Veliki ukrajinski rat počinje na proljeće!

Bit će to sukob svih sa svima: ukrajinskih regularnih vojnih postrojbi s proruskim pobunjenicima; ukrajinskih desničarskih dobrovoljačkih odreda s proruskim pobunjenicima i s regularnim ukrajinskim snagama sigurnosti, ali i s gladnim i nezadovoljnim civilima; sukob ukrajinskog istoka i zapada, sjevera i juga. U obzir treba uzeti i otvoren ulazak ruskih oružanih snaga na teritorij Ukrajine. U nastali kaos Zapad se neće vojno miješati

Božićni i novogodišnji praznici polako ostaju iza nas, a građani Europske unije, barem oni koji si to još mogu priuštiti, uskoro će se vratiti svojim toplim domovima nakon zimskih radosti provedenih na nekim od brojnih alpskih i drugih zimovališta. A nakon proteklih dana obilježenih polarnom hladnoćom, sigurno će porasti broj onih koji jedva čekaju dolazak toploga proljeća, buđenja prirode, rađanja novog života.

Međutim, nadolazeće proljeće moglo bi prerasti u svoju suprotnost, te postati opasno vruće, a umjesto buđenja i rađanja novog života moglo bi donijeti razaranja, smrt i ljudsku patnju neviđenih razmjera još od onih iz doba Drugog svjetskog rata. Zašto takva pesimistička najava?

Proljeće donosi veliki rat

Prema saznanjima autora dobivenim iz obavještajnih izvora, nadolazeće proljeće označit će početak velikih ratnih sukoba unutar Ukrajine. Bit će to sukob svih sa svima: ukrajinskih regularnih vojnih postrojbi s proruskim pobunjenicima; ukrajinskih desničarskih dobrovoljačkih odreda s proruskim pobunjenicima i s regularnim ukrajinskim snagama sigurnosti, ali i s gladnim i nezadovoljnim civilima; sukob ukrajinskog istoka i zapada, sjevera i juga. Uza sve to, u obzir treba uzeti i vrlo izvjesan otvoren ulazak ruskih oružanih snaga na teritorij Ukrajine koji će u sukob biti uvučeni na način da ga jednostavno neće moći izbjeći. U nastali kaos Zapad se neće vojno miješati.

U zapadnim vojno-analitičkim krugovima dobro je znano kako i danas, nakon oporavka, u velikoj proruskoj ljetnoj ofenzivi poražene ukrajinske vojske, vojska Ruske Federacije u svega sedam do četrnaest dana može ovladati golemim prostorom od Harkova na sjeveroistoku, do Odese na jugozapadu Ukrajine, a da Zapad pri tom nije u stanju adekvatno vojno uzvratiti. To je scenarij od kojeg se Europi ledi krv u žilama i od kojeg ona, umjesto da ga ozbiljno razmotri i prevenira, poput noja zabija glavu u pjesak, a političari hine da problem ne vide ili da je odabrani put sankcija i daljnje konfrontacije s Rusijom idealan za rješenje ukrajinskog problema.

Nakon ljetnog brzog i neočekivanog naleta vojnih snaga tzv. Novorusije koje je rezultiralo općim kolapsom ukrajinskih vojnih postrojbi, u Minsku je potpisano primirje kojim je ofenziva zaustavljena. Primirje se od tada uz velike teškoće kako-tako održava, ali uz sveprimjetno gomilanje ljudstva i vojne tehnike na obje strane uzduž linije razgraničenja.

Nije malo onih analitičara u svijetu koji danas iznose stavove kako su vlasti tzv. Novorusije pogriješile što su prihvatile Putinov zahtjev za potpisivanjem primirja (danas se zaboravlja kako je upravo Putin iznio deset točaka za prekid sukoba koje su gotovo u cijelosti u Minsku i prihvaćene, op.a.), a isto toliko je i onih koji tvrde kako je to bila velika Putinova greška. Naime, ukrajinske snage su jedva dočekanim primirjem sačuvale od sigurnog pada strateški važan grad Mariupolj na Azovskom moru, koji je bio gotovo u potpunom okruženju nadirućih proruskih postrojbi. Mnogi dijelovi razbijenih vojnih i dobrovoljačkih postrojbi na svim dijelovima ratišta bili su u dvostrukom pa i trostrukom okruženju i potpuno bezizlaznoj situaciji, jer im središnje vlasti u Kijevu nisu znale, mogle ili htjele (već kako tko tumači, op.a.) pomoći, iznenađene brzom promjenom stanja na terenu. Prema tim analitičarima, vojska tzv. Novorusije mogla je tada osvojiti znatno širi teritorij prema jugozapadu zemlje i strateški se spojiti s poluotokom Krimom, a Zapad bi na ta osvajanja mogao reagirati jedino uvođenjem oštrih sankcija prema Rusiji. Na kraju su, prema mišljenju analitičara, te sankcije ionako uvedene, a Rusi nisu osvojili ono što su bez velikih problema osvojiti mogli.

