Ovo je najbolje dosad napisano o presudi Međunarodnog suda pravde o tužbi Hrvatske za genocid protiv Srbije. Dr. Matko Marušić komentira ponašanje sedmoro značajnih aktera te priče: Milorada Pupovca, Vesnu Pusić, Vesnu Teršelić, Žarka Puhovskog, Zorana Milanovića, Ivu Josipovića i Tomislava Nikolića

Piše: dr. Matko Marušić

MNOGO je napisano o presudi Međunarodnoga suda pravde u Haagu (u daljem tekstu Presuda) o hrvatskoj i srpskoj tužbi za genocid. Neki su lagali i znali da lažu, a neki su lagali, a mislili su da govore istinu, neki su stvari bojali svijetlo, neki tamno, a neki su točno tumačili dio istine, a o drugome šutjeli; najviše ih je zalutalo u davanje mišljenja.

I osobno imam potrebu za razumijevanjem stvarnoga stanja pa molim da se ova raščlamba shvati kao pitanje, a ne kao takvo – zalutalo mišljenje.

MILORAD PUPOVAC

Iako pristojan i učen čovjek, g. Milorad Pupovac, koliko ja znam, nikad nije učinio niti izgovorio ništa lijepo za svoju domovinu Hrvatsku i za svoju braću Hrvate i sestre Hrvatice. Sve njegove izjave i djela izrazito su politički antihrvatska, intelektualno jeftina ali lukava, a znanstveno neutemeljena i pristrana. No njega treba slušati, i to pažljivo, jer njegove riječi najavljuju poteze velikosrpske politike iz Beograda.

U slučaju Presude, g. Pupovac utekao se jeftinome triku: požalio je hrvatski novac potrošen za tužbu. Tko god navodi da se ‘uzalud potrošio novac za tužbu’, nije to izjavio zato što je glup, nego zato što je neprijatelj Hrvatske. Nakon stoljeća strašnih srpskih laži i iskrivljavanja istine, nema toga novca koji Hrvatska ne bi trebala platiti za povijesnu istinu. Da su Presudom samo ušutkani oni koji su srpsku agresiju nazivali građanskim ratom – vrijedilo bi to 2,8 milijarda, a ne 28 milijuna kuna.
Potom je g. Pupovac neurotizirajuće sporo i tiho govorio o prošlosti i o kažnjavanju svih zločina. Kako to da nije spomenuo da je Sud ocijenio da se radilo o srpskoj agresiji (‘srpske snage i JNA’), da brijunski transkripti ne pokazuju nikakve zle namjere prema civilima srpske narodnosti, i da topnička vatra na Knin Svetoga dana 4. kolovoza 1995. nije bila (‘indiskriminatorno’) usmjerena na civile, nego na vojne objekte? No, on ‘indiskriminatorno’ spominje zločine i kažnjavanje, pa mora o Oluji čuti još i ovo:
a) Sud je ocijenio da je hrvatski državni vrh mogao znati da će srpski civili napustiti Hrvatsku kada započne hrvatska vojna ofenziva. Pa naravno da je mogao procijeniti, jer su Srbi dugo, dugo prije Oluje imali čak i vježbe napuštanja Hrvatske! Za to su postojali detaljni planovi, za to su naručeni autobusi čak iz Srbije! Postojalo je bezbroj znakova i podataka da će hrvatski Srbi napustiti Hrvatsku ako ona vrati okupirana područja.

b) Hrvati su u Oluji počinili zločine nad srpskim civilima. Žao nam je, Bože Svevišnji, rodbino i prijatelji njihovi i gospodine Pupovac. Hrvatska strana govorila je na Haaškomu sudu o oko 60 takvih žrtava, a prof. Žarko Puhovski i njemu slični o oko 600. Istinu je tu lako utvrditi, molim da ju, znanstveno utemeljeno, kaže tko ju zna.

