Kad se razmeće svojom intimom i golotinjom i prodaje ih na tržištu, neka joj. No kada počne javno govoriti o tuđoj golotinji, onda u svoj totalitarni pristup životu u kojem briše granice privatnog i javnog uvlači osobu koja joj za to nije dala “befel”, postaje “svodnica” te osobe jer javno prostituira njenu privatnost ili intimnu dramu

Još u ne tako davna vremena, prije nastupa ove narcisističke kulture, vrijedila je krilatica “svakomu njegovo”, danas, uslijed eksplozije autobiografija i memoaristike vrijedi – “svakomu moje”. Gotovo da nema javne osobe, od starlete do političara, koja pred javnost nije pobacala sve svoje intimno rublje, a sve u kontekstu neponovljive historijske važnosti vlastitoga ega. Izgubivši povijest u društvu spektakla i vječnog prezenta, postali smo “kultura javnog ispovijedanja” u kojoj caruje besramnost, u kojoj se intima pretvara u javno dobro i daje masi voajera u koncesiju. Kultura u kojoj je duševni striptiz i promiskuitet kurentna tržišna roba, kultura u kojoj ne postoji istina osim ako nije gola, sisata i guzata.

Jedan od najboljih izdanaka ovog konformizma koji se prodaje pod antitabuizirani progresizam je i gospođa Mani Gotovac, žena koja i kada priča o punjenim paprikama toliko afektira da biste joj najradije poslali Normabel. Njena striptizologija, ponajprije u masovnim medijima, kulminaciju je doživjela s uspješnicom “Fališ mi”, toliko hvaljenom javno kao neviđeni čin hrabrosti, zapravo verbalnog striptiza, da je skoro dobila status ženske inačice svetoga Augustina. No, kako primjećuje Berdjajev u “Samospoznaji”, baš uspoređujući Augustinove i Rousseauove ispovijesti, vidi se razlika između narcisa i sveca, ili, bez takvih svetačkih pretenzija, normalnog čovjeka: dok Augustin govoreći o sebi zapravo pripovijeda povijest božanskoga u vlastitom životu, gdje je on sam nebitan i nije “glavna zvijezda” svojih ispovijesti, već Bog, Rousseau u svojim ispovijestima ne daje vidjeti ništa drugo osim sebe i samofiksacije.

“Fališ mi” – duh novoga totalitarizma

Jasno, Mani Gotovac je bliži mentalitet i “duh” rousseauovštine. A taj duh je duh novog totalitarizma. Bit totalitarnog društva, među inim, nije samo postojanje ili nepostojanje pluralizma ili sloboda, već brisanje razlike između privatnog i javnog, između intimnog i društvenog. U komunističkim režimima tu su granicu brisali partija i tajne službe uhodeći i prisluškujući ljude u njihovoj intimi, što je postalo sredstvo ucjene, ponižavanja, kako savršeno oslikava film “Život drugih”. Danas, u demokratskim režimima, to se čini u ime “autentičnosti”, “iskrenosti”. Čovjek je tako sveden na jednu jedinu dimenziju: na dimenziju društvenog teatra u kojem je osobnost svedena na robu, bilo u svojoj tjelesnoj, bilo psihičkoj dimenziji. Javni prostor je tako prepun fizičke ili psihičke golotinje ili razgolićavanja što djeluje sve manje slobodarski, autentično, napredno, a sve više neukusno, konformistički, ružno, jednom riječju, pravo besramno razmetanje intimnim ili privatnim dimenzijama vlastite osobe kojima se kupuje slava, novac ili “besmrtnost”, kao u knjigama tipa “Fališ mi”. Tu je svatko sam sebi Stasi, Udba ili KGB, a zakoni o zaštiti privatnosti su nepotrebni. Obrnuto, u ovom “novom totalitarizmu” potrebni su zakoni o zaštiti od tuđe privatnosti, koji će nas štititi od Mani Gotovac ili Nives Celzijus, svejedno.