Takva analitička razmišljanja, iako naizgled sadržavaju element logike, ipak su pogrešna. Da su proruske snage, koje su nedvojbeno bile ojačane ruskim dragovoljcima i vojnom tehnikom zauzele jugoistok i ukrajinsko crnomorsko primorje, žestoke sankcije bi Rusiji sigurno promptno bile uvedene, kao što je to i sada slučaj kroz njihovo postupno uvođenje. U tome smo dakle suglasni.

Projekt Ukrajina izmakao kontroli SAD-a

Ali, problem ipak treba sagledavati iz šire perspektive. Ukrajinska kriza zakuhana je u SAD-u isključivo s ciljem svrgavanja Putina s vlasti, tj. bacanja Rusije na koljena te, u najblažoj varijanti, instaliranja marionetske vlasti u Moskvi slične onoj iz ere Borisa Jeljcina ili današnje u Kijevu. Ti se rezultati ne mogu postići vojnim sredstvima, ali ne mogu niti samo uvođenjem sankcija, i to američki stratezi dobro znaju. Sankcije udaraju po Rusiji, ali ona je još uvijek tu i već sada svi znaju kako osim određenog pada standarda i gospodarskih pokazatelja, one ni do čega drugog neće dovesti. Rušenje Putina i potčinjavanje Rusije moguće je postići jedino masovnim unutarnjim nezadovoljstvom ruskih građana.

Kao i u svakom društvu, i u Rusiji postoji manji dio ekstremno desnog i isto takav dio politički potpuno nezainteresiranog stanovništva. Ostali većinski dio su obični ljudi koji bi, da je do otvorene ruske vojne intervencije bilo došlo, s njm na početku bili suglasni, tumačeći je kao opravdanu pomoć svojoj rusofonskoj braći u Ukrajini. Ali, nakon takve, od strane SAD-a očekivane i priželjkivane ruske intervencije i zbog toga njoj uvedenih gospodarskih sankcija koje bi rezultirale padom standarda kao i sveopćom međunarodnom osudom zbog otvorenog čina agresije, taj isti sloj građana počeo bi negodovati i propitivati Putinovu politiku, govoreći kako je pogrešno pomagao nekim dalekim prijateljima na ipak tuđoj zemlji, a koji se k tome nisu sami niti željeli boriti. Dakle, posljedice sankcija koje i sada pritišću ruske građane i gospodarstvo, rezultirale bi gnjevom stanovništva koje bi s vremenom krivicu tražilo u “agresivnoj” Putinovoj politici, a što bi osnažilo sada mizernu rusku oporbu u pokušaju preuzimanja vlasti. Paradoks Zapadnog gledišta na Rusiju je i u tome što Zapad u potpunosti ignorira postojanje ruske parlamentarne oporbe u vidu komunista, liberala i dr. koji nastupaju s domoljubnih pozicija i djeluju u okviru demokratskih pravila, ma koliko ona nesavršena bila, dok pod pojmom “ruska oporba” Zapad prihvaća samo one snage koje teže revolucionarnom prevratu koji se na tom istom Zapadu ne dopušta jer je – protudemokratski i izvaninstitucionalan.

Ali Putin nije nasjeo na takvu opisanu zamku, te je američki projekt Ukrajina, promatran iz Rusije, polučio sasvim suprotan efekt. Iz perspektive nikad viđene simbioze ruskog političkog vodstva, parlamentarne oporbe i građana, Rusija se smatra žrtvom američkog imperijalizma i njemu podčinjene Europe čiji je jedini cilj opći slom ruske države. Rusija je kriva zato što postoji. Ona se, prema tako kreiranom mišljenju, neopravdano kažnjava, a da niti nije vojno intervenirala u ukrajinski sukob, dok se istodobno honoriraju prevratničke, marionetske vlasti u Kijevu koje otvoreno instruiraju američke vojne i obavještajne službe i koje su za svoje probitke žrtvovale jedan cjelokupni narod, a svoju zemlju dovele na rub propasti i realnog raspada.

