnu obuku…naglašava se sistematičnost provedbe napada”) baš se ne uklapa ni vijest da su “džihadističke zastave i molotovljevi kokteli pronađeni u napuštenom automobilu koji su koristili napadači na redakciju lista Charlie Hebdo.” Htjeli su mahati zastavama dok pucaju po redakciji? Izvjesiti ih na zgradu? Molotovljeve koktele su zaboravii ponijeti? Nisu imali novca za prave bombe, uz svu ostalu opremu? Jedan preživjeli svjedok, kojemu je jedan od braće Kourachi rekao da bježi jer “oni ne ubijaju civile”, rekao je da je bio “obučen u crno i teško naoružan kao pripadnik specijalnih snaga”. Čovjeka čiji su automobil oteli, za francuske medije opisao ih je ovako: “Bili su jako, jako smireni, jako profesionalni, pravi komandosi. Ni jednom nisu podigli glas, a poručili su mi, kad me mediji pitaju, da kažem kako je to napravila Al-Qa’ida iz Jemena”.
Za ukupnu sliku treba imati na umu i još neke detalje. Channel4 je izvijestio da su neki arapski i kurdski izvori u Mosulu u Iraku izvijestili da je šeik Abu Saad Ansari, predstavnik Islamske države (ISIS), tijekom propovijedi rekao da je Islamska država odgovorna za terorističke napade u Parizu. Na stranu što takve “vijesti” više nalikuju glasinama, “rekla-kazala” (treba pripremiti temelj za daljnju manipulaciju percepcijom), ali prije koji mjesec na ovom mjestu tema je bio upravo bljeskoviti nastanak ISIS-a koji je sve “iznenadio” i indicije koje ukazuju da je on tek kreacija iste one grupacije koja (najviše kroz SAD i Izrael, ali i EU) metodom “problem-reakcija-rješenje” gradi totalitarnu svjetsku državu. Za to su joj potrebni neprestani sukobi. Marljivo pokušava “skuhati” svjetski rat na Bliskom istoku, pa upravlja svim sukobljenim stranama. Financirat će jednako Izrael, kao i arapske kraljevske dinastije ili pak fanatične islamiste pod nazivom ISIS. Iz toga slijedi – ako su teroristi radili u ime ISIS-a, to znači da su ih zapravo poslali isti oni koji su poslije osuđivali taj nasilni čin kroz svoje pijune na napadnutoj strani.
Ah, zaboravio sam, nikad nećemo saznati što je doista posrijedi, jer su teroristi ubijeni, nakon što je 80.000 pripadnika policije i vojske mobilizirano diljem Francuske, kako bi se pridružili lovu na dvojicu ljudi. Prema izvorima iz francuske Vlade, braća su izašli iz zgrade tiskare i pucali na policiju prije nego što su ubijeni. Što ćete, valjda nikako nisu mogli pričekati da potroše municiju, pa ih zarobiti radi ispitivanja, što bi se svakako potrudila napraviti svaka organizacija kojoj bi bilo stalo da razokrije mrežu terorista i spriječi buduće napade.
Nakon stvaranja problema, slijedio je drugi korak:
…REAKCIJA
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker osudio je napade u Parizu i pozvao na reakciju država članica Europske unije. Njemačka kancelarka Angela Merkel je istaknula da napad u Francuskoj nije samo napad na francuske građane i njihovu sigurnost, već i na slobodu tiska i govora, temeljne elemente naše slobodne demokratske kulture. Britanski premijer David Cameron je osudio grozan teroristički napad i zasjedanje britanskog parlamenta otvorio pozivom na jedinstvo s Francuskom suočenom s terorizmom. Nicolas Sarkozy osudio je teroristički napad kao napad na samu civilizaciju, te rekao da ovo “nije pitanje demokracije”, te da se “civilizirani ljudi, neovisno o osobnim uvjerenjima, moraju ujediniti pred barbarizmom i fanatizmom”, jer je ovo “objava rata civilizaciji, a civilizacija je dužna organizirati obranu i to je ono što smo odlučili napraviti”. Pozvan je Barack Obama da s blesimetra pročita: “Jedinstveni smo u spoznaji da strah nikada neće zamijeniti slobodu i ideale koje ćemo braniti – ideale koji osvjetljuju svijet”. Zamijenite teze i dobit ćete istinu.
