Zašto se Internacionala ori Jelačić placom?
Internacionalnim brigadama dovoljan je fantomski povod kako bi vijorili svoje crvene barjake i pjevali svoje partijske pjesme; povijest nas je poučila da je to samo početak, svršetak je redovito umočen u suze i krv. Tako su ničim izazvani pusići i tršelićke pod crvenim barjacima i pod lažnom zastavom antifašizma, uz gromke zvukove Internacionale izletjeli na Trg Bana Jelačića kako bi obranili Treću Internacionalu i uz pomoć ove SDPartijske vlade, valjda proglasili Sovjetsku Hrvatsku.
Povod je bila najava (skup je uredno prijavljen policiji) Autohtone – Hrvatske stranke prava (A – HSP) da će postrojiti stranačku vojsku, koja će tom prigodom prisegnuti. Međutim iza te „strašne“ najave i postrojavanja stoji grupa hrvatskih branitelja, naoružanih hrvatskim rodoljubljem koji se izrijekom odriču ustaštva i bilo kakve fašističke ideologije, pa je proglašavanje takvog skupa ustaškim obično podmetanje. I doista, nigdje nisu primijećeni nikakvi ustaški znakovi i simboli. Uostalom na stranačkoj zastavi A – HSP piše nešto vrlo znakovito i politički simpatično: Kontra mraku (SDP), kontra sili (HDZ). Dakle nekakav „treći put“, politički pojam toliko popularan na ovim prostorima lutanja i glavinjanja. Međutim, ministar Ranković-Ostojić je popustio urlikanju tzv. antifašista i zabranio skup A – HSP na Trgu Bana Jelačića.
S druge strane pogledajmo tko je toga dana stajao pod crvenim barjakom Kominterne: sve sami kroatofobi, barem kad je o njihovim perjanicama riječ. Osobe koje su odgojene da mrze sve hrvatsko, čak i svoja hrvatska krvna zrnca, kako bi im krvna slika na rutinskom testiranju kod svojih nadređenih bila podobna i prihvaćena. Međutim, ne da nitko od najgrlatijih antifašista na Trgu nije bio u Domovinskom ratu, nego je svatko prema svojim mogućnostima i afinitetima radio sve da Hrvatska poklekne pod srpskom agresijom. Kad im rabota nije uspjela zajedno su se s bivšim predsjednikom Josipovićem i uz znatnu pomoć dvojca Milanović-Pusić, bavili „Regionom“ i velikim balkanskim integracijama, a sve kako bi pomogli negdašnju braću. Sad im je i to propalo, jer je svima jasno da proširenja EU nema za našega života, pa izmišljaju ustašku guju na svakom koraku kako bi sebi izgledalii važni. Njihovo okupljanje na Trgu pokazalo je svu nakaznost komunističkog antifašizma, oni pjevaju Internacionalu kao da je riječ o psalamu ili molitvi, još im ne ide u možjonu da je riječ o himni pod kojom se desetljećima ubijalo i unesrećilo milijune posve nevinih ljudi i djece. Pod tom se melodijom zla strijeljalo, bacalo ljude u jame, zatvaralo rudarska okna krcata živim ljudima… Zar je to odgovor na Evo zore evo dana, koja taj dan čak nije ni zapjevana?!
To su nakaze koje traže nove sukobe, svježu hrvatsku krv za svoje olinjalo antihrvatsvo. U EU su takva okupljanja i slavlja boljševizma sankcionirana u nekoliko rezolucija, a sve se one odnose na totalitarne režime komunizma i nacifašizma. Na glavnom zagrebačkom trgu 27. veljače nismo vidjeli ustaše, samo krvoločne boljševike prerušene u antifašiste, osobe bez stida i savjesti pod zastavama i himnom Kominterne. Strah od fantomskog ustaškog okupljanja pretvorio se u pravi dernek komunizma. Zar doista ne žele znati da je 23. kolovoza Europska Unija 2009. godine izabrala za dan spomena na žrtve svih totalitarnih režima – i time u cjelosti izjednačila komunizam s nacifašizmom.
S obzirom da je Hrvatska članica EU, ministar unutarnjih poslova Ranković-Ostojić cijeli bi događaj (veličanje komunizma i sviranje Internacionale) morao prijaviti Europskoj komisiji. Ne zato jer se on s tim rezolucijama slaže, nego zato jer se tako mora. Na to ga obvezuje rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Strassbourg, 25. siječanj 2006.), naši pristupni ugovori, a tu je i Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. (Zagreb, 30. ipnja 2006.) Treba svakako spomenuti i Izjavu komisije ‘Iustitia et Pax’ o 20. obljetnici pada Berlinskog zida (oni misle da je samo okrečen). (Zagreb, 9. studeni 2009.) koja s dubokim povijesnim iskustvom govori o zločinima komunizma i nacifašizma u Hrvatskoj.
Izvor: hrsvijet.net
