N. MILANOVIĆ: Mišolovka
Na mišolovku možemo gledati kao na svojevrstan simbol prijevare. Ona je u početku dobro poslužila za hvatanje miševa, ali se tijekom povijesti njena uloga promijenila pa se najviše koristila za hvatanje ljudi. Princip rada mišolovke jako je jednostavan: naizgled nudi nešto iznimno privlačno, a u biti je opasna zamka. Žrtva koju uhvati najčešće određeno vrijeme pati, da bi nakon bolne agonije uslijedila smrt. U rijetkim slučajevima uspije se iščupati iz smrtonosne zamke i sačuvati kakav-takav život.
Mišolovka ne nastaje sama od sebe – netko ju je osmislio i postavio. Onaj tko ju je osmislio i postavio pretpostavio je sljedeće:
1) da će žrtva doći na mjesto na kojem se nalazi mišolovka
2) da će žrtva biti oduševljena njenom “ponudom”
3) da žrtva nije sposobna prepoznati zamku u koju će upasti, ili je sposobna prepoznati zamku, ali je toliko oduševljena ponudom da će sama sebe uvjeriti kako neće biti uhvaćena (ili da posljedice hvatanja “i nisu baš tako strašne”)
4) da se žrtva neće moći osloboditi i da će onaj tko je postavio mišolovku moći sa žrtvom raditi što hoće
Kako smo već kazali, u početku su ljudi mišolovkom hvatali štetočine, ali vremenom su se uloge zamijenile. Sad štetočine prave mišolovke za hvatanje ljudi. U stvari, štetočine su počele glumiti ljude i praviti mišolovke, a ljudi su postali štetočine i počeli se hvatati u njih. Kad govorimo o ljudima, važno je istaći da oni nikada ne bi bili uhvaćeni u mišolovku da su ostali ljudi. Pošto su dopustili sebi da postanu štetočine oni zadovoljavaju sve gore navedene pretpostavke koje očekuje konstruktor mišolovke:
1) dolaze na mjesto na koje ne bi trebali ići (na mjesto gdje se nalazi mišolovka)
2) bivaju oduševljeni prijevarom koja im se nudi
3) ne vide (ili ne žele vidjeti) posljedice prihvaanja ponude mišolovke
4) ne vide (ili ne žele vidjeti) izlaz iz teške situacije u koju su dospjeli
Jako je zanimljivo pitanje tko su kreatori suvremenih mišolovki za ljude pa ćemo se jednom, ako nam to vrijeme i prostor dopuste i njega dotaći, no, prije toga potrebno je objasniti kako se čovjek pretvara u štetočinu, odnosno kako čovjek postaje podobna žrtva pomno smišljene zamke.
Od čovjeka do štetočine
Čovjek se od životinja, između ostalog, razlikuje po tome što ima razum. Pomoću razuma (i savjesti) u stanju je prepoznavati što je dobro, a što zlo. S druge strane, životinje su ograničene instinktima i njima se može lako manipulirati. Istraživanja pokazuju da se upražnjavanjem štetnih navika čovjek može degradirati čak ispod životinjske razine. U procesu degradacije, on se sve više oslanja na osjećaje, a sve manje na razum.
Navest ćemo nekoliko primjera.
Kad je gladan, razuman čovjek bi trebao razmisliti zadovoljava li hrana koju uzima dva temeljna uvjeta: da je zdrava i da je ukusna. Čovjeku koji u ovom slučaju ne razmišlja, neće biti važno je li hrana zdrava. Zanimat će ga samo da je ukusna (po principu “što ukusnije, to bolje”).
Međutim, brojna istraživanja nam jasno pokazuju da je ukus nešto što se formira učestalim ponavljanjem, pa se, shodno tome, čovjek može naviknuti na različite ukuse. Dakle, čovjek se vremenom navikava (npr. utjecajem reklama) na nešto što u normalnim uvjetima možda ne bi prihvatio. Naravno da ovdje ne mislimo samo na ukus (odnosno na okus) hrane.
Kao još jedan poučan (i posebno poguban) primjer nedovoljnog korištenja razuma možemo uzeti suvremeni način sklapanja braka. Osobe koje u ovom slučaju ne koriste razum ne razmišljaju je li osoba suprotnog spola s kojom žele sklopiti brak zdrava, moralna i vrijedna – drugim riječima kazano, je li poštena i karakterna, već može li ona zadovoljiti neke njihove sebične prohtjeve. Zbog takvog pristupa određen postotak suvremenih brakova se raspada. I ovdje imamo slučaj da ljudi ne postupaju razborito, nego se povode za varljivim i često nerazumnim osjećajima.
Mogli bismo navesti još mnogo sličnih primjera koji nanose štetu i pojedincu i svima na koje taj pojedinac može utjecati. Takvi pojedinci, jer ne koriste razum kad bi trebali, lako postaju žrtve raznih mišolovki kojih je prepun svijet oko nas. Prisjetimo se samo medijskih mišolovki (ponekad se čini da je medijima to temeljna djelatnost) u kojima se neke vijesti objavljuju, a druge ne, u kojima se iznose poluistine ili neprovjerene vijesti s očitim ciljem da se pučanstvo izmanipulira, sjetimo se bankovnih kredita vezanih za određene valute, sjetimo se golemih mišolovki pripremljenih za cijele narode ili države, a na koncu, sjetimo se i grijeha čiji je koncept jako sličan konceptu mišolovke. Svaki grijeh nudi nešto privlačno, a kad čovjek zagrabi, zamka se aktivira.
Odgovornost je jedna od najvažnijih osobina razumnog čovjeka. Stoga je logično zaključiti da je čovjek sam kriv ako postane žrtvom bilo kakve mišolovke. Odgovoran je ako ne čuva svoj razum, ako ga ne koristi te ako ga ne obogaćuje kvalitetnim sadržajima i neprestanim učenjem. Čovjek treba brinuti o sebi i osposobljavati se da bude doista razborito biće, da bi kao takav mogao normalno funkcionirati i na pravi način upravljati darovima koje je dobio.
(Prema knjizi: M. Petrović, Tko vlada svijetom)
NIKOLA MILANOVIĆ