c) Nama Hrvatima bilo je drago da su Srbi otišli s Olujom – kaže Sud. Zamislimo se nad tom ocjenom! Kad se ja zamislim, vidim da je Sud, bogme, u pravu! Drago mi je da su otišli! Zašto mi je drago? Ima više razloga.
Prvi je da su to željeli i ostvarili pa mi je, onako općenito, drago kada ljudi ostvare svoje želje. A ovdje su bili grozni – te ustanci, te Udba, te pobune, te klanja, laži… lijepo je jednom riječju to opisao F. Tuđman: remetilački čimbenik.
Kojega će mi vraga bilo koji remetilački čimbenik u mojemu svagdanjem mukotrpnom, malom životu? Napose s obzirom na to da se mogu i da su uvijek mogli i da će se uvijek moći vratiti, moram priznati: daleko im lijepa kuća. A Vi g. Pupovac, što Vi u svojemu srcu oko toga stvarno osjećate? Pa, zašto se ne vrate, kad je tu njihova domovina, a Vama je u toj istoj domovini stvarno dobro?

d) Koliko je Srba otišlo i zašto? To je moje dodatno pitanje, a na to pitanje treba već jednom jasno odgovoriti! Uzmimo da je Srba prije rata u Hrvatskoj bilo 650.000 (11,7 posto). Veliki dio tih Srba bili su Srbijanci iz Srbije koji su u Hrvatsku došli na položaje – partijske, upravljačke, vojne, gospodarske, policijske, udbaške, akademske i sve druge – za poslom u jedinstvenoj državi SFRJ. Tu su došli sa svojim obiteljima. Kad se Hrvatska osamostalila, oni u njoj više nisu imali što tražiti; njihovi su domovina i njihov život bili u Srbiji i oni su – otišli doma. Procjenjujem (s malim uvjerenjem, molim da netko stručniji odgovori) da je njih bilo oko 200.000.
Jedan broj hrvatskih Srba poginuo je u agresiji na Hrvatsku, a još više ih je ranjeno. Hrvatski su Srbi intenzivno sudjelovali i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pa su i tamo ginuli. Vjerujem da su svi ranjeni Srbi otišli u Srbiju, a prije Oluje otišlo je i mnogo zdravih; ukupno bi te tri skupine mogle činiti do 100.000 osoba (moja procjena s malim uvjerenjem). Ostaje 350.00 hrvatskih Srba. Budući da ih je danas u Hrvatskoj oko 250.000 (4,5 posto), proistječe da ih je 100.000 otišlo zbog Oluje.
Sto tisuća Srba otišlo je iz Hrvatske u Oluji zbog dvaju razloga: vjerovali su srpskoj propagandi da su svi Hrvati ustaše i koljači, i mrzili su hrvatsku državu. Sjećam se TV razgovora jednoga izbjeglice s novinarom u Banjoj Luci. Mlađi čovjek, okružen suprugom i dvama malim sinovima rekao je da se nikad ne će vratiti u Hrvatsku jer ne želi gledati hrvatsku zastavu, slušati hrvatsku himnu i da mu sinovi služe u hrvatskoj vojsci. Vjerovao sam mu onda, a vjerujem mu i danas. Ne postoji ni jedan hrvatski Srbin koji je poželio vratiti se u Hrvatsku, a da mu to nije dopušteno. Neka se javi tko zna takve slučajeve.

Uz konstrukcije g. Pupovca, osvrnut ću se na riječi i drugih koji uz presudu spominju prošlost i budućnost, dajući prednost budućnosti. To čine zato što je sada, nakon presude, prošlost za Srbe vrlo neugodna stvar – agresija, zločini, silovanja, izgladnjivanja, etničko čišćenje, ma ni u snu nisu to očekivali…
U zaboravljanju prošlosti i davanju prednosti budućnosti, nisu svi srpski agenti i neprijatelji, nego ima i glupana. Presuda ne dokida ni prošlost ni budućnost; prošlost postaje povijest, a povijest je znanost i mora dati neutralnu i objektivnu istinu; budućnost uvijek ima dodir s prošlošću, rekao bih čak i više u onih koji kažu da je prošlost nešto što treba zaboraviti (v. Šaranova jama, Jasenovac i drugo).

