Metodom zastrašivanja do novoga mandata
Milanović i sijanje podjela
Zoran Milanović, u ulozi predsjednika SDP-a, optužio je oporbu za ideološke podjele u društvu. Tijekom nastupa u Sinju rekao je kako oporba radi popise onih koji ne vole Hrvatsku, a to, po njegovim riječima, nije radio ni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Ciljao je, dakako, na predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Popise, dakako, nitko ne radi, a Milanovićeva retorika predstavlja pokušaj projekcije vlastite krivnje za podjele na druge. Zapravo je on, uz bivše predsjednike, Josipovića i Mesića, te još mnoge javne dužnosnike s tzv. ljevice, najviše doprinio podjelama za koje sada optužuje druge.
Kao da je netko drugi, a ne on nedavno tijekom izborne noći na predsjedničkim izborima zaprijetio „Ili mi, ili oni”, izrekao, dakle, nešto što a limine onemogućuje bilo kakvo jedinstvo političkih čimbenika na hrvatskoj pozornici. U njegovoj viziji, „oni” su svi koji su protiv SDP-a i vladajuće koalicije. „Oni” su, dakle, demoni ili vragovi, a „anđeli” su Milanovićevi ljudi. Svojom politikom predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović bezbroj je puta dokazao da već u startu ne postoje izgledi ne samo za ideološku ili svjetonazorsku pomirljivost, nego ni za elementarnu toleranciju političkih protivnika. Taj spektar hrvatske politike, koju sada nakon Josipovića, personificira Milanović, već dugo vodi politiku metodom zastrašivanja javnosti povratkom „crnih” na vlast ili onih „koji su gori od onih iz 90-ih”. Nevjerojatni pokušaj utjerivanja straha kod građana ne prolazi i, što se Milanovića tiče, kontraproduktivan je jer neovisne ankete svjedoče da je potpora građana Zoranu Milanoviću, njegovoj stranki i njegovim koalicijskim partnerima, rapidno pala te mu navješćuju težak poraz na sljedećim parlamentarnim izborima.
Metoda zastrašivanja, premda iracionalna, nije samo izraz Milanovićeve očajničke potrebe da ostane na vlasti još jedan mandat, nego proizlazi iz njegove beznadne neokomunističke matrice po kojoj promatra svijet i stvarnost oko sebe. U osnovi te matrice mentalnoga komunizma jest konstrukcija neprijatelja. Komunisti nemaju identitet ako nemaju neprijatelja. Zato uporno, jučer i danas, a i sutra će, prizivaju aveti i strahove, izmišljaju ozračje u kojemu navodno u Hrvatskoj opet cvate ustaštvo koje ih, onda, alarmira na žurne akcije poput osnivanja tzv. Antifašističke lige, ponavljanje ratnohuškačkih sintagmi iz razdoblja bivše države i bivšega komunističkoga režima.
Teroriziranje s izmišljenim grijesima
Pogleda li se učestalost takvih nastupa tzv. lijevih političara i mnoštva njihovih apologeta u medijima, stječe se doista dojam da je Hrvatska opet u 1945. godini, a ne duboko u 21. stoljeću. Problem je, naravno, što to nema apsolutno nikakve veze sa stvarnošću jer ustaša u Hrvatskoj nema već punih 70 godina, nema ni nasilja o kojemu blebeću, no komunistima nikada nisu bile problem činjenice. Oni ih jednostavno izmisle za potrebe svoje pogane strasti za vladanjem nad ljudima i narodima. U nedostatku, dakle, činjenica, posežu za pokličem „Za dom, spremni” koji se s vremena na vrijeme čuje u masama na športskim borilištima, lažući da je to ustaški pozdrav pod kojim su počinjeni zločini.
Svima je jasno da su ustaše rabile jednu inačicu toga pozdrava, kao i da su druge inačice prisutne u hrvatskoj povijesti odavno prije pojave NDH. Cilj vezivanja toga pozdrava isključivo uz jednu ideologiju način je komunista da ispred sebe imaju ogorčenoga neprijatelja prema kojemu ne treba imati milosti. A ako im je „Za dom, spremni” do te mjere nepodnošljiv da ga u korijenu žele istrijebiti iz sjećanja, kako to da im, primjerice, ćirilica nije simbol zla u Vukovaru, za čiju se uporabu na javnim površinama u Vukovaru bore svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, ili kako da im ne smeta pozdrav „Smrt fašizmu, sloboda narodu” kada znaju i ispred sebe imaju nepobitne dokaze da je pod tim pozdravom sijana smrt upravo narodu – hrvatskome. Pripadnici HOS-a u Domovinskome ratu rabili su pozdrav „Za dom, spremni”, mnogi su poginuli, još više ih je ostalo bez dijelova tijela, a nikada nigdje nisu počinili nikakav, pa ni najmanji zločin.
Problem je manje u neznanju Zorana Milanovića, a više u njegovoj fiksaciji na virtualnu povijest iz komunističke literature koja ga inspirira i u 21. stoljeću. Problem je u njegovoj tragičnoj nemogućnosti da se identificira s bićem hrvatskoga naroda. Zato nas terorizira s izmišljenim grijesima ne dopuštajući naciji niti mogućnost kolektivne utjehe u dostojanstvenome spominjanju i sjećanju na sve žrtve mračne prošlosti koju on divinizira, nego to sjećanje i spominjanje demonizira u obliku kletve. To, međutim, ne prolazi i Milanović će zasluženo završiti na smetlištu povijesti kao i njegovi ideološki pretci čije metode epigonski rabi.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
