Tomislav Sunić: Kolinda i Amerika
Dolazak Kolinde Grabar-Kitarović na dužnost predsjednice Hrvatske potaknuo je val nadrealnih očekivanja kod nacionalno svjesnih Hrvata. Ono što je još važnije je da se Kolinda medijski sjajno idealtipski uklapa u kategoriju američkih žena političara.
Na Kolindinom fizičkom izgledu, po njenom govoru tijela, mogle bi joj pozavidjeti brojne američke političarke. Morfologija njenog lica, izbjegavanje jarke maskare na licu, kombinacija govorničke postmoderne i tradicionalnog izričaja u obraćanju hrvatskoj naciji, rado je viđena na američkoj estradnoj-političkoj sceni.
Njene skrušene molitve i klanjanje pred zagrebačkim prvostolnim oltarom, itekako odgovaraju hipermoralističkoj i starozavjetnoj samosvijesti američke političke klase koja svoje političke i trgovačke transakcije završava tradicionalnom američkom floskulom: „Bog te blagoslovio“. Čak i Kolindin rasni fenotip, o kojem bijeli Amerikanci ne smiju više službeno govoriti — premda svi privatno itekako dobro znaju kojem rasnom jatu svaki Amerikanac leti – u potpunosti se uklapa u još uvijek većinsku samozatajnu bijelu srednju Ameriku.
Nadalje, za razliku od brojnih hrvatskih post-avnojskih, trans-afežeovskih političarki, koje još nisu naučile odrediti točnu količinu ruža za usni namaz, poput na primjer Vesne Škare-Ožbolt, ili koje prilikom obraćanja hrvatskoj javnosti zatežu zagrebačke samoglasnike, glumeći tako fingiranu američku opuštenost, poput Vesne Pusić, Kolindina dikcija je pravocrtna, bez suvišnog dizanja glasa i pretjerane gestikulacije. To je nepisano pravilo za svakog europskog političara ili političarku koji želi dobiti političku vjerodostojnost američkog establišmenta. U politici je videosfera već odavno pojela grafosferu.
Kolinda u izvanrednom stanju
Tko radi taj i griješi ili još gore, griješi i dobar političar ako se okruži svitom provincijalaca koji njemu ili njoj daju megalomanske političke savjete. Ili obrnutim redom alegorija, pođimo onom balkanskom poslovicom: „Koliko para toliko muzike.“ A u američkoj političkoj inačici ta poslovica zvuči: „onaj tko ti plaća njemu pjevaj njegov napjev“. Rečeno pučkim hrvatskim jezikom, Kolinda je profesionalno stasala na platnom popisu američkog političkog establišmenta, tako da je velika vjerojatnost da će „ona braniti hrvatske interese“ poglavito preko američkih geopolitičkih i sigurnosnih interesa – a tek onda hrvatskih. Prvi veliki gaf, na kojeg je dobro upozorila hrvatska katolička udruga Vigilare, je Kolindin nedavni susret sa američkom predsjedničkom kandidatkinjom Hillary Clinton i njenim mužem, bivšim američkim predsjednikom Williamom Clintonom. Nije toliko važno što je Hillary zagovornica transrodne filozofije, ili što ona zdušno brani prava pederasta. Hillary je na ozbiljnoj medijskoj, ali i na pravnoj meti brojnih američkih političara i novinara radi svoje navodne ozbiljne diplomatske pogreške prilikom katastrofe u Libiji, u kojoj je 2012., u terorističkom napadu, smrtno stradao američki veleposlanik C. Stevens—a koji navodno nije bio nikada u dobrim profesionalnim odnosima sa svojom bivšom šeficom Hillary Clinton.
Kako će se Kolinda postaviti prema ruskom divu u Moskvi, gradu koji je za razliku od Washingtona četiri puta bliže Zagrebu, a koji može danas ili sutra poslati svoje vojne savjetnike u Srbiju? Najjače zakonodavno, ali i najbitnije političko tijelo Amerike, Kongres, donio je uvjerljivom većinom, 4. prosinca 2014., Rezoluciju br. 758, kojom se osuđuje „stalna politička, ekonomska i vojna agresija protiv Ukrajine“. Rečeno nediplomatskim jezikom, Amerika je objavila rat Rusiji, sa nesagledivim sutrašnjim posljedicama, na samo za Hrvatsku nego i za cijelu Europu.
Teško je zamisliti da će Kolinda htjeti primiti u službeni posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina, kao što je to učinio nedavno madžarski konzervativni premijer Viktor Orban, čija je zemlja također članica NATO-a i EU-a. Hoće li Kolinda znati nonšalantno odmahnuti rukom, kao što je to učinio predsjednik Austrije Heinz Fischer, nakon američkih službenih prigovora Austriji, prigodom službenog posjeta Vladimira Putina Beču, 24. lipnja 2014? I proamerička regionalna mediteranska velesila, Egipat, koja dobiva 1,5 milijardi dolara službene američke pomoći, tj. pomoći američkih poreznih obveznika, nedavno je u punom sjaju ugostila Vladimira Putina. Egipat, kao i brojne zemlje Bliskog Istoka i Pacifika, zna da Amerika nema više novaca i da ne može više biti svjetski hegemon, i da dolazi do nove bipolarizacije svijeta, na dvije, pa čak i tri velesile. Otok Cipar, koji je također član Europske unije, ali ne i NATO-a, službeno nudi Rusiji vojne i strateške olakšice za rusku vojnu flotu, dočim Turskoj, najjačoj NATO vojnoj sili na istočnom Mediteranu, nimalo nije stalo da se pridruži Americi i Francuskoj u vojnoj pomoći Kurdima u ratu protiv islamističkih terorista u Siriji.