Ukratko, Presuda postaje oslonac povijesti, gradivo za udžbenike, što je neizmjerno važno. Budućnost je za dobru nijansu ljepša, jer će se u školama učiti najmanje – haaška istina – kad se već gušila ona hrvatska. Ali i hrvatska će izbiti na vidjelo!

VESNA PUSIĆ

Nije slučajno Vesna Pusić rekla da Presuda znači ‘da je bio rat i da su bili zločini’! Ta rečenica jednoznačno izjednačuje dvije strane. Gospođa Pusić mogla je komentar formulirati i drukčije, nije joj u tome nitko smetao. Ali nije. Svojim je metajezikom rekla da je presuda izjednačila dvije strane. To je važno ne samo da arhiviramo još jedan dokaz njezine mržnje prema hrvatskoj državi, nego – zbog punoga razumijevanja presude. Laž, krivo tumačenje, gospođe Pusić primjer je koji nakon ove presude – više ne prolazi! Za takve riječi takve ljude treba presudom ‘tresnuti u lice’.

Ne ću dalje o gospođi Pusić, a razlog je njezin rasizam. (Da – rasizam.) Naime, kad je g. V. Vukojević objavio da je njezin djed bio četnik koji je konkretno i na Trgu bana Jelačića ubijao Hrvate i još se time hvalio, ona je odgovorila da g. Vukojević ‘nije dostojan da govori o njezinoj obitelji’. Po čemu on to ‘nije dostojan’? Po čemu? Za one koji ne znaju nijanse pitanja ljudskih prava i političke korektnosti u današnjem zapadnom svijetu, kažem: rečenica gospođe Pusić čisti je rasizam. Za početak. A o četništvu i ustaštvu ćemo poslije, ne znam točno kada, ali sigurno hoćemo. Jer živimo u demokraciji, a ona vrijedi i za najmanjega od naše braće.

VESNA TERŠELIČ

Ne volim ni misliti, a kamoli pisati o gospođi Vesni Teršelič. Jer uvijek se sjetim da ona stvarno niti je Hrvatica niti se Hrvaticom pravi, i zaprepašten sam njezinom upornošću da se naseli u tuđoj zemlji i onda neumorno traži i izmišlja grijehe njezinih stanovnika. U mojemu gradu Splitu, to se zove ‘obraz’ – čovjek koji ima debeo obraz i ne stidi se svojih djela. Ukratko, budući da gospođa Teršelić u svojim pogubnim nakanama uvijek pažljivo bira riječi i prikazuje se kao objektivna osoba, njoj treba, kad god se od sada (od ove Presude) pojavi u javnosti, od tramvaja do TV-a, postaviti pitanja:

a) ‘Priznajete li sada da se 1991. nije radilo o građanskome ratu?’;

b) ‘Priznajete li sada da se radilo o agresiji Srbije, u obliku srpskih snaga i JNA na Hrvatsku?’;
c) ‘Priznajete li sada da su te snage ubijale, mučile i na sve druge načine zastrašivale Hrvate da napuste područja koja su zacrtana velikosrpskom idejom o velikoj Srbiji?’;
d) ‘Priznajete li sada da hrvatsko državno vodstvo nije radilo na izgonu Srba, čak i ako se radovalo njihovu odlasku?’
e) ‘Koji Vam je vrag da živite u zemlji koju mrzite i to od toga da kopate po njezinim bolnim ranama?
‘f) ‘A kad već to radite, kako to da se nikad i ničim niste posvetili stotinama silovanih hrvatskih žena, od kojih su mnoge organizirano dugotrajno držane kao srpske seksualne robinje?’
Ima još mnogo konkretnih pitanja za gospođu Teršelič i njoj slične. Ne će ih moći izbjeći.

