Štetočine iz balkanske kaljuže (ne) razumiju Predsjednicu!
Opaska izabrane predsjednice, da sve građane Hrvatske podjednako smatra Hrvatima, izazvala je burne reakcije, prvenstveno od ljudi koji bi Hrvatsku najradije prekrstili u antifašističku republiku Građaniju, ili u DNRH.
Jedna stvar odmah pada u oči: ljudi koji zaziru od “brojanja krvnih zrnaca” i smrtno se uvrijede kad netko pobroji recimo Srbe u vladi RH, najednom zaziru od naziva “Hrvat” za sve građane Hrvatske, koji se temelji na konceptu političke nacije, kakav u Europi i šire postoji već preko dva stoljeća i kakav je nakon nacionalnih revoulcija 1848/9. godine uspostavljen u cijeloj Europi. Taj koncept je suprotan etnocentričnom konceptu plemena, koji i danas živi na Balkanu, i to prvenstveno kod ljudi koji se busaju u prsa progresivizmom. Svi znamo da je u Europi posve normalno da vas smatraju Nijemcem ako imate njemačko državljanstvo i živite u Njemačkoj, neovisno o tome koliko imate turskih, srpskih, hrvatskih, poljskih ili kakvih god krvnih zranaca. Ista stvar je sa Švedskom ili bilo kojom drugom državom. U Americi, postoje afro-amerikanci, latino-amerikanci, Amerikanci irskog, talijanskog, ili kakvog god porijekla, ali svi su Amerikanci. Striktno se razlikuje “descent”, porijeklo, i “nationality”, nacionalnost, koja je uvijek jednaka onom što piše na dokumentima.
Isto tako, koliko god to Pupovca ili bilo koga smetalo, njega će u inozemstvu uvijek smatrati i referirati samo i jedino kao “Hrvata” ako putuje s hrvatskom putovnicom.
Moderan koncept političke nacije ima korijene u francuskoj revoluciji, iako ga je moguće naći i prije (primjer je antički Rim, gdje su svi građani Rima bili rimljani, suprotno tada prevladavajućem konceptu gdje je “natio” značilo upravo ono što na latinskom i znači – pripadnost zajednici po rođenju). Riječ “nacija” – hrvatski, “narod” – je u međuvremenu kroz stoljeća mijenjala značenje i danas pripadnost naciji u razvijenom svijetu znači isključivo pripadnost političkoj naciji.
Takav koncept nacije osigurava jedinstvo i ravnopravan tretman svih, u kojem nema građana drugog reda, a uostalom drukčije nije niti moguće u državama zasnovanima na principu jednakosti sviju pred zakonom. Etnocentričke države, gdje se gledalo na etničko porijeklo i prema tome određivalo prava, su izumrle s nacističkom Njemačkom. Uostalom, etničko porijeklo je gotovo uvijek miješano i faktički neodredivo, pa kao takvo u modernim državama i nebitno osim u smislu očuvanja kulturnog identiteta i zavičajnih klubova, a naciju određuje prije svega povijest, kultura, jezik, i sam osjećaj pripadnosti istoj.
No, naravno, takav koncept i obavezuje građane: ako imate jednaka prava imate i jednake obaveze spram države. Time je Kolinda, zapravo, ukinula mogućnost da itko Srbe u Hrvatskoj smatra stranim tijelom ili građanima drugog reda. Zašto to onda nekima jako smeta, poput Pupovca?
I ne samo njemu, nego i velikom dijelu SDP-a koji voli termin “Građani”, ali ne voli termin “Hrvati” za građane Hrvatske. Ako se država zove Hrvatska, onda je normalno i logično da su svi njeni građani, neovisno o etničkom i kulturnom zaleđu, Hrvati. Inače bi se zvala Građanija.
Pupovac povlači analogiju, pa kaže da su Hrvati iz Srbije Hrvati i da bi ga smetalo kad bi ih netko nazivao Srbima. Oni, međutim, jesu Srbijanci. Hrvatski jezik razlikuje termin “Srbijanac” za građanina Srbije i “Srbin” za etničku pripadnosti. Isto tako rekao je da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu Bosanci. Nisu, ako su iz Hercegovine. Onda su Hercegovci. Ako su iz Bosne, jasno da su Bosanci, a to opet ne znači da su Bošnjaci ili muslimani. Hrvati iz Bosne će za sebe bez problema reći da su Bosanci, a isto tako se niti jedan Hercegovac ne srami te odrednice.
Glavni politički problem dijela SDP-a koji se zgraža nad nečim što je svugdje u svijetu najnormalnije je odnos prema hrvatskoj naciji zasnovan na paradigmi SKH o “neophodnosti borbe protiv hrvatskog nacionalizma” i programu tzv. “jugoslavenske sinteze.” Zato je govor o “građanima” tek nastavak neprihvaćanja promjena koje su nastupile 1991. osamostaljenjem Hrvatske. To je ujedno i nastavak politike hrvatske šutnje. Od nazivanja Hrvata Hrvatima se neki osjećaju ugroženima, pa otuda i Josipovićeva retorika: njemu su usta puna građana, a Hrvatsku i Hrvate spominje samo kad to baš ne može izbjeći i u predizbornoj kampanji.
Zato je iznimno bitno da se konačno Hrvate promovira iz nekakve etničke grupe u bivšoj SFRJ u modernu političku naciju koja ima svoju državu, i koja se u skladu s tim treba i početi ponašati. No jasno da to smeta dijelu Srba koji i danas smatraju da bi Hrvatska trebala biti, u skladu s odlukama ZAVNOH-a, “država hrvatskog i srpskog naroda”, nekakav hibrid, srbohrvatija. Zato je opaska Kolinde Grabar-Kitarović iskorak u pravom smjeru, smjeru zrelosti Hrvatske, odbacivanja stoljećima nametanih kompleksa, i tretiranja same sebe kao normalne države koja se nikom ne mora ispričavati zbog toga što uopće postoji tako što će umjesto “Hrvati” za svoje državljane koristiti termin “građani”.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
