Da bi Milorad Pupovac vjerodostojno mogao govoriti o govoru mržnje danas, nužno je da se on i njegovi sljedbenci odreknu zla, koje su velika većina njih i osobno potpisivali.

U tijeku je nezapamćen presedan u koliko toliko demokratskoj državi, gdje policija provjerava saborskoga zastupnika zbog govora i riječi koje je uputio jednome – Srbinu. Sumnja se na – govor mržnje.

Treba li ovdje umjesto riječi Srbin, koristiti ime i prezime konkretnoga zastupnika, u ovome slučaju Milorada Pupovca?

Apsolutno ne.

Da se radi o imenu i prezimenu običnoga saborskoga zastupnika, političara, uličnoga prodavača, ugostitelja, nogometaša, sasvim je sigurno da se ne bi policija miješala, ne bi danima glavne televizije o tome izvještavale i zapravo slale poruku hrvatskoj javnosti – pazite kako se odnosite prema Srbima.

Samo malo pamćenja o riječima upućenima s iste govornice, a da ne spominjem one, koje čitamo svaki dan u medijskom prostoru, će pokazati da je upravo Pupovac nebrojeno puta brutalno izvrijeđao hrvatski narod i to dokazanim lažima i klevetama, da je Srbin Željko Jovanović mjesecima vodio divljačku harangu protiv jedne cijele političke organizacije sa stotinama tisuća konkretnih članova i milijunima simpatizera, protiv katoličkih biskupa i Katoličke crkve u Hrvatskoj, da je za tom govornicom Željka Markić uspoređena sa jasenovačkim ubojicama, da je asistent Olega Valjala u Buxellesu tu istu gospođu nazvao Eichmannom, da je Srbin Pupovac izlazio za saborsku govornicu noseći žutu vrpcu oko ruke javno poručujući kako je hrvatska država nacistička, a njegovi Srbi – žrtve holokausta.

Današnja Republika Hrvatska hrvatskim Srbima kao zajednici – ne duguje ništa. Današnja Hrvatska Srbiji ne duguje ništa.

Današnja Hrvatska prema hrvatskom Srbinu ne smije osjećati bilo što više nego prema bilo kojemu građaninu ove zemlje. Ako želi biti uređena i normalna država, zrelo i uređeno društvo s usvojenim standardima najvišeg mogućeg uljudbenog ranga, nikako ne bi smjela prema hrvatskim Srbima – imati odnos krivca pred sudom. Jer taj odnos, nužno, svakodnevno, dovodi do tihe, podmukle, opasne radikalizacije odnosa u društvu, stvara frustracije i razvija gnjev hrvatskoga naroda i nužno, bez obzira na snagu države, koja za sada to potiče i garantira – vodi u nove sukobe, kad-tad.

S druge strane, hrvatski Srbi svojim sugrađanima Hrvatima, ali i manjem djelu svojih etničkih sunarodnjaka u Hrvatskoj, duguju strahovito puno. Duguju strahovito puno svojoj hrvatskoj domovini, hrvatskoj državi. Srbija duguje hrvatskome narodu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini. I ne pada joj na pamet to bilo kakvim znakom pokazati, ne pada joj na pamet prihvatiti odgovornost za taj dug u svakom mogućem smislu. Hrvatskim Srbima s kojima se suočavamo preko njihovih javno i politički prisutnih institucija, ne pada na pamet preuzeti ni moralno, ni materijalno, ni politički odgovornost za realni dug koji prestankom rata nije nestao. A dug je prvenstveno uništiti ideju, politiku koja je izazvala rat i toliko zla.

Nemoguće je ne upitati se danas, dvadeset godina nakon vojnoga sloma Republike Srpske Krajine, nije li se iz vojno slomljenoga sjedišta te zločinačke paradržave, Knina, zapravo ta zloćudna tvorevina metastazirala u Zagreb, u sve pore hrvatske države i nastavila ostvarivati ciljeve zbog kojih su tadašnji krajiški Srbi, prvo sjekli balvane, a zatim – glave?

Sve, apsolutno sve, ukazuje na to.

