ZDRAVKO TOMAC: Povijesni dan rehabilitacije domoljublja
Nema nikakve potrebe da Kolinda Grabar Kitarović traži savjete od Josipovića i Mesića jer je oni nemaju što savjetovati, jer oni ne prihvaćaju njenu politiku. Bilo mi je jasno da će na takve rečenice Kolinde Grabar Kitarović narod spontano reagirati zviždukom, što se i dogodilo.
Nema nikakve dvojbe da će 15. veljače 2015. godine biti zapisan zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti jer je to kako je napisao Tihomir Dujmović, “nakon duge 15- godišnje tamne noći”, bila rehabilitacija domoljublja kao nečeg najsvjetlijeg u hrvatskoj povijesti a što je posljednjih 15. godina bilo sustavno omalovažavano i napadano kao nešto primitivno, nacionalističko i štetno.
Pritisak ne nenarodne vlasti i velikog dijela medija i ne vladinih udruga da se diskreditira i omalovaži naša kultura, naša tradicija, naši običaji, naša vjera i u krajnjoj liniji identitet hrvatskog naroda kao pobjedničkog i mirotvornog naroda, bio je tako velik i tako strašan da se kod mnogih ljudi širila nelagoda pa i strah, na bilo koji način, javno izražavati svoje domoljublje. Sve se to promijenilo u jednom jedinom danu na povijesnom Trgu svetog Marka. Bio je prekrasan sunčan dan, a nebo je bilo plavo kao što je bila plava odjeća nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Bilo je puno simbolike u svečanoj prisezi hrvatske predsjednice. Ustvari radilo se o svečanoj prisezi nove hrvatske predsjednice a ne o nekakvoj inauguraciji, koja je nametnuta a koja nema utemeljena ni u hrvatskoj povijesti ni u hrvatskom ustavu. Zato je središnji čin svečane prisege bio kada je nakon prisege nova predsjednica ljubi hrvatsku zastavu. I zamislite, Hrvatska televizija, taj najsvečaniji čin nije prikazala, što ne može biti slučajno. I cijeli program Hrvatske televizije bio je sramotan i potrebno je pokrenuti odgovornost za tu sramotu koju su nanijeli hrvatskom narodu. Prije svečane prisege, u PRESS klubu, natjecali su se pozvani novinari tko će više ocrniti i crnom bojom prikazati novu hrvatsku predsjednicu. I sam prijenos i komentari bili su također sramotni, što mislim da opet nije slučajno, jer je i nakon prijenosa u emisiji Aleksandra Stankovića, Nedjeljom u 2, pozvani gost Nenad Puhovski također pokušavao omalovažavati ono što se dogodilo na Markovom trgu, uz oduševljenje tisuće nazočnih ali i uz oduševljenje velikog dijela hrvatskog naroda koji je preko TV ekrana pratio veliku svečanost.
Sve to nije bilo slučajno, kao što nije bilo ni slučajno što su glavni mediji, na čelu s HRT-om, skoro većom i važnijom zvijezdom učinili Aleksandra Vučića nego predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Aleksandar Vučić bio je jedini političar koji je na svečanoj prisezi predsjednice, ili kao se pogrešno kaže inauguraciji, i otišao na podij gdje je bilo nekoliko stotina novinara, kako bi ga svi vidjeli, i dugo je davao izjave do samog početka svečanosti, kako bi se proglasio najvažnijom ličnošću. To je njegovo pravo ali je sramotno što su mediji od njega napravili najvažniju osobu na svečanoj prisezi. Nismo vidjeli druge predsjednike država, niti ih je bilo tko što pitao, nismo vidjeli ni druge uvažene goste, jer su se mediji isključivo bavili Aleksandrom Vučićem. U svojoj arogantnosti išao je tako daleko da se usudio javno lagati tvrdeći kako je više nestalih Srba nego Hrvata. Što nitko nije demantirao odmah nego tek dan kasnije. Položio je Vučić cvijeće na spomenik Nikoli Tesli, stigao je i na misu, dakako uz pratnju Milorada Pupovca. To je njegovo pravo i mora mu se priznati da je vješt političar, ali katastrofalno je što je veliki dio medija od njega pravio velikog heroja i najvažniju ličnost koja je došla na svečanu prisegu nove hrvatske predsjednice.