ŽARKO PUHOVSKI

On je vrlo obrazovan i vrlo pametan čovjek, šteta što je neprijatelj! Šteta za nas jer je tome opasniji, a još veća šteta za njega, jer je prisiljen svoje vrline staviti u funkciju laži, a ne istine, poraza a ne pobjede, zapravo u službu vlastite tragedije: mogao je biti veliko ime…
Puhovski rekao je da ‘Hrvati nemaju razloga veseliti se, a Srbi još manje’. Kao tipičan njegov proizvod, ta misao je nehrvatima politički bliska, a površnim, nehrvatskim čitanjem presude doista se može i izvesti. No ipak to je samo još jedan prazni metak (ćorak) Žarkove inteligencije: ne, nije to točno, ni za Hrvate, ni za Srbe, a bogme ni za Vas, g. Puhovski!

Hrvati se mogu radovati, a Srbi i Vi tugovati (ili lagati, no sada tek sami sebi), jer je sud ocijenio da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, dakle da to nije bio građanski rat, i da je ta agresija služila za stvaranje velike Srbije, tako da se ubojstvima, sakaćenjem, mučenjem spolnim zlostavljanjem i dovođenjem u neljudske uvjete življenja stanovništvo natjera u iseljavanje.
Molim Vas, nemojte mi taj dio Presude više nikad relativizirati! To bi bilo ispod Vaše intelektualne razine, čak i ispod Vaše časti. Hrvatski zločini? Da, počinjeni su. Oni čine između 0,5 posto i 4,6 posto (ovo potonje prema osobno Vašim brojkama) ukupno počinjenih zločina.
Da, krivi smo za te zločine. Stidimo se. Sudimo, presuđujemo, kajemo se, kompenzirat ćemo koliko je moguće kompenzirati smrt čovjekovu. Da nas na to nagonite – ne treba, a i posao bi Vam bio premali (lagali ste za broj kuća, pa je logično da ste uvećali i broj ubojstava); kako bi bilo da se okrenete većem poslu – tjeranja Srbije da isto napravi za 12.500 hrvatskih civilnih žrtava? Bio bi to koristan posao, a ne biste se osjećali izdajnički, subverzivno, poraženo i izopćeno. Vjerujem da biste čak mogli postići i poštovanje, zahvalnost… To su lijepi događaji u čovjekovu životu.

IVO JOSIPOVIĆ

Uobičajeno je govorio smireno i povezano, ali nije mogao odoljeti da ne spomene hrvatske zločine. U odnosu na Presudu i njegov predsjednički položaj, to je ravno veleizdaji. Ako je Sud Hrvatima priznao 12.500 civilnih žrtava, a ocijenio je da je hrvatska strana činila zločine u Oluji, onda te žrtve treba usporediti.

U Oluji je ubijeno oko (moja procjena prema medijskim izvješćima) 60 do 600 ljudi. To znači da su od zločina koji su počinjeni u srpskoj agresiji na Hrvatsku Hrvati počinili od 0,5 posto do 4,6 posto zločina, a Srbi od 95,4 posto do 99,5 posto. Ivo, Ivo, nije ni čudo da nemate ni jedan znanstveni rad međunarodne vrijednosti kad te brojeve izjednačavate! Jadan ti je onaj komu Vi sudite! (A tek onaj komu ste predsjednik!?)

ZORAN MILANOVIĆ

Gospodin Zoran Milanović je osoba poput mladoga, neiskusnoga, nervoznoga i netreniranoga boksača koji ulazi u svaki ring, u svakome ringu dobije brze batine, a onda u bijesu s poda udara protivnika nogama (rita se). Ima grozan prezrivi ton, nema ljubavi ni za što i ni za koga (ljutit što stalno gubi borbe), rabi teške riječi i ima površan pristup.