Bijela kuća je kroz glasnogovornika poručila da su “visoki dužnosnici Bijele kuće u bliskom kontaktu s francuskim kolegama” i da su “SAD spremne surađivati s Francuzima i pomoći u vođenju istrage”. U to uopće ne sumnjam. Ako želiš nešto zataškati, svakako ti budi taj koji će “voditi istragu” – to je već desecima puta prokušan recept. Michelle Stanistreet, glavna tajnica britanskog Nacionalnog sindikata novinara, nazvala je napad “pokušajem ubojstva slobodnih medija” i time dala još vode na mlin pravoj agendi, jačanju uvođenja sveopćeg nadzora koji će još smanjiti, ionako već krnje slobode ljudi. Jer vrijeme je za:…
…RJEŠENJE
Jedan novinski naslov sažeo je bit: “Događaji u Parizu mogli bi promijeniti naš stav prema zaštiti privatnosti!” Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk najavio je kako će zbog ovog događaja, terorizam biti glavna tema europskog summita u Bruxellesu. Unaprijed sam se poveselio! Tusk je rekao da “namjerava iskoristiti sastanak šefova država i vlada 12. veljače za raspravu o odgovoru koji EU može pružiti na izazove borbe protiv terorizma. Europska unija ne može sve učiniti, ali može doprinijeti jačanju naše sigurnosti”. Podsjetio je na uvođenje europskog uhidbenog naloga nakon atentata 11. rujna u SAD-u.
“Međutim, moramo učiniti više”, kazao je i pozvao Europski parlament da ubrza rad na prijedlogu europske direktive PNR “koja bi mogla pomoći u detektiranju putovanja opasnih osoba”. Taj projekt europskog registra podataka o putnicima, Europski parlament blokira od 2011. godine. Predsjednik Europskog vijeća pozvao je Europski parlament da sada odbaci averziju prema dijeljenju podataka o putnicima u zrakoplovima, kako bi se mogli identificirati opasni ljudi. Prijedlog dosad nije nailazio na odobravanje zbog straha od kršenja privatnosti građana EU-a. Prema njegovu prijedlogu, policijskim i obavještajnim agencijama omogućio bi se pristup višegodišnjim podacima o putnicima koji putuju u i iz EU-a.
I David Cameron odlučio je (bolje reći, odlučeno je za njega) iskoristiti isti vjetar u svojoj zemlji, te propagirati više nadzora protiv “islamskog kulta smrti”. Susreo se sa šefovima obavještajnih službi i osiguranja radi uvođenja “još opsežnijih” ovlasti za motrenje sumnjivih. Na maršu u Parizu, Cameron je obećao uvođenje strožih mjera, ako još bude premijer 2016., kada se sadašnji zakoni obnavljaju. Još je rekao: “Trebamo modernizirati naša pravila o prisluškivanju. Mislim da ne možemo dopustiti da moderni oblici komunikacije budu izuzeti (…) od prisluškivanja. To je moj jasni stav i ako budem premijer nakon idućih izbora, pobrinut ću se da se ti zakoni uvedu”. To što zove svojim stavom, već ste shvatili, samo je namjera njegovih šefova čiji je službenik – on nema svoj stav, a događaji poput pariškog konstruirani su upravo s tim ciljem.
Ravnateljica “Big Brother Watcha”, Emma Carr, rekla je da je potpuno neprihvatljivo da se tragedija u Parizu iskoristi kao opravdanje za proširenje nadzora i da je to pogrešna odluka koja će odvući resurse od operacija usmjerenog nadzora, u ovo vrijeme kad agencije već imaju velikih problema kako se nositi s velikom količinom informacija koje prikupljaju. Jedini je problem, draga Emma, što je baš zato ta situacija i stvorena, ona nije nastala slučajno. I što krajnji cilj nije cilj nadzirati “teroriste”, nego sve građane.
Iz izjave profesora Michaela Clarkea, ravnatelja obrambenog trusta umova Royal United Services Institutea, može se iščitati priroda nove faze. On je rekao da će se broj ovakvih napada povećati, jer su oni “trenutna moda među džihadistima”. To više nisu složeni i dobro organizirani napadi na zrakoplove i zračne luke, već ulični pokolji. Shvaćam, gospodine Clarke, na tim mjestima već ste uvećali osiguranje do grotesknih razmjera, vrijeme je da se ono proširi i na druga područja.
Koliko prozirno sve ovo može biti?
