N. MILANOVIĆ: A tko je stvorio Boga?
Rad s mladima u školi uvijek je zahtjevan i težak, ali često zna biti jako zanimljiv i nadasve koristan. Profesore u razredu najčešće čeka dvadesetak adolescenata, a svaki od njih ima svoje brige i probleme, svoje misli i zanimacije koje se nerijetko malo podudaraju s onim što im se tog dana namjerava govoriti. Zato ne čudi da do nas vjeroučitelja ponekad dopru pomalo provokativna zapažanja poput onih o Bogu koji svašta dopušta ili Kainu koji se ženi, a imao je samo brata Abela, kojeg je, onako usput kazano, još i ubio. Često je i ono famozno pitanje „tko je stvorio Boga?”
U početku, rekoh, to znaju biti i provokativna pitanja, jer mladi ljudi ispituju novo okružje u kojem se nalaze i granice u kojima se mogu bez posljedica „kretati”. Kako vrijeme prolazi, tako se polako upoznaju s novom sredinom, profesorima, pravilima koja moraju poštivati, gradivom koje moraju usvojiti i sl. Vremenom ona dijelom provokativna pitanja postaju iskrena, a mladi se na ovaj ili onaj način otvaraju sadržajima koji im se nude. U svemu tome, naravno, koji put dobro dođe razgovor o običnim, svakodnevnim stvarima i događajima, koje je (koliko je to moguće) potrebno povezati s nastavnim sadržajima.
Kako radim u školi s muškom učeničkom populacijom, koji put im je jako važno dokazati da je Nintendo bolji nego Play Station, strateške igre nego pucačine, a posebno je važno uvjeriti ih da je Audi ljepši od BMW-a ili da je Barca kvalitetnija od Reala. Kad s njima (tu i tamo) razradite ova „bitna pitanja” i donesete određene zaključke, život u školi postaje mnogo ljepši.
Kad stojite pred mladim ljudima uvijek je od temeljne važnosti biti iskren i slušati ono što oni imaju poručiti. Adolescent ima strašnu potrebu biti uočen i važan. Mi mu to moramo omogućiti. Moramo ga slušati, svakako uvažiti njegovo mišljenje iako ono ne mora biti ispravno, a potom ga pokušati uputiti da traži pravo rješenje.
Vratimo se onim pitanjima s početka. Nerijetko se, valjda u duhu sveprisutne tolerancije i s njom nužno povezane relativizacije, čuje konstatacija da je važno vjerovati, ali da nije važno kojoj religiji pripadaš. Drugim riječima, zašto je toliko važno biti baš kršćanin, posebice katolik? Ili preciznije: zašto je Isus Krist tako poseban?
Kakve su naše putovnice?
Jednom prigodom prorok Izaija je zavapio: “Gospodine ne možemo doći k tebi. O, da razdriješ nebesa i siđeš k nama!”
Protestantski pastor Wilhelm Busch priča zgodu s jednog svog putovanja. Bio je na aerodromu i prije ulaska u zrakopov trebalo je pregledati putovnice. U redu ispred njega stajao je čovjek čija je putovnica bila nevaljana. Kad mu nije dopušten ulazak u zrakoplov, revoltiran je dobacio službeniku da je važno imati putovnicu, a da nije važno kakva je. Službenik mu je smireno odgovorio da je najvažnije imati valjanu putovnicu.
Kakve su naše putovnice? Jesu li valjane? Odgovor ćemo sigurno doznati za pedesetak godina, no, od presudne je važnosti da ga znamo već danas. Izaija je vapio Bogu do kojeg ne može doprijeti da razdere nebesa i da sam siđe. Bože, ne možemo do tebe. Tražimo, ali izgubljeni smo u magli. Naslućujemo obrise koji su nejasni i titravi, čas nam se čine ovakvi čas onakvi. Neki put te skoro dohvatimo, a onda razočarani spoznamo da je i dalje ostala tek manje ili više jaka slutnja. Siđi dolje k nama, pokaži se! I Bog je vapaje uslišio.
U gradiću Betlehemu dogodilo se najveće čudo. Bog postade čovjekom. Spasitelj nam se rodio. Isus Krist! „Tko vidi mene vidio je Oca” poručuje nam Krist. On je jedina osoba u povijesti koja nam tako jasno može govoriti o Bogu, jer je jedno s Ocem. Kako nam onda ne bi bio važan?!
Kad je novinar Peter Seewald kardinala Josepha Ratzingera (kasnijeg papu Benedikta XVI.) zamolio da mu pojasni važnost osobe Isusa Krista u svjetlu Ivanova govora o Logosu, kardinal mu je odgovorio: „… onaj Logos, ona stvaralačka bit iz koje je svijet nastao, nalazi se osobno u Isusu kao čovjeku. Ona sila koja je stvorila svijet, na taj način sama stupa u svijet i razgovara s nama. To je najveći paradoks s kojim se susrećemo: Bog je tako velik da može postati malen. I to tako malen da ga susrećemo u ljudskome liku…”
Bog je postao tako malen da nam se posve približio. Postao je jedan od nas pružajući nam nevjerojatnu mogućnost da ga istinski upoznamo. Hoćemo li iskoristiti priliku? Hoće li jednog dana naše putovnice biti valjane?
NIKOLA MILANOVIĆ