Prijetnja rusko-kineskom monetarnom unijom

I sada dolazimo do prijelomnog momenta. Rusija nije direktno vojno intervenirala u Ukrajinu nakon kijevske revolucije na Majdanu čime je izbjegla opću međunarodnu osudu i izolaciju. Rusko preuzimanje Krima koje je ubrzo uslijedilo prošlo je bez ikakvog ukrajinskog vojnog otpora, što je izazvalo nevjericu i bijes u Washingtonu koji je u bitci za Krim očekivao krv do koljena. Nakon Krima na red su došli Lugansk i Donjeck koji su opet oteti Ukrajini bez direktnog ruskog vojnog angažmana. SAD-u je na kraju preostala nestabilna država koja u potpunosti ovisi o njihovom novcu, te Amerikancima nije preostalo ništa doli nervozno uvođenje Rusiji žestokih sankcija kojima pred svojom javnosti kompenziraju nedosegnute strateške ciljeve. Vojna egzibicija i rizik direktnog vojnog obračunavanja s Rusijom ipak još ne dolazi u obzir, jer adekvatna zaštita od ruskog nuklearnog uzvrata, u SAD-u jednostavno ne postoji. Američki stratezi trenutačno se oslanjaju isključivo na ruski razum i vjeru kako Rusi u ovoj priči ipak neće ići toliko daleko. Iz toga slijedi kako se Amerikanci opasno igraju s vatrom, znajući pri tom kako se i sami njome mogu opeći.

Sankcije, u suradnji s padom cijena nafte ostavljaju duboki trag u ruskom gospodarstvu. Ali, sankcije snažno udaraju i po Zapadnim ekonomijama i njihovim interesima i to puno žešće nego li se tamošnjoj javnosti to prikazuje. Europska unija upravo je proteklih tjedana definitivno izgubila za nju važan energetski projekt “Južni tok” koji joj je godinama služio, prije svega, kao izvrsno sredstvo ucjene Putinove vlade, te joj osiguravao velike poslove i investicije u rusko gospodarstvo i energetiku. Rusija se, što je od svega ovoga po Zapad najgore, gospodarski, ali i sigurnosno okrenula Kini i Istoku, a odnose sa Zapadom prepustila hiru njihovih vođa, naglašavajući pri tom pametno, kako se ona suradnje sa Zapadom nije odrekla, ali kako ona sada ovisi isključivo o Zapadu samom.

Na taj način Putin indirektno kaže kako od promjene smjera ruske politike prema Ukrajini neće biti ništa tj. kako se on nikada neće odreći zaštite tamošnjeg rusofonskog stanovništva i ruskih interesa glede te zemlje, a da Zapad na to može i ne mora pristati. Također jasno ukazuje i na to kako su uvedene sankcije potpuni promašaj koji će škoditi svima, a Rusiju neće baciti na koljena. S tim u svezi za američke geostratege zastrašujuće je odjeknula informacija koja je ovih dana iscurila, “nitko ne zna od kuda”, o mogućoj monetarnoj uniji Kine i Rusije. Ukoliko bi se to ostvarilo, predstavljalo bi smrtni udarac postojećem globalnom poretku kojemu se Zapad ne bi mogao suprotstaviti, poglavito u momentu nedavno proklamiranog kineskog neodustajanja od globalizacije svoje valute juana. Kinezi su s juanom već ušli i na kanadsko tržište i u Katar, a samo je pitanje vremena kada će se međusobni ugovori i s EU-om potpisivati i u juanima. Rusi s Kinezima od nedavno sklapaju sve energetske i krupne trgovinske ugovore u rubljima i juanima, čime istiskuju tzv. petro-dolar kao isključivo platežno sredstvo u trgovanju naftom i, općenito, u međusobnoj trgovini.

Pripreme za krvoproliće

Amerikancima, u ovakvom razvoju scenarija projekta Ukrajina, u kojem oni gube Rusiju (koja se strateški veže s najvećim američkim gospodarskim rivalom Kinom), kojoj na čelu ostaje nikad snažniji i domoljubno orijentirani Putin, u kojoj sankcije neće uroditi željenim plodom, a golemi energetski projekti iz ruskih polarnih bespuća klize iz američkih ruku i prelaze ruskim i kineskim tvrtkama, ne ostaje ništa drugo doli zaoštravanje stanja u Ukrajini i kanaliziranje zamrznutog konflikta na razinu sveopćeg rusko-ukrajinskog rata. Vječno nestabilna Ukrajina (poglavito bez Krima) SAD-u ne znači ništa ukoliko izgubi Rusiju ali, po logici američkih kreatora novog svjetskog poretka, Ukrajina se zato bez grižnje savjesti može žrtvovati kako bi se dobila Rusija.

Zato su posljednjih tjedana u američkom Kongresu izglašavani zakoni i deklaracije koje “pomažu” Ukrajini u borbi za njenu slobodu i demokraciju. Zato je posljednjih tjedana i mjeseci otpočela i modernizacija ukrajinskih oružanih snaga. Iz njoj susjednih zapadnih zemalja se više-manje tajno u Ukrajinu uvoze novi borbeni sustavi i naoružanje, ali i strani dobrovoljci. Ovih dana Ukrajinci su počeli minirati svoje priobalje uz Azovsko more, a na plažama Odese postavljaju se protutenkovske barijere – tzv. željezni križevi. Snaži se informativna propaganda, a guši sloboda govora ukoliko je protivna novim vlastima. Provode se masovni noćni marševi s bakljama desničarskih odreda kroz ukrajinske gradove, koji simbolikom i parolama podsjećaju na slične nemile manifestacije iz nacističke Njemačke.