Kada se Mani Gotovac razmeće svojom intimom i golotinjom i prodaje ih na tržištu, neka joj. No kada počne javno govoriti o tuđoj golotinji, onda u svoj totalitarni pristup životu u kojem briše granice privatnog i javnog uvlači osobu koja joj za to nije dala “befel”, na neki način ona postaje “svodnica” te osobe, u smislu javnog prostituiranja nečije privatnosti ili intimne drame. To je Mani Gotovac učinila glumici Editi Majić koja se obratila, napustila “svijet teatra i spektakla”, i otišla živjeti kao redovnica u karmelićanski samostan u Španjolsku, iza rešetaka. Ovako je zborila, među inim, o Editi Majić u “dobroj namjeri”, kako su donijeli mediji, Mani Gotovac: “Bila je najtalentiranija glumica koju sam upoznala u svom životu. No njezina krhkost, silina emocija, jedna nesretna ljubav i heroin odvojili su je zauvijek od svih nas. Edita je bila na rubu života i drago mi je što je pronašla put da se tome otrgne i nastavi živjeti. Dala sam joj veliku glavnu ulogu u predstavi ‘Gorki, gorki mjesec’ u ITD-u.

Doživjela je dvije nesretne ljubavi. Nije izdržala ni ljubav prema teatru, ni ovu drugu. Sve je počelo našim ‘Gorkim mjesecom’ kada je paralelno živjela jednu nesretnu ljubav. Tu je započela njezina priča s heroinom.”

Besramna gesta “Kunderine Laure”

Ova besramna gesta gospođe Gotovac, koju je ona na neki način kasnije ublažila da nije bila ispravno shvaćena, neću razmatrati kroz nešto što Mani Gotovac očito ne razumije, a to su teološke dimenzije obraćenja. Da je ozbiljno čitala Dostojevskog, ne hagiografije, bilo bi dostatno da shvati “fenomen” Edite Majić. Zato neću popovati niti teološki docirati, već, budući da se radi o osobama s područja kulture, pokušati orisati dva tipa žene kroz prizmu romana Milana Kundere “Besmrtnost” i njegovih “junakinja”, Agnes i Laure.

Kada su famozni slikar Salvador Dali i njegova supruga Gala trebali ići na dulji put pojavio im se problem. Imali su kućnog ljubimca, kunića, kojeg nisu mogli ostaviti nikome jer je bio zazoran i plašljiv na svako novo lice. Gala je došla na genijalnu ideju i ispekla je kunića, ljubljenog Dalijevog ljubimca, i servirala ga slikaru za ručak. Dok je slasno žvakao ukusno meso, Dali u jednom trenutku shvati da zapravo jede svoju preljubljenu kreaturu, ustane od stola, ode do toaleta i temeljito se ispovraća. Nasuprot njemu, Gala je bila sretna jer je onaj kojeg najviše voliš ušao u njenu utrobu i postao dio tijela svoje gospodarice. Za Galu, savršena ljubav je prožderati ljubljenog, što je puno dublje od samog seksualnog čina.

Uz pomoć ove priče Kundera definira Agnes i Lauru. Dali je Agnes, a Laura je Gala. Agnes iz međuljudskih odnosa zna isključiti tijelo, Laura ne, ona “jede” ljude, jede život, totalno identificirana sa svojim tijelom. Agnes, pomalo “nadrealna” kao Dali, ne samo da se ne može identificirati sa svojim tijelom, već ni sa svijetom koji je okružuje, koji ne doživljava svojim, koji joj je ružan, “kanibalističan”. Agnes tako shvaća da ima samo dva rješenja, ili ljubav ili samostan. Ovdje Kundera, sigurno ne iz pozicije vjernika, unosi osobno promišljanje strahujući da će se u Europi svi samostani zatvoriti, pretvoriti u muzeje ili restorane, kako se upravo događa, te da se osobe poput Agnes neće imati gdje skloniti od ružnoće svijeta, koji ne doživljavaju kao svoj. Agnes tako, ipak, umjesto ljubavi koja je u takvom svijetu rijetka kao dobitak na lotu, odlazi u “samostan”, odlazi “iza rešetaka”, u izolaciju švicarskih Alpa, u javnu “smrt” – Agnes “umire”. Roman završava prisjećanjem na Agnes u buci velegrada kako hoda ulicom s ljubičicom na nosu kao zadnjim tragom vidljive ljepote u moru ružnoće koja ju okružuje.