No, da se ne bi slučajno netko još premišljao oko uvođenja nadzora nad putnicima, u svjetskim biltenima (medijima) osvanula je “vijest” da je Nacionalna obavještajna agencija SAD-a (NSA) obavijestila Svetu Stolicu da je Vatikan sljedeći teroristički cilj. To je pak u nedjeljnom večernjem dnevniku prvi iznio aposlutno objektivni izvor, prvi program izraelske državne televizije, “ne donoseći potanje podatke”, a prenijela je Talijanska televizija La 7. Tako nastaju “vijesti”: rekla-kazala. Njemački nedjeljni “Bild am Sonntag” javio je da je NSA prisluškivala razgovore eksponenata tzv. “Islamske Države” (s obzirom da NSA sigurno ima prste u organiziranju Islamske države, to im nije trebao biti problem) i tako dočula da je Pariz samo početak ofenzive terora u Europi, da se grupe od po četvero komandosa ubacuju među izbjeglicama koji pristižu u Uniju, svaka sa svojim ciljem u nekom od njenih gradova.
Priča se, čuli smo, načuli smo… Ma možda je to sve i istina!? A možda je Mjesec napravljen od sira?
Ja sam, recimo, načuo da se priča da je sve ovo velika namještaljka.
JOŠ NEKE RAZINE
Ubijanjem terorista postalo je teško otkriti jesu li oni bili dio veće ideološki vođene grupe ili su radili za svoj račun. Jesu li braća Kouachi bili motivirani tek kažnjavanjem satiričkog časopisa, kako je – prema medijima – jedan od njih rekao, ili su ispunjavali neki plan koji je i njima samima bio nepoznat? Časopis Charlie Hebdo mnoge je muslimane iritirao svojim karikaturama već barem osam godina, nije to od jučer. Prikazivao je takođe i karikature vjerskih vođa drugih religija. Zašto reakcija baš sad, nakon tolikih godina?
Neki analitičari su ukazali na sve agresivniju francusku ulogu u borbi protiv tzv. islamskih džihadista u središnjoj Africi. S druge strane, francuska je Vlada direktno i indirektno bila na strani džihadista u Libiji tijekom rušenja svjetovnog vladara Gaddafija 2011. godine, odrađujući – kao i druge zemlje, članice kolacije – posao za upravljače iz nadnacionalnih interesnih grupa. Također, Francuska već četiri godine pomaže islamskim pobunjenicima protiv još jednog svjetovnog vladara, sirijskog predsjednika Bashara Al-Asada. Zato nema razloga vjerovati da su francuske akcije u drugim dijelovima svijeta razljutile islamske džihadiste, mada je upravo takvo objašnjenje pušteno u francuske medije.
Umjesto toga, masakr u Parizu mogao bi biti Mossadova operacija da se u Francuskoj i drugim europskim zemljama obuzda rastuća simpatija prema Palestincima i njihovim zahtjevom za državom, što zadnjih mjeseci predstavlja udar na Izrael i cionizam. Parlamenti Švedske, Španjolske i Irske usvojili su rezolucije koje podržavaju palestinsku borbu, a i Francuska je napravila sličan korak glasanjam u Vijeću sigurnosti UN-a.
Ovim se masakrom još jednom jača slika muslimana kao terorista suprotstavljenih civilizacijskim vrijednostima slobode izražavanja i življenja u harmoniji s većinskom populacijom. Izrael i Mossad na ovaj način možda rade raskol između europskih građana i muslimanske manjine kako bi zaustavili rastući trend pogleda na Palestince kao na žrtve, a ne agresore, kako su ih svih ovih godina portretirale izraelske elite i mediji pod kontrolom cionista. A uvijek su se mogli osloniti na neke muslimanske grupe koje su spremne poduzeti nasilne korake u slavu Islama.
MIMOHOD HIPOKRIZIJE
Kao reakcija na pokolj dvanaestero nevinih ljudi u napadu na novinsku redakciji časopisa Charlie Hebdo, u Francuskoj je održan višemilijunski “republikanski mimohod”, mada treba reći (mada je to bio simbolični napad na slobodno novinarstvo) da napad u Francuskoj nije ni izbliza bio najveći teroristički napad tog dana. Istoga dana je u Nigeriji, teroristička grupa Boko Haram masakrirala dvije tisuće ljudi, uključujući žene i djecu. Jeste li o tome slušali na vijestima? A što se tiče slobode tiska, autoritarni i represivni režimi diljem svijeta zaslužni su za daleko više brutalne cenzure i ubojstava novinara nego religijski ekstremisti. I nikom ništa!
