Zoran Vukman; Bubnjevi rata pred našim vratima – Živimo u apokaliptičkoj epohi
Ali apokalipsa ne znači kraj svijeta nego prodor vječnosti u vrijeme; ona ne znači samo objavu o smaku svijeta nego i objavu o događajima koji potresaju svijet unutar povijesti. Postoji unutarpovijesna apokalipsa, sud nad poviješću koji se sada događa.” To je napisao Nikolaj Berdjajev 1934. godine, filozof koji je do tada puno toga prorekao o našoj epohi.
Nalazi li se Europa u ovome času pred novim ratom? Jišmaelov mač koji je odavno isukan stoji nad njom. On neće biti vraćen u korice dok ne udari svom silinom. Europa je ugrožena u sebi samoj i na svojim granicama. Rat na istoku Ukrajine rasplamsava se kao opasna prijetnja sukoba većih razmjera između NATO-a i Rusije. Istodobno, Europi prijeti građanski rat s rasnim, socijalnim i vjerskim implikacijama. Posljedica: gubitak sloboda, povećani nadzor, novi totalitarizam?
„Čovjeku prijeti opasnost da ništa neće ostati od njega samog, za njegov osoban, intiman život, nikakve slobode njegova duhovnog života, njegove stvaralačke misli.”
„Mi živimo u svijetu bezumlja, ali nitko ne primjećuje da je čovjek poludio…Svijetom je nanovo zavladao polidemonizam…..Dekristijanizacija je dovela do dehumanizacije, dehumanizacija je dovela do bezumlja….Čovjek se otvorio svim vrstama opsjednutosti…Duhovno je moderni čovjek potpuno rastrojen. On je izgubio duhovnu otpornost prema sugestiji i opsjednutosti.”
(N. Berdjajev „Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu”)
G.K. Chesterton je rekao da je potrebno u određenoj mjeri vjerovati u život da bi ga mogli promijeniti. A vjeruje li današnji čovjek uistinu u život ili mu je život postao tek subjekcija njegove strasti za uživanjima i matrica za projekciju vlastitih opsjena? Što je život uopće za čovjeka koji je izgubljen u kaotičnim vrenjima mnoštva suprotstavljenih „istina”, bez središta i uporišta? Ludilo zahvaća sve kategorije. Svi žele biti „originalni”, svi žele da ih se čuje i vidi. Mnogi imaju potrebu isticati svoju karakter i osobu kao da je riječ o trajnom životnom perfomansu, biti zamijećen, biti „drukčiji”, biti dio sveopće neuroze, biti prisutan, biti „in”, biti umrežen, biti uvjeren, biti „svoj”. No začuđujuće je koliko je malo ljudi koji se uistinu usuđuju ići protiv struje, koliko je sličnosti u svim tim nesličnostima, koliko oportunosti u potrebi da se istina izbjegne tako da se relativizira kao obični fragment vlastite hirovitosti.
„Postoji takvo mišljenje koje onemogućuje mišljenje. To je jedino mišljenje kojeg bi trebalo onemogućiti……Otkrili smo sva pitanja do kojih se može doći. Vrijeme je da prestanemo tražiti pitanja i počnemo tražiti odgovore.” („Pravovjerje”, G.K. Chesterton)
A tražiti odgovore znači tražiti – istinu. Ništa nije u današnjem svijetu ugroženije od istine. Čovjek kao biće povijesti koje se odreklo transcendencije postao je rob razularene povijesti. Postao je talac vlastite povijesti. Europa kakvu vidimo zasićena je vlastitim dostignućima i otkrićima. Bez živoga Boga, ona je umorna, istrošena, veliki muzej ljudske misli i djela. U muzeju se ne može živjeti.
Je li Europa ponajprije u ratu sa samom sobom? Može li preživjeti rast suprotstavljenih sila u sebi samoj? Ona je toliko duhovno tupa da ih uopće i ne prepoznaje kao apokaliptičke silnice. Zapadni čovjek me podsjeća na dokonog kupača na egzotičnoj plaži koji gleda u obzor i ne raspoznaje od oblaka i igre svjetla tamni zid tsunamija koji se približava. On se bezbrižno brčka dok se razorni val valja prema obali.
Sud na poviješću je preispitivanje ljudskog neuspjeha. Mnogi se neće složiti: u ljudskoj povijesti vide uspjeh i napredak, rast i poboljšanje. Stara civilizacija brani svoj poredak ali je zaboravila svoja načela i prezrela svoju baštinu u ime psihosocijalne evolucije. Neuspjeh se krije u duhovnoj retardaciji, u duhovnom nazadovanju i prevrednovanju morala kao simbioze nespojivog – morala i nemorala, istine i neistine, neba i pakla. Nova epoha donijela je hibridnog čovjeka protiv kojega se podižu priroda i povijest, neka unutarnja logika postojanja je narušena. Metafizičko ravnovjesje je izgubljeno. Nitko ne zna što nas čeka.
Zoran Vukman
Izvor: glasbrotnja,net
