Mediji u Hrvatskoj – a po svojoj bezočnosti prednjači Hrvatska radio i televizija – provode intenzivnu cenzuru i na vrlo neprofesionalan način služe neurasteniku Zoranu Milanoviću (njegovom sve očiglednijem i već teško sakrivom alkoholizmu) da ostane u premijerskom sedlu.

I to nije sve: mediji na svaki način žele zadržati hegemoniju boljševizma u javnom i privatnom životu: u gospodarstvu (dogovorena ekonomija), kulturi, umjetnosti. Međutim to više nije ona stara boljševistička cenzura zabrana i bunkeriranja, riječ je o selektivnom dovođenju provjerenih gostiju u televizijske i radio emisije. Voditelji takvih emisija su osobe od povjerenja, tzv. pouzdani kadar, i oni pomno biraju goste i njihov „svjetonazorski sastav“, a sve kako bi se stvorila iskrivljena slika o temi, ljudima, prošlosti i povijesti, kako bi se proguralo mišljenje voditelja, urednika, glavnog ravnatelja… i utjecalo na (politički) svjetonazor auditorija. Bitno je da tzv. ljevičara bude više kako bi eventualni gost s desnice bio nadjačan, nadglasan te ispao nebitan, čak ismijan.

Na TV vijestima se isto tako radi po strogo kontroliranoj špranci selekcioniranja i naglašavanja podobnih vijesti iz zemlje i inozemstva. O tiskovnim dnevnicima ne može se govoriti kao o informativnom mediju, to je razina negdašnjih radničkih novina uljepšana dobrim kolorima, slikovnim zanimljivostima, crnom kronikom, skandalima i prilično nepismenim figurama koje sebe zovu novinarima. EPH se od boljševističkog legla pretvorio u masonsko, uređivačka politika postala je ista – antihrvatska. Novi List nije uopće novina. Nekolicina pismenih i slobodnomislećih novinarima mora ozbiljno razmisliti što uopće radi u Večernjem listu. Ta novina lažne iskrenosti i nedorečenih namjera glasilo je i trublja u koju puše Opus Dei. A kad se crkveni red određuje main stream, te novine valja izbjegavati.

Tko su dakle ti nezaobilazni eksperti i „pretplaćeni suradnici“ Hrvatske partijske televizije (HPT), iz kojeg legla dolaze, nije nimalo retoričko pitanje. Toliko su učestalo na tv ekranima da su već dobili inventarski broj televizijske kuće. To su povjesničari poput, na primjer, Tvrka Jakovine; povjesničara patuljka, koji još nije shvatio da su Amerikanci birali fulbraithovce iz (mladog) komunističkog stada, jer se isto već naviklo na stegu i vertikalnu suborninaciju. Tu su onda (nepristrani) politički analitičati indoktrinirani marksizmom i lenjinizmom, zadojeni dijalektičkim(?) pogledom na svijet, gojenci kumrovečkih seminara i ubrzanih tečajeva (KPJ-ota), razni podupiratelji reformiranog titoizma i prekrodrinske multietičnosti na putu prema novim nesvrstanima s Mesićem na čelu kolone – vječite figure poput Puhovskog, Cvrtile, Zakrajšeka, Milardovića, pa vojni analitičar Tabak. Teško vjerovati da je takav panj pripušten javnosti, jer kod koga je on to učio? Ili Fran Višnjar, tko mu je bio mentor i kad su takvi počeli razmišljati svojom glavom, zar je narasla nova? Podoficirska škola u Bileći, poznanstvo s Lazanskim i VP znakovitih brojeva nisu baš velike reference za taj posao, ili za HPT možda jesu?

Ili partijski ideolozi presvučeni u političare poput Josipa Kregara, bivšeg SDP-ovca, tzv. neovisnog ljevičara? Politički ekspert izuzetno lošeg zubnog statusa (zato je pustio bradu da mu sramota ne izađe na vidjelo) na svako pitanje ima (stranački) odgovor i više se pojavljuje na tv ekranu nego voditelji dnevnika. Tu je čitava buljumenta komunikologa, politologa, sve karijerni tipovi s radničkih sveučilišta, onih školovanih uz rad na Titovim stipendijama. Najviše „licenciranih“ ipak stiže s Političkih nauka. Taj stari bastion boljževizma još ima što reći; tamo su iskovani najveći partijski ideolozi, stupovi partijske nomenklature, tamo i na Filozofskom se kuje i danas.

Pogledajmo gdje nas je takva selekcija HPT dovela da su Damir Kajin i njegovo mišljenje postali važni. Kajin je neprestano u studiju, za govornicom ili se javlja se telefonom, jer ga se pita i ima nešto za reći!? Njega citiraju novine, „obični ljudi“, njegova je slika na naslovnim stranicama, on je argument u razgovorima. Taj referent u komunalnom poduzeću, samoupravljač i neuspješni student, kompromitantno nepismena osoba, k tome politički konvertit znakovita prezimena, postaje paradigma te nove cenzure. U njegovom kraju s takvima je zabranjeno rugati se. Zar Istra nema boljeg sina? Nego dovedi lokalnog bedaka, daj mu mikrofon, kameru u lice i s godinama svi postaju Kajin. Kajin je u biblijskoj prispodobi ubio Abela, ovaj je Kajin ubio dostojanstvo politike. Hvatska je napučena kajinima, jakovčićima, bajsovima, beusima pa k trome još i richembergh? i nije pitanje može li se pomoći narodu koji ih je izabrao, nego treba li narodu uopće pomoći, nego neka kusa što je izabrao.

Tko su puleni-suradnici, znalci Radmanove televizije kojima biografija započinje 1990. a o biografiji prije ništa se ne zna ili je to vrhunski čuvana tajna? Veliki eksperti kojima promiče njihovo vlastito stoljeće, cijelo 20. stoljeće u nas i u svijetu? Posebno neke godine što bi po svojoj životnoj dobi morali pamtiti, i pamte ali ideološki kontaminiranim analitičkim softverom. Promakla im je 1989. godina i 1991. Nisu shvatili što se dogodilo i što se još uvijek događa, nego odrađuju stare podoficirske prisege i uvaljuju svoj titoistički svjetonazor. Još nisu shvatili što je bio Domovinski rat i nisu primijetili velike tektonske pomake svjetonazorskih ploča u Europi i tadašnjoj Jugoslaviji. Još tamo od 1949. kad je Tito primio prvu vojnu pomoć od SAD, potom Nixonov posjet Zagrebu u listopadu 1970., njegova povika „Živjela Hrvatska“, i novi Ustav SFRJ iz 1974. Nije im jasno što se dogodilo, jer im je na ideološko-političkim kursevima rečeno da Tito i Partija žive vječno.

Slično je s predstavljanjem kulture i umjetnosti na HTV, zar ilinčići kurhaspahići i pogačnikove, njihovo ništa u kulturi i umjetnosti ima uvid u bilo što osim u vlastitu samodopadnost? Osim Pola ure kulture ti „voditelji“ i njihovi gosti-suradnici jednostavno su osobe koja ne predstavljaju nikoga i obraćaju se nikome, emisije su ambiciozno negledljive, pravi televizijski betl, dakle bez ijednog boda. Nemoguće je s takvim ingredijencama i kuharima bilo što kvalitetno učiniti. Selekcija marginalaca i ridikula ide do apsurda, od performera neurednog izgleda (umjetnički imiđ?!) do akademskih uzvišenosti, od prljavog do ispranog, od štakorske fertilnosti do uzoholjene jalovosti. Ipak ima nešto pomaka, HAZU se opremio s nekoliko zgodnih prljavaca pa je akademska uzvišenost žrtvovana za lažiranu boemsku zapuštenost.
Kad već na HPT postje četiri programa (ima dakle prostora za sve), zar ne bi bilo razborito jedan od njih prepustiti politici, kvalitetnim sučeljavanjima, jedan na jedan, dva na dva, bez podvaljivanja i uredničkih naputaka, pro et contra sa slobodnomislećim osobama različitih svjetonazora, a ne vojnicima Partije i stranaka. Drugi odabrati za kulturu, i samo iskreno o onome u hrvatskoj i svijetu, bez navijanja i agitpropovskih podmetanja.

Aca Stanković i njegova emisija depiliranog četništva su posebno poglavlje: to su direktne narudžbe, sada već bivšeg predsjednika Josipovićeva, koga i kada dovesti u emisiju i kakav mu dati tretman. To samo po sebi nije cenzura, ali je nečasno i ispod razine predsjednika države. Teško je zamislivo da se takva emisija (preko ravnatelja HTV do izvršitelja, „novinara“ Ace) vodi iz ureda državniog poglavara jedne članice EU. Možda tako Josipović sebe vidi u politici?

Nemam pohvalu na RTL-ov ili informativni program na Novoj Tv. Koliko god se te dvije TV kuće približile i sada već i nadmašile HPT, nisu ni pokušali realizirati ozbiljnu kontakt emisiju poput Otvorenog i Paralela, ili analitičkih kontakt emisija na 3. I 4. programu, nego misle da je sve pokriveno s dva iscrpna dnevnika u popodnevnom i večernjem terminu. Posljednje vijesti dana samo su reciklaža dnevnih zbivanja. Nedovoljno za TV kuće koje su odlučile preuzeti od HPT veći dio medijskog prostora.

Izvor: hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save