Danas, kada otvorite raspravu o, za hrvatski narod, povijesnim i uistinu slavnim devedesetim godinama, na koje bi bio ponosan svaki narod, istoga trenutka kreće kampanja koja prijeti, a ne samo ukazuje – da su to mračne godine. Danas, kao i tada, to vrišteći ponavljaju hrvatski etnički i politički Srbi, danas, kao i tada, cijela jedna kolona različitih tipova, koje današnja javnost obično percipira kroz Vesnu Pusić, njenoga brata, njegove sudrugove u najrazvikanijim udrugama, a u biti sve samim agenturama specijalnoga rata protiv hrvatskoga naroda, kroz ime i lik Ive Josipovića i cijele jedne političke, javne, kulturne i znanstvene podstrukture, koja posve dominira hrvatskim društvom, slavne hrvatske godine se sa svim simbolima toga vremena – nasilno označavaju kao mrak i zlo.

Ne može se čovjek ne upitati kako je moguće da danas, nakon tako svježih iskustava, takvih zala i takve propasti svake ljudskosti, koje ćemo, evo pripisati krajiškim rmpalijama, prije svega tzv. urbani Srbi, definiraju, promoviraju i vrlo agresivno nastavljaju u svojoj biti posve jednaku politiku prema hrvatskome narodu, kao i njihovi etnički sunarodnjaci – krajiške rmpalije?

Ne može čovjek bez gorčine ne primijetiti da nema ni jednoga jedinoga poznatoga hrvatskoga Srbina u ovih dvadesetak godina, ako izuzmemo legendarnoga Srećka Bjelića i Olgu Carević, koji je spreman javno, bez zamuckivanja i jasno reći ono što cijeli svijet zna – da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i zločin protiv hrvatskoga naroda, da je, tih ratnih godina, jedini uzrok svakoga zla, pa i onoga koji je pogodio njihove sunarodnjake u neokupiranoj Hrvatskoj – zločinačka politika Srbije.

Nema šanse.

Nisam mogao bez gorčine i ipak, usrkos svemu, čuđenja, osluškivati tišinu iznad doma Arsena Dedića, u nabrijanoj javnosti koja je čerečila profesoricu Nelu Sršen zbog svojevrsne ljudske fascinacije duhovnošću Darija Kordića prilikom susreta na nekoj misi. Pitam se i danas, kako je moguće da čovjek, koji je jedan od neupitnih simbola suvremene hrvatske kulture, simbola hrvatskoga glavnoga grada Zagreba, kojemu je ta Nela Sršen doslovno spasila život, ne samo operacijom, nego prije svega skupljajući svojim ljudskim kredibilitetom goleme novce po italijanskoj pokrajini Benedeto za bolničke troškove, nije imao obične ljudske obaveze – javno ustati protiv brutalnih napada na tu ženu? A istovremeno je u srbijanskim medijima govorio o mračnim devedesetim godinama!

Kako je moguće da jedan, van svake sumnje, uman čovjek, kao Dean Duda, klasičnom mantrom političkoga Srbina, uz pupovčevaste grimase na licu stalnoga mučenika, na HTV-u ukazuje – kako je mržnja bila normalna pojava u devedesetima, pa su zbog toga one mračne, a istovremeno ni da zucne o tome da je tada jedina normalnija pojava od mržnje bila – smrt! Hrvatski narod slavi svoje tadašnje žrtve, upravo zbog njih i smrti koja je bila normalna pojava tada – to ne smiju i ne mogu ni za jednu generaciju Hrvata u budućnosti, biti mračne godine. Inzistirati na mračnim devedesetim, nije uopće pitanje intelektualne slobode, niti je stvar subjektivnoga odnosa prema tome vremenu – to je vrlo podmukli i vrlo prljavi udar na samo srce hrvatskoga naroda i njegovu povijest.

Kada današnji Srbin u Hrvatskoj govori o govoru mržnje, prebrojavanju krvnih zrnaca, fašističkim simbolima i znakovlju, a isključivo upire prstom u hrvatski narod i njegove etničke pripadnike, te politike i institucije, to je prije svega i isključivo – poziv na mržnju.
Nije li više od bilo čega govor mržnje svjesna laž da je u Hrvatskoj nasilno prekršteno 12 tisuća srpske djece, da je u Hrvatskoj razoreno i spaljeno 20 tisuća srpskih kuća u, i nakon Oluje, da je Oluja zločinačka akcija, a «Tuđmanov režim» zločinački režim usporediv s Miloševićevim, nije li to – otvoreno huškanje i neprijateljstvo prema milijunima Hrvata?

