VLADIMIR GREDELJ: Velika pobjeda ideje jedinstvene europske Hrvatske!
I konačno hrvatska politika, u budućnosti mora prestati funkcionirati kao poligon dviju “lijevih” i „desnih” netrpeljivih političkih opcija i početi djelovati kao dvije srodne ali različite političke opcije koje izvan izbornih kampanja djeluju isključivo za dobrobit naroda.
Nakon velike pobjede u ratu držim da je ovo najveća pobjeda u „miru”! Po svom značaju i okolnostima u kojima je ostvarena usudio bih se kazati gotovo jednako važna. Uoči izbora Hrvatska je bila opasno podijeljena na one okrenute budućnosti i zajedništvu i one okrenute avetima prošlosti. Podijeljena do mjere koju karakterizira neprikladna izjava premjera Milanovića nakon objave rezultata prvog kruga izbora: „ili mi ili oni”. Milanović kao da je zaboravio na svoju premijersku funkciju. Na žalost ne po prvi put. Svaku dvojbu oko toga koje nam je boje državno vodstvo i kuda vodi “pravi put” Ive Josipovića, razriješio je sam Josipović ponosno naglašavajući da u kampanju nije slučajno krenuo s Trga maršala Tita. S druge strane, gospođa Kolinda Grabar Kitarović, smireno je naglašavala da se obraća svim građanima Hrvatske da želi biti predsjednica svima. Nastavila je s tom retorikom čak i nakon Milanovićeve isključivosti izražene sa „ili mi ili oni”.
Pobjedom u ratu iskazali smo svoju vjekovima neostvarenu želju da konačno imamo svoju državu. Gotovo četvrt stoljetna lutanja, usponi i padovi i teška kriza društva u cjelini dokaz su da to nikako nije dovoljno. Preostalo je stvoriti državu na dobrobit svih slojeva društva, a ne tek nekolicine pojedinaca u kojem će najniži slojevi društva moći ostvariti život dostojan čovjeka. Do sada u tome nismo uspjeli, jer smo se nakon rata opasno podijelili ali i stoga jer su oni koji su stvorili Hrvatsku prije svega branitelji, hrvatski domoljubi gurnuti u stranu, marginalizirani u poslovima upravljanja Hrvatskom i jer su novokomponirani hrvatski korumpirani oligarsi na čelu sa Sanaderom kompromitirali ideju hrvatske državnosti do neprepoznatljivosti. SDP s Milanovićem na čelu nastavio je je razgrađivati Hrvatsku, osim na gospodarskom planu i ubijanjem nacionalnih osjećaja, destrukcijom nacionalnih interesa. Rezultat – gospodarstvo na koljenima, poplava siromašnih, gladnih, nezaposlenih i ono najgore vojska razočaranih, beznadnih, bezidejnih, frustriranih građana i političkih dezorijentiranih. Stanje pred izbore to potvrđuje. Upravo stoga je povijesno važna pobjeda ideje dosada jedinog predsjednika – državnika Franje Tuđmana – ideja pomirbe i zajedništva.
Različiti ljudi različito će vidjeti značaj ove pobjede gospođe Kolinde Grabar Kitarović. Ja je vidim kao pobjedu optimizma, pobjedu nade i nove šanse za sve nas. Bojim se i pomisliti što bi bilo s našom Hrvatskom da nismo pobijedili. Kao što je danas svima jasno da u ratu ne bi pobijedili da u njemu nismo bili svi zajedno, tako svima mora biti jasno da nam je zadaća, nakon ove pobjede raditi na dovršenju ideje pomirbe i zajedničke akcije. To međutim ne znači da je ovo kraj, da smo ostvarili konačnu pobjedu. Pobjeda koliko god velika ali s motrišta cilja ovo je tek prva faza. Konačnu pobjedu hrvatske države moći ćemo slaviti tek kada ostvarimo državu blagostanja, a od toga cilja smo još jako daleko. Ovom pobjedom smo kao što je predsjednica tijekom kampanje naglašavala odredili tek pravac kojim ćemo kročiti u budućnost do konačne pobjede. To pak znači da nas čeka čitav niz mjera koje predstavljaju conditio sine qua non moderne Europske Hrvatske, države blagostanja. Najkraće „lijevi” moraju osuditi komunistički totalitarni režima i odreći ga se bez dvojbe i fige u džepu, te se ispričati za zločine Partije i njenog totalitarnog režim, čiji su sljednici, kao i obiteljima žrtava tog režima. Na “desnima” je da to prihvate. Tada slijedi postizanje nacionalnog konsenzusa, oko sustava vrijednosti (nacionalnih svetinja) temeljenog na tekovinama Domovinskog rata i dinamiziranje razvoja države i društva k pluralnoj demokraciji, na načelima vladavine prava i poštivanju temeljnih ljudskih prava. Sve to mora biti obavljeno uz poštivanje Europskih rezolucija o osudi i demontaži komunizma pa i na razini političke simbolike.
