Tko je bio ubijeni ruski političar Boris Nemcov?
Rukovodeći se upravo pukim politikantstvom, mnogi Zapadni mediji već od samog trenutka ovog kriminalnog čina, prstom ukazuju na glavnog krivca, a de facto su ga već i osudili. Naravno, pogađate kako je riječ o Vladimiru Putinu.
U noći s petka na subotu, u Moskvi, na mostu u blizini samoga Kremlja, ubijen je ruski oporbeni političar Boris Nemcov u vrijeme šetnje sa svojom 23-godišnjom djevojkom, ukrajinskom manekenkom Anom Durickajom, na koju ubojica, interesantno, nije pucao. Ta činjenica izaziva dodatnu pozornost jer profesionalno ubojstvo, kakvo ovo nesumnjivo jest, egzekutorima u pravilu nikada ne ostavlja dilemu ukloniti svjedoka ili ne.
Politički motivirano ubojstvo
Neovisno o različitim motivima koji se spominju u svezi ubojstva Borisa Nemcova, kao najrealniji se ipak nameće politička motiviranost zlodjela. Percipirajući aktualne geopolitičke odnose u svijetu razvidno je kako ta motiviranost može biti potaknuta iz više političkih centara, a svaki od njih imao bi svoje „opravdane” razloge za Nemcovljevu egzekuciju.
Ti centri mogu biti domaći-ruski, čija je želja oslobođenje aktualnih ruskih vlasti od svog neugodnog kritičara. Dalje, oni mogu biti američki, čijoj administraciji nikako ne polazi za rukom političko-gospodarskim sredstvima dovesti do destabilizacije ruske vlasti i promjene smjera ruske politike, a što u svojoj osnovi znači pad Putina i odustanak Rusije od provedbe suverene, o Zapadu neovisne politike. Treće, mogu biti i ukrajinski, kojima ništa manje nije u interesu defimacija Putinove vlasti u očima međunarodne zajednice. I posljednje, postoji mogućnost da su Nemcova, kao ruskog Židova koji se protivio sveruskoj osudi karikatura proroka Muhameda u pariškom satiričkom listu „Charli Hebdo”, mogli ustrijeliti i islamistički elementi kakvih i u samoj Moskvi nije malo.
Svaki od navedenih centara moći imao bi mogućnost jednostavnog organiziranja i operacionalizacije ubojstva jedne službeno ne štićene osobe, koja nije osjećala potrebu niti za angažiranjem privatnih tjelohranitelja, a što je u Moskvi prilično čest slučaj, čak ponekad vezan i uz obično pomodarstvo kojim se u očima drugih nastoji sebi pridati veći značaj ili popularnost.
Nije mi namjera ovim člankom analizirati tko bi slijedom logičkog razmišljanja mogao biti glavni inicijator ubojstva Borisa Nemcova jer to, ako želimo izbjeći obično politikantstvo, u ovom trenutku nije niti moguće učiniti. Rukovodeći se upravo pukim politikantstvom, mnogi Zapadni mediji već od samog trenutka ovog kriminalnog čina, prstom ukazuju na glavnog krivca, a de facto su ga već i osudili. Naravno, pogađate kako je riječ o Vladimiru Putinu. Glede toga kontaktirani su i citirani od ranije znani žestoki Putinovi protivnici i neskriveni američki igrači poput Garija Kasparova i ex gruzijskog predsjednika Mihaila Saakashvilija. Takvim novinarskim analizama odmah su se pridružili i mnogi državnici ključnih Zapadnih zemalja, poput predsjednika Obame i kancelarke Merkel, koji svojim pripoćenjima vrše pritisak na Putina u smislu, kako ovaj mora omogućiti žurno provođenje neovisne i otvorene istrage i pronaći počinitelja ubojstva ovog „ključnog oporbenog političara”.
Svoje pravo na izvođenje vlastitih zaključaka ostavit ću vama, a u nastavku teksta pozabavit ću se osobom samog ubijenog Borisa Nemcova, poglavito njegovom političkom djelatnošću. Nakon toga neke će stvari ipak biti jasnije i ne baš tako jednoznačne kakvima se sada prikazuju.
Politički uspon i pad mladog liberala
Boris Nemcov rođen je 1959. godine u Sočiju. Kao inteligentan i obrazovan mladi čovjek vrlo brzo je prepoznat od političkih snaga u Rusiji, aktivnih 90-ih godina. Već sa svoje 32 godine Nemcov je 1991. g. od strane ruskog predsjednika Borisa Jeljcina imenovan prvim guvernerom Nižnje- Novgorodske oblasti, da bi ga isti potom, kao uspješnog političara podigao na višu, federalnu razinu. Obnašao je visoku funkciju zamjenika premijera Viktora Černomirdina od 1997.-1999. godine, a neki su ga krugovi smatrali i mogućim Jeljcinovim nasljednikom, nazivajući ga čak i „carevićem”. Nemcov je bio i miljenik tadašnjih Zapadnih političara i državnih dužnosnika. Poznat je i njegov susret s tadašnjim britanskim premijerom Johnom Majorom, u vrijeme dok je Nemcov još bio guverner.