Medijski show je gotov
Kolindin predsjednički mandat može biti dio njenog ostvarenog američkog sna, ali sna koji lagano može preći u noćnu moru, ne samo za nju nego i za cijeli hrvatski narod. Intelektualnu fasadu američke vanjske politike, suprotno raširenom mišljenju u Hrvatskoj, ne čine niti dobroćudni američki kauboji koji pomažu ženama u nevolji, niti apolitički primitivci, već vrlo promućurni i vrlo moćni intelektualci koji prvenstveno gledaju globalne interese Amerike i Izraela, a koji su raspoređeni po brojnim „tvornicama misli“ poput the American Enterprise Institute, National Endowment for Democracy, USAID, itd.—i čiji se pojedinci kite titulama „neo-konzervativaca“, premda su u biti oni ljuti protivnici intelektualne baštine svih europskih i američkih tradicionalnih konzervativaca. Njihovi mesijanski projekti o budućem multikulturalnom i anacionalnom svijetu, kao i fabriciranje česte antiislamske histerije, doveli su do vojnog fijaska u Iraku, Afganistanu i do grla zadužili američke građane. I neizbježni kulinarski diplomat George Soros i njegovo Otvoreno društvo, koji su svojim „narančastim revolucijama“, odigrali značajnu ulogu u rušenju Miloševića i u procesu „detuđmanizacije Hrvatske“, napravili su više štete nego koristi za stabilnost istočne i srednje Europe – i to sve pod demokratskom krinkom „borbe za toleranciju i ljudska prava.“
Amerika nema prijatelja. Ona ima svoje geopolitičke interese, baš kao što svaki pragmatični političar i državnik mora prvo imati na umu interese svoje zemlje. Sudbonosnog 21. lipnja 1991., potpuno u skladu sa prijašnjom američkom desetljetnom službenom politikom glede „očuvanja jedinstvene i cjelovite Jugoslavije “ američki ministar ( državni tajnik) za vanjske poslove, James Baker, rekao je Slobodanu Miloševiću i premijeru komunističke Jugoslavije Anti Markoviću: „Došli smo u Jugoslaviju radi naše zabrinutosti glede krize i opasnosti raspada ove zemlje. Uvjereni smo da nestabilnost i raspad Jugoslavije može imati vrlo tragične posljedice“. Kako su JNA i njen dvojac KOS, dva dana nakon toga, protumačili Bakerove riječi, jasno je danas svakom hrvatskom poslovičnom slijepcu.
Lijepo je predsjedavati zemljom kada u zemlji ima puno sunca, kada je državni proračun pun, i kada se čuje žamor djece na plaži u Kolindinoj Kostreni. No kada nastupi izvanredno stanje, tada vrijede druga pravila preživljavanja. Kolindu treba podržati. Bilo kako i svim pravnim sredstvima. Ona je zasad sve što Hrvatska može ponuditi od relativno normalnih političara na političkom tržištu Hrvatske. Na moguće nemoguće zahtjeve Amerike, poglavito vojne ili industrijske naravi, koje mogu imati negativne ekološke posljedice za malu Hrvatsku, Kolinda treba naći pravi jezik i postaviti odgovarajući cjenik. Imajuću u vidu genetsku urođenu servilnost hrvatske političke klase od Pacte convente, 1102.godine, do Pakta stabilnosti za jugoistočnu Europu, 1999.godine, teško je zamisliti Kolindu kako diplomatski ali jasno kazuje američkim prokonzulima u Langleyu, Rammsteinu, ili u Buzinu riječi koje oni najbolje razumiju: „Gospodo, ako Hrvatska ne dobije jamstva i novac za vaše projekte, izvolite otići u onu stvar gdje sunce nikada ne sja.“ U tom smislu Kolinda treba zadržati, ako već ne prisne odnose sa Rusijom i Kinom, onda barem dobrosusjedske odnose. Predsjednici Kolindi G. Kitarović treba biti jasno da je medijski show gotov. Sutra, vrlo vjerojatno, nastupa dramatični showtime.
Dr. Tomislav Sunić/Hrvatski tjednik
Dr. Tomislav Sunić ( www.tomsunic.com) je autor i bivši profesor u Americi. Autor je knjiga Američka ideologija (ŠK 1993), Homo americanus; Child of the Postmodern Age ( 2007); Homo americanus; Rejeton de l’ère postmoderne (2010).
Izvor: Hrvatski tjednik/croative.net