Titova bista iz Ureda predsjednika RH sada mora u kontejner taman da ju je izradio Dušan Đamonja ili neka si ju u dnevni boravak odnese Ivo Josipović. Jednako tako država najžurnije mora obeštetiti svoje građane te im vratiti imovinu oduzetu u vrijeme bivšeg režima uključujući crkvenu. Demokracija se ne može niti smije graditi na imovini opljačkanih sugrađana za vrijeme komunizma jer je to suprotno načelu vladavine prava i temeljnim ljudskim pravima. Morat’ ćemo se zahvaliti svima onima, vjerujem malom broju onih, koji neće moći ili neće htjeti prihvatiti novo formirani sustav vrijednosti. U službi toga mora biti provedena i lustracija, no ne kao mjera osvete zbog onoga što se činilo u prošlosti, već kao nužna mjera uklanjanja onih koji bi mogli smetati u izgradnji Hrvatske budućnosti. To pak ne znači da će počinitelji zločina u prošlosti ostati nekažnjeni. Nikako! Bilo bi to suprotno moralu društva, načelu vladavine prava i opravdanim očekivanjima obitelji žrtava komunizma. No, taj posao nije na državnoj upravi, niti je to posao izvršne vlasti. Taj posao mora obaviti hrvatsko pravosuđe, koje mora početi funkcionirati kao Hrvatsko, a ne regionalno i ne rukovođeno dnevno političkim kriterijima. Jednako važno je ukloniti povijesne falsifikate i buduće generacije odgajati na tekovinama Domovinskog rata. Zajedno sa tim učinit sve što je nužno da se u narodu podigne razina svijesti o tome što se uistinu dogodilo za vrijeme komunističkog režima i koju je cijenu hrvatski narod platio, kako više nikada u hrvatskom narodu ne bi bilo potrebe o tome raspravljati. Revidirajmo prošlost i apsolvirajmo je jednom zauvijek ali ne na osnovama koje su nam drugi propisivali.
I konačno hrvatska politika, u budućnosti mora prestati funkcionirati kao poligon dviju “lijevih” i „desnih” netrpeljivih političkih opcija i početi djelovati kao dvije srodne ali različite političke opcije koje izvan izbornih kampanja djeluju isključivo za dobrobit naroda. Dosadašnja praksa daje nam za pravo kazati da smo u kampanji već gotovo dvadeset i pet godina. To mora prestati! Demokratski je nakon izbora, da poraženi čestita pobjedniku i tijekom mandata djeluje kao opozicija u dobroj vjeri čineći sve da vlast bude uspješna na dobrobit građana. To je međutim gradivo iz predmeta demokracija, koje naši političari tek moraju savladati.
Osim toga, nisam siguran kako će Zoran Milanović i njegovi ministri prihvatiti predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović nakon ratoborne izjave „ili mi ili oni, naročito u kontekstu činjenice da su pobijedili „ONI”. Bojim se njegova karaktera, a naročito taštine. Naravno, ne bojim se za sebe. Bojim se za „njega i njegove” jer Hrvatska je puna frustriranih, a oni iskušavaju njihove granice! Stoga budimo oprezni optimisti i nastavimo dalje sve do konačnog političkog preslagivanja nakon parlamentarnih izbora. Hoćemo li i na te izbore izići pod imperativom „ILI MI ILI ONI” ili predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u vremenu koje nam preostaje može učiniti čudo i pripitomiti političkog mustanga Zorana Milanovića, ostaje da se vidi!
Već dugo vremena Hrvatsku vidim kao dvije ekipe koje povlače uže, čas lijevo čas desno, ali nimalo naprijed . Vjerujem da je došlo vrijeme da obje ekipe uhvate uže na jednoj strani, okrenu se prema naprijed i snažno povuku prema ujedinjenoj Europskoj Hrvatskoj.
Autor: Vladimir Gredelj
Izvor: dnevno.hr