Međutim, nakon vrtoglavog političkog uspona i popularnosti, splet različitih društvenih i prije svega socijalnih okolnosti počeo je nagrizati njegov politički imidž. Masovni socijalni nemiri koji su izbijali diljem tadašnje Rusije zbog katastrofalnog gospodarskog stanja u zemlji koja se našla u posvemašnom kolapsu s ugrozom teritorijalnog raspada, primorali su Nemcova na zauzimanje oštrijeg stava prema samim građanima. Isto ga je u očima većine ljudi pretvorilo u običnog tehnokrata koji pogoduje bogaćenju interesnim političkim grupacijama. Prije svih bio je povezivan s, u narodu već ranije omraženim premjerom Jegorom Gajdarom (umro 2009. g.), tvorcem kontroverzne šok-terapije ruskog prijelaza iz komunističkog ustroja gospodarstva u kapitalizam. Zatim s Anatolijem Ćubajisom (s kojim je djelio poziciju zamjenika premijera), kojega su nazivali „ruskim privatizacijskim carem” jer je u prvoj polovici 90-ih u Jeljcinovoj administraciji bio zadužen za rusku privatizaciju. A također je povezivan i s nepopularnom političarkom Irinom Hakamada (kćer japanskog komunističkog lidera), zastupnicom u ruskoj Dumi od 1993. – 2003.
Koliko se je Nemcov udaljio od naroda ukazuje i TV snimka koja ga, pred kraj svoje dužnosti zamjenika premijera prikazuje kako govori protiv nezadovoljnih prosvjednika, konkretno, milijuna građana i seljaka kojima nisu isplaćivane ni plaće ni mirovine i koji su diljem zemlje počeli blokirali prometnice i željezničke pruge. Tada je Nemcov izjavio kako nitko ne smije prosvjedovati narušivajući postojeće zakone i kako nitko ne smije rušiti zemlju niti njenu zakonito izabranu vlast nasilnim putom.
Već 1998. g. Nemcov ispada iz visoke politike, da bi Jeljcinovim odabirom Vladimira Putina za svoga nasljednika na Staru godinu 1999. godine, i sam krenuo u osnutak političke stranke pod nazivom Savez desnih snaga, zajedno s ranije spomenutim Ćubaisom, Gajdarom i Hakamadom. Međutim, nisu uspjeli k sebi privući dovoljnu količinu biračkoga tijela te su već na parlamentarnim izborima 2003. godine ostali bez ijednog zastupnika, a sama se stranka ubrzo i ugasila.
Od tada Boris Nemcov postaje žestoki Putinov kritičar. Sudjelovao je aktivno i u tzv. naranđastoj revoluciji u Kijevu, pojavljujući se na pozornici skupa s Julijom Timošenko i Viktorom Jušćenkom. Bio je aktivan i u velikom oporbenom prosvjedu protiv Putina prije nekoliko godina, a i posljednjih je dana pozivao ljude da iziđu na ulicu i prosvjeduju protiv trenutačnih ruskih vlasti, zbog čega je čak i najavljivao kako može biti ubijen.
Valja dodati i to kako je Nemcov prije godinu i pol bio izabran za zastupnika regionalnog parlamenta Jaroslavske oblasti.
Nemcov je već odavno politički mrtvac
Međutim, u svemu ovome važno je naglasiti sljedeće: Nemcov, u političkom smislu, u Rusiji već odavno nije imao bilo kakvu relevantnu težinu. On čak nije bio niti glavni niti najglasniji Putinov kritičar, kakvim ga se ovih dana u Zapadnim političkim i medijskim krugovima predstavlja. Primjerice, Putina danas u puno većoj mjeri kritizira medijski znatno eksponiraniji oporbeni lider Aleksej Navalni, ali i ne samo on.
Prema istraživanju relevantnih ruskih agencija za istraživanje javnog mišljenja, među kojima je i na Zapadu uvaženi nezavisni Levada-Centar, ubijeni Nemcov nije spadao niti među 10 najpopularnijih ruskih političara. Također, od oporbenih političara, prema popularnosti zauzimao je tek 6. mjesto, iza, redom, Žirinovskog, Zjuganova, Navalnoga, Prohorova i Mironova. Između osoba iz tzv. ruske elite Nemcov je zauzeo tek vrlo nisko 114. mjesto. I sve to u usporedbi sa, u četvrtak objavljenom 86-postotnom popularnošću predsjednika Putina unutar ruske javnosti.
Preciznije rečeno, Boris Navalni ni u kom smislu nije ugrožavao čvrstu Putinovu vlast. A u svemu ovome možda je i najvažnije to kako Boris Nemcov u očima Zapada već odavno nije tzv. perspektivni ruski političar.
Pa kome bi onda najviše koristio mrtvi Nemcov? Odgovor možda leži u činjenici, da se u današnjoj globalnoj komunikacijskoj premreženosti medijskom tehnologijom i od irelevantnog mrtvaca preko noći može stvoriti heroj? A heroji, kako znamo, nikada ne umiru.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr
