Treba li vjerovati svim čudima?

Kad bi koji papa, biskup, svećenik, redovnik, redovnica ili teolog, s provjerom i zadrškom pristupao različitim čudima ili ukazanjima ili pak drugim fenomenima unutar života Crkve, neki bi kršćani istog tog papu, biskupa i druge već nabrojene, okarakterizirali pitanjem: Kakav je to papa kada ne vjeruje u čudesa?

Iskreno, pokušat ću odgovoriti vlastitim mišljenjem. Tako se nešto može reći i za mene, jer ja kao fratar veoma oprezno i sa zadrškom pristupam svakom čudu ili pak nekom drugom fenomenu. No, gledajući na taj način, ja itekako vjerujem u čudesa jer se svim tim čudima čudim, a to čuđenje automatski rađa u meni razmišljanje. Zbog toga moga čuđenja, mudrost se budi, dolazi i traži svoje, te vjera na taj način, prema sv. Anzelmu, traži razum – fides quaerens intellectum – javlja se ljubav prema mudrosti, koja kao početak ima strah Gospodnji.

Ovako, svatko može zaključiti da oni koji preispituju čuda i nisu lakovjerni prema Isusovom nalogu koji sam govori: »Ako vam tada tko rekne: ‘Evo Krista ovdje! Eno ondje!’ – ne vjerujte. Ustat će doista lažni kristi i lažni proroci i tvorit će znamenja i čudesa da, bude li moguće, zavedu izabrane. Vi dakle budite na oprezu!« (Mk 13, 21-23a)

Zapravo oni koji preispituju znamenja i čuda, ti se u biti čude, jer se čuđenjem odnose prema čudu i traže potvrdu svete Crkve i njezina Učiteljstva. Takvi imaju strah Gospodnji jer ne vjeruju svemu na prvu već koriste mudrost, koja je dana od Boga, koja je dar Božji i onda čuđenjem pristupaju čudu.

U suprotnom, kada se ne bi pristupalo čudima prema ovom Kristovom nalogu, ili prema onoj sv. Pavla: »Sve provjeravajte!« (1Sol 5, 21a) trebali bismo vjerovati u čuda svih onih vračara, gatara, bracikama, sekama, sai babama i drugima koji svakoga dana čine silna čuda.

Ne budite lakovjerni i sve provjeravajte, pa činio to čak i sam svetac Božji, jer đavli mogu, prema članku »Istinita i lažna ukazanja«, dogmatskog teologa o. Petera Josepha:

  1. Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
  2. Falsificirati ekstazu.
  3. U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
  4. Proizvesti stigme.
  5. Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
  6. Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
  7. Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
  8. Uzrokovati da netko govori u jezicima.
  9. Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.

Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“

Ne budite lakovjerni, već budite pravi vjernici i sljedbenici Krista, božanske Mudrosti. Prosuđujte čuda i njima se čudite jer tada ćete znati od koga to čudo dolazi. Sva čuda nisu od Boga, pa čak i ako se događaju u molitvi, unutar neke crkve, na nekom “svetom mjestu” ili u nekoj molitvenoj zajednici jer da bi čudesa bila od Boga, njih moraju pratiti neki pokazatelji kao što to napominje Peter Joseph:

  1. Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
  2. Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
  3. Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
  4. Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
  5. Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
  6. Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ (Lk 1,38).
  7. Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str. 402-3)

O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.

Također, sv. Faustina Kowalska upozorava: »Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali on ne zna kako nositi plašt poslušnosti.«

Stoga, ne budite lakovjerni i sve provjeravajte, jer kakav je to kršćanin koji u sve vjeruje, sva čuda prihvaća i ništa ne preispituje?

Autor: fra Mate Bašić/laudato.hr

facebookShare on Facebook
TwitterPost on X
FollowFollow us
PinterestSave

Odgovori

Skip to content