Kad sam ga gledao kako paradira i kako svi novinari jure za njim, kako je sebe vješto nametnuo kao najvažniju osobu, misli su mi spontano odlutale na neke događaje iz prošlosti. Sjetio sam se 7. listopada 1991. godine. Također je bio lijepi, sunčan dan s plavim nebom. Nakon što sam ispratio američkog generalnog konzula gospodina Einika koji mi je rekao da će biti napadnut Zagreb i da Amerikanci povlače svoje osoblje, nazvao sam suprugu i rekao da ne ide iz kuće i da pazi da sin bude u kući, te sam na drugom katu zgrade Hrvatskog sabora (tada je Vlada demokratskog jedinstva bila smještena u Hrvatskom saboru) u kabinetu Franje Gregurića kojeg sam zamjenjivao otišao do prozora i gledao na Markov trg uživajući u njegovoj ljepoti. Tada je odjeknula strašna eksplozija, koja me srušila i bacila na leđa. Raketirani su Banski dvori. Pokušali su ubiti Franju Tuđmana i obezglaviti Hrvatsku kako bi spriječili proglašenje i ostvarenje samostalnosti i suverenosti Hrvatske koje smo spremali donijeti idući dan na Hrvatskom saboru. Sjetio sam se da je tada Aleksandar Vučić bio jedan od pomoćnika zločinca Vojislava Šešelja, odnosno da su oni, i sadašnji predsjednik srpske Vlade i Tomislav Nikolić, sadašnji predsjednik Srbije, bili učesnici agresije na Hrvatsku i da se nikada nisu odrekli velikosrpske politike. Sjetio sam se i izjava četničkog vojvode a sadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, da je Vukovar srpski grad i da u Vukovaru Hrvati nemaju što tražiti. Sjetio sam se i politike Stjepan Mesića, Ive Josipovića, Vesne Pusić, Milorada Pupovca i Zorana Milanovića koji su cijelo vrijeme prihvaćali velikosrpsku prevaru i krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu a ne o agresiji Srbije, JNA, i Crne Gore na Hrvatsku.
Sjetio sam se i pokušaja da glavni mediji krivotvore presudu Haaškog suda pravde, tvrdeći kako je to naš poraz. Ne to nije poraz Hrvatske, to je debakl hrvatskog državnog vrha koji je kriv jer je cijelo vrijeme radio protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
Sjetio sam se da smo mi u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu osudili Ivu Josipovića za moralnu veleizdaju, a podigli optužnicu protiv Stjepana Mesića, Vesne Pusić i Milorada Pupovca i upravo radimo na podizanju optužnice protiv Zorana Milanovića. Dugo traje borba hrvatskog naroda protiv ne nenarodne politike, protiv politike koja je osporavala pravo na domoljublje, koja je lažno optuživala hrvatske branitelje i predsjednika Tuđmana, koja je prihvaćala krivnju Hrvatske koje nema. Čitajući prije početka svečanosti inače sjajnu poslanicu Kolinde Grabar Kitarović, kolegama s kojima sam sjedio Zvonku Sesaru i Zvonimiru Šeparoviću rekao sam da u cijelom govoru ipak postoji jedan pasus koji mi se ne sviđa. To je slijedeći pasus: “Želim zahvaliti i svojim prethodnicima gospodinu Stjepanu Mesiću i gospodinu Ivi Josipoviću, na njihovom doprinosu izgradnje hrvatske demokracije. Neću se ustručavati pitati za savjet jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države.” Umjesto toga teksta mislim da je bilo dovoljno samo protokolarno reći: Želim zahvaliti i svojim prethodnicima gospodinu Stjepanu Mesiću i gospodinu Ivi Josipoviću na njihovom doprinosu u izgradnji hrvatske demokracije. A da nije bilo mjesta za rečenicu “neću se ustručavati pitati za savjet jer i svoje različitosti moramo koristiti za dobrobit države”.