Međutim, da nije nekoliko dana prije izručenja Josipa Perkovića oko 45 minuta na TV-u lagao da je pravno utemeljeno da se g. Perkovića ne izruči, na neki bi mi način bio i simpatičan: ima nešto viteško u toj njegovoj ljutnji na podu ringa, ima neka ljubav u njegovu ponižavanju Hrvatske, nešto iskreno u grozotama koje upućuje ljudima koje ne voli.
Njegov je komentar Presude bio korektan, opet knockdownski iskren – ‘trudili smo se svim silama’, a to što smo dali nepotpisane, nepotpune i dakle nevrijedne dokumente i zaboravili KOS i sto drugih stvari – takav je život…
Njegov knockdownovski život, naš ne. Hvali svoj kućni odgoj koji se, međutim, ne vidi od bijesa u očima i prijezira u tonu, od amaterskih poteza i uličnoga jezika u Saboru. No on ima i kućni odgoj, i viteštvo i iskrenost – kakve-takve; mislim da mu treba pomoći da se digne s poda, smiri i ode raditi neki lagan posao gdje ne treba ni znanje, ni vještine ni marljivost. Mogao bi se, na primjer, baviti odvjetništvom, najbolje za razvode.

TOMISLAV NIKOLIĆ, šećer na kraju

Šećer zato što ćemo ga pitati samo jedno, kratko i vrlo jasno pitanje: ‘Gospodine Nikoliću, potpisujete li Vi presudu Međunarodnoga suda pravde onakvu kakva jest?’

a) Šećer – jer ju nikad ne će potpisati.

b) Šećer – jer će ju ipak potpisati ako će u EU.
c) Šećer – jer ovo je ipak početak kraja srpskih povijesnih laži! Čeka nas još mnogo suđenja i presuda, od 1916., kad su Srbi ubijali Hrvate vojnike austrougarske vojske koji su prešli njima da bi se borili za zajedničku državu, a nisu htjeli postati Srbi; pa su ubijeni.
Onda deprecijacije krune (ne pitajte, eno vam guverner Vujčić!), pa 70.000 ubijenih Hrvata u miru između dvaju ratova (molim povjesničare da utvrde točan broj; o tome je pisao Petar Šegedin), ubojstvo vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića i drugova, pobuna protiv Banovine 1939., klanja 1941., pobuna protiv komunističke Hrvatske 1944., masovna smaknuća 1945., lažni izbori 1946., Informbiro, Udba, strah, doušnici, pobuna 1971., 5.000 uzapćenih, pobuna 1991…
I stalno laži, laži… Jasenovac, Šaranova jama, košara sa srpskim očima… strašno. O svemu se mora donijeti znanstveno utemeljena, povijesna istina.
I donijet će se. Blago generacijama koje će u tim uvjetima živjeti jer mi smo svoje živote proživjeli u laži, strahu i nepovjerenju, razočaranju, stidu i pokori za grijehe koje nismo počinili. U laži, čovječe, cijeli život u laži! A sada se vidi početak kraja.

SESTRE I BRAĆA, HRVATICE I HRVATI

Sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati, molim vas da ne padate na jeftine trikove i da se sjetite da se u vašim životima, nakon 888 godina čekanja, žrtvovanja i stradanja dogodilo barem deset veličanstvenih stvari za vas i vašu ljubljenu državu:

I. veličanstvena pobjeda na referendumu o nezavisnosti;
II. samostalna hrvatska država;
III. ‘hrvatska puška na hrvatskom ramenu’ – Zenge i hrvatska vojna sila, majčini sinovi hrvatski vitezovi;
IV. vojna obrana države iako je omjer snaga u srpnju 1991. bio 300:1 za Srbiju;
V. vojna pobjeda u Bljesku i Oluji (drugdje, svuda!);
VI. demokracija nakon strahota tisućugodišnje okupacije i diktatura svih vrsta;
VII. članstvo u Ujedinjenim narodima samostalne, suverene države;
VIII. priključenje Europskoj uniji kao ‘drugo, kulturalno i civilizacijsko, priznanje’;
IX. oslobađajuća presuda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku;
X. ova presuda Međunarodnoga suda u Hagu, koja cementira osnovne istine o Domovinskom ratu.

Čestitam! Bog nas blagoslovio. I jest i hoće! Jer, Bog i Hrvati!

Izvor: maxportal.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save