Kao vrhunac cinizma, na tom su se mimohodu našli svi pijuni iste nadnacionalne grupacije koja stoji iza gradnje totalitarne svjetske države potpunog nadzora, kao i iza nastanka Izraela, ISIS-a, Europske unije, “false flag”-terorističkih činova uključujuči i ovaj, svjetskih financijskih kriza, lažnih revolucija… Svi su morali doći, od Donalda Tuska, Davida Camerona, Jeana-Claudea Junkera, Angele Merkel itd, a slikati su se došli i čelnici svih institucija EU-a, NATO-a kao i predsjednici drugih međunarodnih organizacija, te čelnici pedesetak zemalja. Pojavili su se i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i predsjednik Palestinske samouprave Mahmud Abas, kao i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Svi su složno prošetali, dajući snagu novoj etapi – ali ne borbe protiv terorizma, kako su to ganutljivo predstavljali mediji, nego borbe protiv čovječanstva pod isprikom borbe protiv terorizma. Agencija Associated Press prenijela je da je diljem Francuske u povorci jedinstva protiv terorizma sudjelovalo najmanje 3,7 milijuna ljudi.
Inicijalno, pisalo je u jednoj vijesti, “republikanski mimohod” trebao je odati počast žrtvama – dvanaestorici ubijenim u napadu na satirički tjednik i drugima nastradialima, “ali sve se pretvorilo u golemi summit s velikim diplomatskim značajem.” Baš kako su, vjerujem, i zamislili pravi ogranizatori napada. Jesam li već spominjao teroristički napad u Nigeriji, zbog kojega nitko nije ni trepnuo? Također, kad se radi o slobodi tiska u SAD-u, nitko od europskih kvislinga neće prosvjedovati. Potom, u nekim zemljama je razlika između paravojnih militarista i vlade samo u tome što jedni imaju značku, a drugi ne, a hapšenja, maltretiranja i ubojstva novinara su uobičajena stvar.
Pariški “anti-teroristički rally” globalni mediji opisali su kao “prikaz solidarnosti bez presedana”. No, milijuni ljudi, čije će dobronamjerne emocije, po starom receptu, opet biti upotrijebljene za jače stezanje omče oko vlastita vrata, nisu bili u prvom planu, nego pedesetak “svjetskih vođa” koji su se držali za ruke u znak podrške francuskom političkom karikaturalnom časopisu Charlie Hebdo. I tako su, kao primjer besramnog političkog oportunizma, neki od najnepopularnijih svjetskih vođa, u odijelima od 5000 dolara i sa šminkerskim naočalama, marširali za slobodni svijet. Pogrome nad vlastitim novinarima i građanima ostavili su kod kuće. Naftni kraljevi, teokrati, neofašisti, diktatori, zajedno s raznim političkim figurama koje podržava CIA, pripadnici NATO-ovog nuklearnog kartela i premijeri Njemačke, Francuske, Nizozemske, Britanije, koji neprekidno vlastitim građanima izmiču tlo ispod nogu – svi su bili tamo.
A je li zaista taj prikaz solidarnosti po brojnosti bio bez presedana?
Zadnji put kad se moglo vidjeti milijunske povorke na ulicama Londona, Pariza, New Yorka i mnogih drugih gradova, bilo je u osvit rata protiv Iraka 2003. godine, kada su protestirali protiv njega. No, tada medijskih divova nije bilo u blizini da ovolikom snagom poprate te povorke, već su nastojali umanjiti broj prosvjednika. Glavni mediji, CNN i BBC, imali su zadatak – promovirati rat. Znakovito je da ti ratnohuškački mediji sada nisu štedjeli na promoviranju ove povorke. Na teren su poslali svo osoblje, da pokrije događaj do nebitnih detalja. Možda zato jer je i ovo u svojoj biti ratnohuškačka operacija. I što vam to govori o planovima samozvane Elite, koja vlada korporativnim medijima?
Zapravo sve stane u jednu rečenicu. Sprega tajnih službi i medija još je jednom iskrojila željenu sliku, koju će nadnacionalna grupacija upotrijebiti za oduzimanje još više ljudskih sloboda.
Autor: 7Dnevno/ Krešimir Mišak