Nema nikakve potrebe da Kolinda Grabar Kitarović traži savjete od Josipovića i Mesića jer je oni nemaju što savjetovati, jer oni ne prihvaćaju njenu politiku. Bilo mi je jasno da će na takve rečenice Kolinde Grabar Kitarović narod spontano reagirati zviždukom, što se i dogodilo. Pravo je naroda, s obzirom na sve što su mu učinili Mesić i Josipović, da pokaže svoje neslaganje s politikom Mesića i Josipovića. Nije to prvi put da im se zviždi, već dugo oni to doživljavaju, ali nažalost iz toga nisu izvukli nikakve pouke. Nisu se zapitali zbog čega nam narod zviždi, nisu samokritički ni pokušali mijenjati svoju pogrešnu politiku nego su postajali još agresivniji i brutalniji. Stjepan Mesić je sve one koji se ne slažu s njegovom politikom proglasio budalama. A Vesna Pusić primitivizmom i sramotom. Kolinda Grabar Kitarović je pružila ruke pomirbe svima. Jasno je rekla da želi biti predsjednica svih Hrvatica i Hrvata ali i svih državljana i građana Hrvatske. Da neće ljude dijeliti na naše i vaše, odnosno na one koji su za nju glasovali i one koji su glasovali protiv. U pravu je Kolinda Grabar Kitarović što nastoji u novim uvjetima obnoviti veliku ideju politike pomirbe, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i udarati temelje novom hrvatskom zajedništvu. Ali mora biti svjesna da postoje mnogi u Hrvatskoj koji neće prihvatiti njenu pruženu ruku, koji će ju pokušati i dalje diskreditirati, omalovažavati i koji će nastaviti sa starom politikom, “mi ili oni”. To se i dogodilo i prilikom prijenosa i komentiranja velikog događanja. A evo i u ova dva dana nakon svečane prisege, ponovno pljušte optužbe protiv hrvatskog naroda. Ponovno se napada domoljublje, ponovno se domoljubi proglašavaju primitivcima i nacionalistima. Usprkos toga, siguran sam da će Kolinda Grabar Kitarović uspjeti jer je svojom iskrenom ljubavlju za domovinu, koja je izražena pjesmom “Ljubim te do bola”, dobila veliku većinu hrvatskog naroda na svoju stranu. Nakon dugo vremena veliki dio hrvatskog naroda bio je ozaren, sretan, pun emocija i vjere u budućnost. Mnogima je pao teški kamen sa srca, jer konačno smo nakon Tuđmana dobili predsjednicu koja ljudi svoju domovinu do bola, koja je iskreni domoljub, koja je iznikla iz naroda, u čiji je svjetonazor ugrađena tradicija, hrvatska kultura, ljubav za dom, obitelj, našu vjeru i sve ono lijepo što nas čini hrvatskim ponosnim i pobjedničkim narodom.
Ali da se vratim na tvrdnju zašto mislim da će 15. veljače 2015. godine biti upisan zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti. Toga dana bili smo svjedoci prožimanja onoga najljepšeg i najboljeg iz hrvatske prošlosti sa sadašnjošću i budućnošću hrvatskog naroda. Sve se je događalo na povijesnom Markovom trgu, pred crkvom sv. Marka gdje je prema legendi nekad bio užarenom krunom okrunjen Matija Gubec. Tu je prisegu dao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. I od toga dana do 15. veljače nikada se više nisu osjetile takve emocije i takvo domoljublje kao ovoga 15. dana mjeseca veljače. Između Ustavnog suda, Banskih dvora, Sabora, Gradske skupštine natiskalo se mnoštvo naroda. Prva hrvatska predsjednica je došla povijesnom uspinjačom i prolazila uz špalir povijesnih postrojbi. Treba ih nabrojati:
Gradska straža Bakar / Zrinska garda Čakovec / Križevačka djevojačka straža
Viteško alkarsko društvo / Kliški uskoci / Senjski uskoci
Sveti Grgur- Požeška građanska straža / Trenkovi panduri / Kravat pukovnija
Dubrovački trombunjeri / Sokolska garda / Keglevičeva straža Kostel
Turopoljski banderij / Krapinski Ilirci / Kumpanjija Smokvica
Rapski samostreličari / Serežani Županja / Gospićka garda- Vukovi
Karlovačka građanska garda / Šibenska gradska straža
Bjelovarski graničari Husari 1756 / Počasna sokolska garda- Hrvatski sokol Osijek
Domagojevi strijelci / Đurđevački graničari- Đuroki / Udruga Petrovska pištola
Husari Varaždinske županije / Kumpanjija Blato
Bilo je prelijepo gledati bogatstvo tih odora. Također je bilo prelijepo gledati bogatstvo narodnih nošnji i slušati odabrane pjesme i ulomke iz opere “Ero s onoga svijeta”, te slušati recitacije Joška Ševe te nastup zbora Hrvatske televizije, ansambla narodnih pjesma i plesova Hrvatski Lado, akademski zbor Ivan Goran Kovačić, zbora mladih Izvor sv. Josipa. Mene se posebno dojmila pjesma Radojke Šverke “Ljubim te do bola”. Sve u svemu bio je to veličanstven događaj koji je probudio emocije naroda. Za one koji ne vole Hrvatsku to je bio strašan događaj kojeg su jedva preživjeli. Zbog toga treba razumjeti njihovo ogorčenje i omalovažavanje tog velikog povijesnog dana, te pokušaje da se sve to proglasi kičem, vašarom i licitarskim srcem. Nisu i neće uspjeti u tome. 15. veljače bio je dan kada je hrvatski narod dobio novu predsjednicu koja ljubi Hrvatsku do bola, koja je iskren domoljub i vjernik, koja voli i poštuje kao većina hrvatskog naroda nacionalne svetinje i običaje. Zbog toga je to bio povijesni dan, jer mislim da nakon emocija koje je proživio i iskazao hrvatski narod, neće biti više moguće da hrvatski narod izabere bilo kojeg političara koji iskreno ne ljubi svoju tradiciji i svoj hrvatski narod i svoju hrvatsku domovinu.
Autor: Zdravko Tomac/dnevno.hr
