ZORAN VUKMAN: O tradicionalizmu
Prijepor o nazadnom i naprednom u današnjem svijetu uvijek se nepravedno svodi na ponižavanje i podcjenjivanje jedne strane – one koju se etiketira ili smatra nazadnom. Namjerno ne želim uporabiti pojam konzervativnosti, ne zato što ga ne volim, nego jer mislim da je puno uži od pojma tradicionalizma. Konzervativizam može i ne mora imati negativne konotacije kao određena politička ideologija i svjetonazor.
Konzervativizam kao očuvanje staroga, ostvarenoga, kao zadržavanje postignutih vrednota, kritizira se kao nešto anakrono, statičko u odnosu na dinamiku novoga. Tradicionalizam bi trebao biti jedan puno širi pogled na svijet od potrebe da se konzerviraju postojeći društveni odnosi, običajnost, kultura i sve ono što čini odnos prema tradiciji. No tradicionalizam kako ga ja vidim je puno više od potrebe za očuvanjem baštine, on podrazumijeva njezino promišljanje, razumijevanje i življenje u kontekstu moderniteta kao stvarnosti koja nije zastarjela niti je nadiđena, nego se otkriva nanovo u svojoj ljepoti i snazi, u onomu što je suštinsko i univerzalno, ljudsko i božansko.
Odnos prema pojmu tradicije i njegovo poimanje bitno je za shvaćanje razlike i unutarnje dinamike u samom konzervativizmu i tradicionalizmu. Konzervativna politika često ima ideologizirani odnos prema tradiciji, njezino poimanje tradicije je takvo da u njoj vidi oruđe vlastitog elitizma i apstraktnog osmišljenja svojih pragmatičnih ciljeva.
Tradicionalizam proizlazi iz životnog odnosa prema tradiciji, preciznije, tradicija se vidi kao baština i Predaja, on obuhvaća u sebi i kulturu i duhovnost, on vidi u tradiciji preplitanje svjetovnog i sakralnog, i jasno uočava da je život starih naraštaja rastao u ritmu tradicije koja je sazrijevala, razvijala se u najvlastititoj nutarnjoj dinamici, pogotovo u vjersko-religijskom kontekstu. U tom aspektu, tradicionalist vidi najdublji izraz transcendencije u samoj svetoj Predaji, on prepoznaje poklad svoje vjere kao nepromjenjivu istinu. I tu bih napravio ontološku distinkciju između tradicionalizma i modernizma u odnosu na religijski bitak: tradicija koja čuva u sebi nukleus vječnih istina i onaj koji te istine prima kao svoje i nastoji živjeti u skladu s njima neovisno o duhu vremena – ali razborito računajući s akcidencijama doba u kojemu živi, ne negirajući ih – predstavljaju oblik tradicionalizma koji nadilazi svaku podjelu napredno-nazadno kao besmislenu, jer duhovna vjerodostojnost ne poznaje takve podjele, uostalom opreka nazadno-napredno pripada svjetovnom redu stvari, i u redu duhovnom postaje besmislena. Oni koji tradiciju napadaju u duhu vremena uglavnom tradiciju niti poznaju niti razumiju, oni svoju kritičnost koja ostaje najčešće na izvanjskim manifestacijama smatraju progresivnim činom, ali ne računaju s tradicijom kao onom koja nam prenosi kroz vrijeme istinu i otvara transcendenciju – tradiciju naprosto vide kao dominion preživljene običajnosti i promatraju je svjetovnim očima. Razlika između onih koje se smatra tradicionalnima i liberalnima, najčešće se svodi na temeljni nesporazum: prvi vjeru vide kao kontinuitet baštine, a drugi kao nadilaženje tog kontinuiteta. U prvom slučaju, opasnost može biti od upadanja u tvrdi konzervativizam, u gubljenje nutarnje dinamike, a u drugom, od pretjerane izvanjske dimanike kojom se gubi nutarnji uvid i mistično iskustvo. Problem liberalizma na vjerskom planu je zabluda da se kontinuitet baštine može nadići, a da se ne izgubi kontakt s izvorom, jer se time vjera svodi na svjetovnost i temporalnost, gubi se njezin vječni i spasenjski vidik, gubi se njezina sakralnost koja je pohranjena u Predaji.
Ako pogledamo na razini semantike samih Evanđelja, koja izviru iz vlastitog vremena, nadilaze ga i obraćaju se ljudima u svim vremenima i kulturama, onda vidimo da ona u svojoj kulturalno-vremenskoj doslovnosti i duhovno-transcendentalnoj alegoričnosti (ta dva aspekta se nerazlučivo i čudesno isprepliću) funkcioniraju kao jezik tradicije koja ne gubi na snazi ni nakon dvije tisuće godina, niti je modernitet može obeskrijepiti, štoviše, ona se i njemu provokativno obraća, izaziva ga da preispita samog sebe umjesto da je oholo odbacuje. U tom kontekstu, sam Gospodin Isus, nijednom gestom nije negirao tradiciju i baštinu unutar koje se utjelovio. On je kao Židov poštovao sve običaje i zakone, Marija i Josip su ih izvršavali, a mnoštvo puta Isus je citirao Sveto Pismo, i Njegov odnos prema Predaji je vrlo jasan i živ, i ne osjeća se nikakva podvojenost između Predaje i aktualnosti Isusova prisuća i djelovanja na zemlji. Dapače, Isus je u sebi ujedinio i oživio novost Evanđelja i starinu Pisma, Proroka i Otaca. Nijednu kvačicu Zakona nije promijenio, nije ga dokinuo, nego ga je oživio, pokazao nam je njegovu pravu stvarnost, smisao i značaj. Zato nikakvo odbacivanje, mijenjanje ili rušenje Predaje, pa tako i nauka Crkve koji stoji na njoj, nije u duhu Evanđelja ni u duhu istina vjere. Isus svojom osobom za kršćane dokida bilo kakvu mogućnost duhovne podjele na nazadno i napredno, jer On sam ne stoji u tim kategorijama. Deplasirano bi bilo Isusa nazivati liberalnim ili tradicionalnim, ali je svojim primjerom itekako poštovao tradiciju židovstva, a suprotstavljao joj se samo u onim krajnostima koje su bile ljudske, u pretjeranostima ljudskih nadopuna ili iskrivljenja Božjega zakona. Iz današnje perspektive, netko bi Isusa mogao gledati kao liberalnog u odnosu na Toru, no time bi sam Gospodin bio u kontradikciji sa samim sobom. Na duhovnom području, ta opreka je potpuno štetna i pogrešna kao mjerni kategorijalni aparat koji nas samo uvodi u zabune. Bog je iznad naših ljudskih mjerila, i sam Isus nas poziva da budemo poput Njega, i da nadilazimo podjele – onaj koji je u Duhu i Istini, iznad je i nazadnog i naprednog.
Izvor: velecasnisudac.com
http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/zoran-vukman/o-tradicionalizmu