Dobro je znano kako takve povorke i poruke izazivaju divljenje na zapadu Ukrajine, a prijezir i bijes na njenom jugoistoku, ali vlast ne poduzima ništa da se one zaustave, što stvara ogorčenost na suprotnoj strani, a osnažuje i potiče na još veću agresivnost njegove pobornike. Kao da se namjerno želi pojačati antigonizam, a ne težnja k nacionalnom jedinstvu. Na ulicama se tuku nepodobni novinari, neistomišljenici se bacaju u kontejnere sa smećem. Iz Kijeva se licemjerno upućuju humanitarni konvoji stradalom narodu Donbassa (uz prethodno uskraćivanje isplate mirovina i plaća tamošnjem življu od strane tih istih kijevskih vlasti), a koje onda do svojih odredišta niti ne propuštaju ukrajinski desničarski dobrovoljački odredi i privatne vojne postrojbe.

Istodobno se, nedavno, tek nakon intervencije SAD-a zbog unutarnjih svađa predvodnika majdanske revolucije, uspjela formirati nova ukrajinska vlada nakon u listopadu provedenih parlamentarnih izbora. U vladu su kao ministri ušli i pojedini strani državljani npr. iz Gruzije, SAD-a, Latvije… pod agendom stručnosti u provođenju nužnih reformi. To nije dobro primljeno kod jednog dijela stanovništva, tim prije što ti ministri niti ne znaju govoriti ukrajinski, te se služe ruskim ili engleskim jezikom (zamislimo sličan primjer u Hrvatskoj i da nam ministri govore engleski ili srpski, op.a.). Reforme koje se uvode odnose se uglavnom na sniženje mirovina i radničkih plaća, štednju energije, uz već prisutni gospodarski kolaps i predstojeći neizbježni bankrot zemlje koje predviđaju upravo Zapadne rejting-agencije. Sve navedeno, uz vječiti politički jaz sjeverozapada i jugoistoka zemlje i njihovu ideološku, vjersku, jezičnu i kulturološku različitost, stvara eksplozivnu smjesu kojoj će biti potrebna samo iskra da izazove opću kataklizmu.
Ukrajini, po predviđenom proljetnom scenariju predstoji krvavi raspad po svim osnovama, uključno i onaj nacionalni. Zemlji nedostaje kritična supstanca nacionalnog identiteta koji bi djelovao integrativno, te se on sada umjetno održava samo na strahu od upravo opisane krvave budućnosti kojoj su već kao opomena drugima svjedočili stanovnici Donbassa (regija Donjecka i Luganska, op.a.).

Međutim, Ukrajince o njihovim strahovima i željama nitko ništa neće pitati. Ovaj rat je davno isplaniran, a sve što se događalo tijekom čitave 2014. godine, koliko god strašno bilo, samo je uvertira u krvavu ukrajinsku ratnu operu zamišljenu kao sudar dvaju velikih slavenskih naroda, ruskog i ukrajinskog – za tuđi račun. Svatko razuman zna kako u tom sukobu Ukrajina ne može pobijediti Rusiju i da će doći do nestanka Ukrajine u njenom sadašnjem obliku, ali scenaristi će se zadovoljiti i činjenicom da će Rusija morati bolno krvariti i eventualno izgubiti međunarodni ugled (na Zapadu ga je već definitivno izgubila) i svoju gospodarsku snagu.

EU-u prijeti izbjeglička katastrofa

U slučaju obistinjenja opisanog scenarija, Europsku uniju očekuje golemi ukrajinski izbjeglički val, neviđena humanitarna katastrofa prema kojoj će tužne slike nesretnih imigranata iz Afrike i Azije izgledati kao dječja igra. Ukrajinci su europski narod i od Europe će u prvom redu tražiti odgovore zbog svoje sudbine. Nuđeno im je članstvo u euro-integracijama, a dobit će krvavi rat zbog čijih će posljedica morati napustiti vjekovna ognjišta. Dobit će izbjegličke šatore u demografski opustjelim krajevima Unije iz kojih su njeni stanovnici pobjegli u potrazi za boljim životom.

Ono što je sigurno jest to kako će svaka članica EU-a, naravno, najviše one Ukrajini najbliže, morati izbjegle ljude i primiti. Svoju “kvotu” izbjeglica sigurno će polučiti i Hrvatska. Za EU to će biti novi financijski i politički udar, a za izbjeglice, kao što u takvim slučajevima obično i biva, bit će to put bez povratka.
Autor: Zoran Meter / 7Dnevno

Odgovori

Skip to content