Korizma u Dalmaciji
Četrdesetnica u kojoj se kršćani pripremaju za svetkovanje Uskrsa
Kroz korizmu se ne organiziraju slavlja ni vjenčanja, nekoć je bio običaj da se nosi tamnija, neuglednija odjeća u znak pokore, a žene su skidale nakit. U Zagori se nije okupljalo na sijela niti pjevala ganga
U to, s kampanela svetega Duje ozivje se i bunbal… U mukloj, crnoj, gluvoj noći najavije on cilon svitu da je svršija ludi krnjeval, kad ono kaurin poludi – kako bi rekli Turci iz Livna – i da je na vrata došla korizma, puna posta, glada i velikih molitav.
Bom, bom, bom – zvoni bumbal i ka da govori: ‘Bom, bom, nima krnjevala višje… Bom, bom, počinje posna sveta korizma… Bom, bom, pepeli se i spomeni, čoviče… Bom, bom, da i praj i da ćeš se… Bom, bom, u praj priobratit.’ I tako sa ton opomenon maškare su skidale morete, komade Krnje Cukuni su nogan turali u more i svit je iša doma.
Ovaj, najsugestivniji opis finala splitskih krnjevala, najluđe dalmatinske maškarade u prvoj polovici dvedesetog stoljeća, donio je Ivan Kovačić u libru “Smij i suze starega Splita”, a jedno poglavlje posvetio je i korizmi, vremenu velike pokore i posta koje su stari Dalmatinci strogo obdržavali u vremenima kad ni preko ostatka godine nisu imali bogznakakvu zabavu i prehranu.
Posipanje pepelom
Četrdesetnica ili korizma dio je crkvene godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za svetkovanje Uskrsa, ujedno je i spomen na četrdeset dana koliko je Krist postio u pustinji, ali i na četrdeset godina lutanja izraelskog naroda pustinjom nakon bijega iz egipatskog ropstva.
Počinje na Čistu sridu, kad se vjernike posipa pepelom uz riječi: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!”, ili po suvremenijoj verziji: “Obrati se i vjeruj Evanđelju!” i traje do mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, a svakog petka preporučen je post i nemrs, što mnogi vjernici prošire na čitavo korizmeno razdoblje, čak posteći o vodi i kruhu, u sve dane osim nedjelja. Govorilo se: “Nedija ne da postu na se!”
Kroz to vrijeme ne organiziraju se slavlja ni vjenčanja, nekoć je bio običaj da se nosi tamnija, neuglednija odjeća u znak pokore, a žene su skidale nakit. U Zagori se nije okupljalo na sijela niti pjevala ganga. U tjednu bi se pohađalo Križni put, a gotovo svi stariji žitelji Dalmacije znali su recitirati i popjevavati nekoliko desetaka kitica “Gospina plača”. Budući da se približavaju toplija vremena, intenzivirali su se poljoprivredni radovi, a u zadarskoj okolici i na otocima zapjevali bi: “Gorka muka Gospodina, kopaj, pobro, do kolina!”
Večernja ‘dodajica’
I premda su se težaci, kad bi se razabrali od krnjevalskih ludosti i na Čistu srijedu smrknuti se posipali pepelom, splitska gospoda održavala je, kako ih je siromašni puk nazivao – Krnjine sedmine. Posjeli bi u kočije i gajete pa s Brodarice krenuli put Vranjica, gdje bi “postili” uz prstace, kućice i lošćure, pa sve zalijevali čuvenim kaštelanskim i vranjičkim crnjakom.
Za to vrijeme po prašnjavim varoškim kaletama djeca su vukla komoštre s komina, kako bi ih očistili, a žene su fregale kuću, skale i dvor, posebno pazeći da se očiste svi mračni kantuni i ukloni paučina, a na ponistre se prostirala roba iz drvenih bavula.
Splitski težaci u korizmi su ponajviše jeli ono što bi preostalo do proljetnih plodova. Najčešće kupus, sočivicu (leću), različite grahorice, ripu, kumpire, te pujiške riže, sve slabo začinjeno, takozvana soparna jela, bez masti. Pila se tanka, treća ili četvrta bevanda. Najveći korizmeni specijalitet bile su lazanje s fažolom na brujet. Uskrsne blagdane stare težačke obitelji dočekivale su na rubu izgladnjelosti, pa su djeca, nakon što bi se nakon četrdeset dana prvi put do sita najela, litala po nekoliko dana.
Iza večere se kroz godinu, a u korizmi intenzivnije, dugo molilo, a takozvana dodajica bila je kad bi otac molitvu “predao” majci koja je tada predvodila, a onda majka babi i tako redom. Siromašni puk je na blagdan svetoga Grgura usred korizme 12. ožujka, znao zavapiti: “A moj Grgure, nikad ti iz gladne korizme, ka ni ja iz duga…”
Kako se bližio Veliki tjedan, pučani pjevači češće bi se okupljali, uvježbavajući pasionske pjesme, po kojima je Dalmacija bila poznata i dio su njezine kulturne baštine, a dogovarali su i raspored za dojmljive procesije Velikog četvrtka i Velikog petka. Posebno je važno bilo pjevanje Muke Gospodina našega Isukrsta u kojoj je svaki pjevač imao ulogu, te opojnoga napjeva “Puče moj” koji se smatra osnovom glagoljaškog pjevanja Hrvatskog primorja i otoka, ali i potke na kojoj je istkana klapska tradicija.
‘Muku pozobala’
Splitski Marjan u srednjem je vijeku nosio ime “Mons Kirie eleison – Brdo Gospodine smiluj se”, a tako je nazvan prema pokorničkim procesijama koje su za korizmenih dana vijugale po tada goletnom, samotnom brdu daleko od maloga grada, ali i po pustinjacima pokornicima koji su živjeli u špiljama na južnim obroncima iznad mora, a u te dane bi ih se pohodilo.
O poljičkim korizmenim uzancama piše 1906. godine čuveni don Frano Ivanišević:
– Na Čistu sridu valja očistit criva. Iđe se u crkvu na misu i pepelanje. Ti dan počinje korizmeni post. U prijašnja doba ne bi za živu glavu niko primrsija za svi’ četrdeset dana, nego baš da bi svrnila nemoć. Danas Crkva otpušća pa se u nedilje korizmene puno svita mrsi, drugi’ dana malo ko. Postarija čeljad a osobito ženske ne će ni u svetac ni u rabotni dan u usta stavit mrsna kroz korizmu, koliko sičana. O korizmi dica pivaju: “Korizma – kupus progrizla, ulje polokala, muku (brašno) pozobala…”
AUTOR: DAMIR ŠARAC/misija.slobodnadalmacija.hr