Laura i Agnes su dva tipa žene, kao i Mani Laura Gotovac i Edita Agnes Majić. Laura je opsjednuta svojom slikom, svojim tijelom, svojom slikom u javnosti, svojim imageom, ona stalno priča o sebi, stalno se “ispovijeda”, ona ne razumije Agnes. Agnes pak razumije Lauru, no to nije svijet u kojem ona može i želi živjeti. No Agnes ne moralizira, ni njoj poroci nisu strani, ona ne govori o svijetu u kategorijama dobra i zla, već ružnoće i ljepote. Zato Agnes želi umrijeti tom svijetu, umrijeti u svom identitetu koji joj žele doznačiti jer ona, ustvari, nije Agnes. Tako Kundera na drugom mjestu primjećuje: “Opsjednutost vlastitom slikom, to je fatalna nezrelost čovjeka… Čovjek se postaje samo nakon smrti.” I tu Kundera vidi najveći problem (današnjeg) čovjeka: Čovjek ne zna biti smrtan! Laura ne zna biti smrtna, Agnes da, ona odlazi u Alpe i “umire”, izolirana od svijeta koji ne želi, koji ne prihvaća i poduzima apokaliptički čin – ona briše svijet.

Javna svlačenja u funkciji “besmrtnosti”

Mani Gotovac ima isti problem kao Laura. Prvo, ona ne zna biti smrtna, pa su sva njena javna svlačenja u funkciji “besmrtnosti”, besmrtnost je zapravo ono – “Fališ mi”. Kada prošlog tjedna u Globusu u polemici sa Slobodanom Prosperovom Novakom Mani Gotovac citira Freuda koji je, navodno, rekao da će “narcizam biti pakao 21. stoljeća”, onda Mani jamačno ne živi u raju. Takva kakva jest, Mani Gotovac ne može razumjeti Editu Majić jer je nikada nije poznavala, iako po medijima prosipa svoju informiranost o njenom “jadnom životu” i bijegu u samostan. Mani Laura Gotovac nije shvatila da Edita Majić zapravo nikada nije postojala, da je to fiktivni lik iz nekog teatra u hrvatskoj žabokrečini prepunoj kreketuša, da je to uloga koja joj je bila doznačena i koju je igrala dok joj nije prekipjelo. Oduvijek je, zapravo, postojala samo sestra Edita Marija od Križa koja je tek privremeno izašla iz samostana i otišla u Hrvatsku i uzela lažno ime Edita Majić kako bi studirala Freudovo “proročanstvo” u hrvatskom teatru. Ako nije shvatila tzv. Editu Majić, evo joj lakša zadaća: Hoće li Mani Gotovac shvatiti Simonu Gotovac?

Mani Gotovac, k tome, u svojoj “hermeneutici” Edite Majić pokazuje da ima neko čudno, gotovo poljoprivredno, shvaćanje identiteta. Kada su istoimeni Kunderin roman (“Identitet”) prevodili na islandski, onda su naišli na golemu poteškoću jer u tamošnjem jeziku ne postoji riječ “identitet”. Kundera je zato u islandskoj verziji roman nazvao “Nevidljiva granica”. O tom “nevidljivom” Mani Gotovac ne zna ništa, ona stalno misli da je pričala pred novinarima o Editi Majić, o činjenicama, tragedijama i porocima iz njenog života, ali nikada nije uočila “nevidljivu granicu”, da je Edita Majić fikcija, da je u sestri Editi Mariji od Križa “nevidljiva granica” postala vidljiva. Edita Marija od Križa i Mani Gotovac od Velikog Ega, Agnes i Laura, su dva svijeta, jedan koji se bori javnim striptizom za besmrtnost, i drugi koji je, kao i Bog, odlučio umrijeti, prihvatio smrt. Ljudi koji ne žele biti smrtni imaju glad za publicitetom, tj. za publiciranjem privatnosti kao surogatom besmrtnosti. Oni imaju fobiju od “rešetaka”.