Konačno, je li govor mržnje ili nužna odgovornost razumnih ljudi, javno se danas upitati, ne čini li Hrvatska danas golemu štetu sama sebi, svome razvoju, svakome svome čovjeku tko god on bio po etničkom, rasnom, vjerskom ili drugom opredjeljenju, svojim budućim generacijama, dajući ovakvim institucijama i strankama hrvatskih Srba, goleme ekskluzivne ovlasti. Ne bi li trebalo biti i hrvatskim Srbima u svakom interesu, pa i u interesu njihove nacionalne manjine, imati na svim funkcijama države i društva, najsposobnije, a ne – Srbe. Takva politika, kakvu danas na zahtjev Milorada Pupovca ozakonjuje hrvatska država jest upravo njena suprotnost – sama granica s rasizmom, ako ne i sam rasizam.
Naime, posve je razumno postaviti ptanje, postoji li znanstvena utemeljenost, gledajući sve te ljude srpskoga etničkoga podrijetla u državnim, javnim, kulturnim, obrazovnim i nevladinim organizacijama, bez obzira kako se izjašnjavali formalno, da su Srbi prirodno sposobniji, inteligentiniji i civilizacijski napredniji od Hrvata?

Ako je već Pupovac više puta javno rekao da su Srbi prirodno skloni lijevim idejama, prirodno antifašisti, nije li posve nužan slijed logike – da su i prirodno inteligentniji i bolji od Hrvata?

Bilo bi razumljivo gledati sve te tipove, koji iz posve neopravdanih razloga u biti kriju svoju etničku pripadnost, a ponašaju se i bez pogrješke djeluju kao politički Srbi u Hrvatskoj, ponavljajući šerbedžijske mantre o našem jeziku, našoj zemlji, našemu gradu, našim Brijunima, našoj kulturi, našim građanima, našemu Vukovaru, uvažavati njihova dostignuća u kulturi i umjetnosti, civilnim udrugama, nadzoru sportskoga fair playa, društvene higijene i navodnoga europskoga puta hrvatskoga naroda, kada bi postojala neopoziva znanstvena potvrda da su zbog svoje etničke pripadnosti – jednostavno superiorniji. Kada bi iza te kolone koja nekontrolirano raste svaki dan, stajali neki pojedinačno prepoznatljvi rezultati mjereni razumnim civilizacijskm standardima. I naravno, kada bi djelovanje tih šerbedžija, stevanovića, crnogoraca, miloševića, horvata, džakula, ajdukovića, bilo ljudima, koji mogu vjerodostojno suditi o njihovim stručnim referencama, društveni i civilizacijski vrh današnjega hrvatskoga društva. Bilo bi prihvatljivo, usprkos svemu, prihvatiti da u debati predsjedničkih kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, na javnoj televiziji u timu od pet novinara, četvoro budu Srbi, kada bi oni svojim novinarskim djelovanjem pokazivali da su – vrhunski novinari, a ne samo – Srbi.

Ispada, ne zalazeći dublje u kontekst realnih društvenih odnosa i sukoba koji razaraju današnju Hrvatsku, da su Srbi napredniji i inteligentniji od Hrvata. U toj ravni treba gledati nasilje nad hrvatskim narodom oko izbora i nametanja identiteta, koji će biti u temeljima današnje hrvatske države. Ivo Josipović i njegovi antifašistički sljedbenici, ali i poveliki broj pripadnika, pogotovo mlađe generacije, pod pritiskom žestoke kampanje deidentifikacije hrvatskoga naroda tijekom zadnjih petnaestak godina, nameću građansku političku matricu kao temelj, istovremeno nastojeći posve uništiti – nacionalnu komponentu hrvatskoga društva. Suvremene razvijene države koja se odrekla svoga nacionalnoga identiteta, a istovremeno uspjela izgraditi zavidnu razinu građanske političke kulture – nema. Niti je teorijski to moguće.

Stoga je posve jasno da se ovdje ne radi ni o kakvim pokušajima kultivizacije zapuštenoga hrvatskoga naroda i društva, već upravo suprotno – nastojanjima njegove nove kolonizacije i poništenja njegove stvarne državnosti, namećući cijelome narodu grijeh kao oznaku identiteta.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save