Prijateljstvo u svijetu striptiza i dalijevskog “kanibalizma”

Izjave Mani Gotovac o tzv. Editi Majić su problematične i pod drugim vidom. Mani Gotovac se javno predstavlja kao njena prijateljica, kaže da joj je tzv. Edita Majić “kao kćerka”. Milan Kundera u “Iznevjerenim oporukama” iznio je kako on u svijetu striptiza i dalijevskog “kanibalizma” vidi prijateljstvo. Pripovijedajući zgodu o jednom mrtvom prijatelju za kojeg se govorkalo da je neke tajne ponio sa sobom u grob, društvo je njegovog živućeg “pajdaša” počelo moliti da im otkrije o čemu se radi. Budući da ovaj doista ništa nije znao o toj prijateljevoj tajni, okolina se zapitala je li mu uopće bio prijatelj. Na iznenađenje, to “neznanje” upravo je potvrda pravog prijateljstva jer, piše Kundera: “Prijatelj nije onaj koji zna sve o tebi, već onaj koji si dopusti da puno toga ne zna!” Zapravo, to i jest prijateljstvo nasuprot verbalnom striptizu narcisističke kulture, “javnom podvođenju” i vlastitih “kćeri”.

Ipak, nakon reakcije prijatelja sestre Edite Majić od Križa koji su bili zgroženi gestom Mani Gotovac, gospođa Gotovac se povukla: “Žao mi je ako je itko u mojim rečenicama pronašao išta što bi moglo povrijediti Editu ili njezinu obitelj. Edita Majić je za mene žena ljubavi, velika umjetnica i, na neki način, moja kćerka. Očajna sam i tužna zbog zluradih komentara i ispričavam se Editi i njezinoj mami ako sam ih nehotice povrijedila. I tužna sam zato što se svim onim što sam govorila o Editi želi manipulirati i upotrijebiti u hajci protiv mene.”
Ipak, Editu nitko nije povrijedio, ona je umrla, odnosno nikada nije ni postojala, a mnogi koji ne vide “nevidljivu granicu”, koji ne znaju umrijeti pa žive kunderijansku “fatalnu nezrelost”, možda će razumjeti toliko puta već ispričani događaj. Neki je čovjek došao u samostan karmelićanki i zgranut da netko može nasmijan i sretan provesti cijeli život u klauzuri, zatvoren iza rešetaka, pitao jednu karmelićanku: “Kako možete cijeli život živjeti iza rešetaka.” A sestra odgovori: “Zavisi s koje strane se gleda.”

“Incident” – drama kroz koju je Zapad prošao

Ovaj ogled o dva tipa žene je pokušaj kroz ovaj “incident” sažeti dramu koju je prošao Zapad, dramu u kojem je božansko najprije svedeno na ljudsko, da bi danas ljudsko bilo u “kulturi ispovijesti” svedeno na podljusko, na vulgarno, besramno i prazno, gdje, poput Warholove “autobiografije”, što se više ulazi u ljudsku dubinu to se manje u njoj nalazi, pa Warhol kaže: “Vjerujem da, ako se pogledam u zrcalo, ne bih vidio ništa.” To veliko Ništa posljedica je toga što je čovjek postao nesposoban za “velike priče”, za “nemoguće”, pa se stalno vrti oko svoga ega, oko “malih priča”, oko verbalnog striptiza.

Nažalost, ni teatar više ne nudi slutnju drukčijeg, neke druge realnosti, osim posvemašnje politizacije i “angažiranosti” na matrici frljićizma, gdje kazalište nudi isto što i dnevni tisak. Otuda i “žal” Heinera Müllera sažet u britkom razmišljanju: “Ako teatar ima neku funkciju, onda je to ona da stvarnost učini nemogućom. Ne zanima me reprodukcija stvarnosti na sceni. Zanima me suprotno, braniti scenu od stvarnosti, donijeti na scenu drugu dimenziju, drugi prostor, drugo vrijeme. U postizanju takvog odmaka od stvarnosti postoji neka čudna vrsta užitka, neke čudne zabave. Radi se o tome da se gledatelje otkine od stvarnosti u kojoj žive, kako bi im se omogućilo da vide neku drugu stvarnost, neki drugi svijet.” Kada to izostane, što drugo očekivati nego da Severina postane Karolina Riječka, a Edita Majić sestra Edita Marija od Križa.

Dakako, ne propustite novu knjigu Mani Gotovac. I uživajte, jer tu nema ničega “nevidljivoga”, niti ima “granice”.

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save