OPERACIJA ‘HIGH JUMP’: Jesu li Amerikanci zaista uništili nacističku bazu na Antarktici?
MISTERIJ! Jesu li Amerikanci zaista pronašli i uništili fantomsku nacističku bazu na Antarktici?
Nevjerojatno je da je netom nakon završetka II. svjetskog rata, tijekom antarktičkog ljeta krajem 1946. i početkom 1947., s velikom žurbom i uz goleme troškove tolika vojna sila angažirana za neki zadatak, osim ako to nije bilo od hitne strateške važnosti za sigurnost SAD-a
Američka invazija na jedini nenaseljeni kontinent Antarktiku, zvala se Operacija “High Jump”, i u nju je bila uključena velika količina vojne opreme i ljudstva za ono vrijeme – šest helikoptera, šest hidroaviona, dvije sletne platforme, petnaest dodatnih zrakoplova, 13 vojnih brodova za opskrbu i podršku uz jednu podmornicu, te nosač zrakoplova USS Philippine Sea. Opsluživalo ih je 4700 vojnika i časnika.
Vojnim analitičarima djeluje nevjerojatno da je netom nakon završetka II. svjetskog rata, s velikom žurbom i uz goleme troškove tolika vojna sila angažirana za neki zadatak, osim ako to nije bilo od hitne strateške važnosti za sigurnost SAD-a. Operacija je nakon priprema od svega nekoliko tjedana poduzeta tijekom antarktičkog ljeta, krajem 1946. i početkom 1947. godine.
Informacije od poražene Njemačke
Uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je Operacija “High Jump” pokrenuta, nameće se zaključak kako su Amerikanci imali nedovršenog posla u polarnoj regiji južne polutke, jer slanje gotovo 5000 ljudi i velike količine vojne opreme u polarne regije gdje vrebaju brojne ne-vojne opasnosti poput ledenih bregova, snažnih oluja i mećava s temperaturama debelo ispod ništice, vrlo je neobično kad znamo da se vojne operacije, pogotovo tog tipa, kakva se nikada ranije u povijesti nije dogodila u ovakvom obimu, ne pokreću niti olako niti brzo. A ova je pokrenuta nevjerojatnom brzinom, moglo bi se čak reći i nepromišljeno.
Službeno priopćenje zapovjednika pomorskih operacija Chestera W. Nimitza bilo je da Operacijom “High Jump” žele ispitati funkcioniranje ljudstva i opreme u teškim vremenskim uvjetima, a usput konsolidirati i proširiti američki suverenitet na polarnim područjima, ustanoviti mogućnost izgradnje i održavanja vojnih baza na Antarktici. Također i razvijanje tehnika za izgradnju i održavanje zrakoplovnih baza na ledu, te sakupljanje novih informacija o hidrografskim, geografskim, geološkim, meteorološkim i elektromagnetskim uvjetima na polarnom području. Malo je drugih informacija bilo dano medijima o toj misiji, što je u mnogih novinara toga vremena pobudilo sumnju u to koja je prava svrha misije, uzevši u obzir golemu količinu ljudstva i vojne tehnike koja je za tu operaciju angažirana.
Ipak, neke informacije procurile su iz obavještajnih krugova o vojnim aktivnostima nakon završetka II. svjetskog rata u južnim morima, i to ni manje ni više nego od poražene nacističke Njemačke. Zbog toga su postojale špekulacije o skrivenim nacističkim vojnim bazama na južnoj polutci, moguće čak na samoj Antarktici, budući su nacisti od kasnih ’30-ih godina poduzimali ekspedicije na taj kontinent. Jedan od razloga zbog kojeg je postojala pretpostavka da nacističke snage i dalje imaju mogućnost vojnog djelovanja u polarnim područjima, bio je i dobro dokumentiran susret islandskog kitolovca Julianne gotovo 18 mjeseci nakon završetka rata s njemačkom podmornicom koja je iznenada izronila u blizini kitolovca. Dakle – neposredno prije donošenja odluke o pokretanju Operacije “High Jump”.
Izvješća kažu da se zapovjednik njemačke podmornice ukrcao na Julianne i tečnim engleskim jezikom zahtijevao od njezinog kapetana Hekla dio zaliha koje su imali, jasno mu davši da znanja kako odbijanje zahtjeva ne bi bio pametan potez. Kapetan Hekla nije imao previše izbora i udovoljio je zahtjevu njemačkog zapovjednika, ali zanimljivo je bilo da su im preuzete zalihe bile plaćene američkim dolarima, a kao bonus, povrh 10$ za svakog člana posade, dobili su i informaciju o lokaciji velikog jata kitova, koja se potvrdila točnom kada je kapetan Julianne odlučio tu informaciju provjeriti.
Nevjerojatan je podatak da se za sudbinu gotovo 100 njemačkih podmornica koje su u ono vrijeme bile tehnološki daleko naprednije od onih koje su imali njihovi protivnici, nikada nije saznalo. Čak i kada se uračunaju neverificirana potonuća njemačkih podmornica, i dalje ostaje značajan broj podmornica za čiju se sudbinu nikada nije saznalo. Poznata je i informacija o posljednjem konvoju podmornica koji je krajem travnja 1945. godine isplovio iz njemačkih luka prema južnom Atlantiku, a među njima su bile U 530 i U 977m. Konvoj je u svibnju stigao na svoje odredište, usput desetkovavši savezničke snage s kojima su se sukobili putem, o čemu se i danas jako malo podataka može naći.
U vojnim krugovima jačala je sumnja kako nacisti negdje u polarnim područjima imaju skrivenu vojnu bazu, posebice iz razloga što su se dvije spomenute podmornice s nužnom posadom sastavljenom od ljudi koji su se htjeli predati, i potpuno ogoljene od svake opreme koja nije bila nužna, predale argentinskim vlastima čak tri mjeseca nakon kapitulacije Njemačke. Navodno nitko od posade nije progovorio ni riječ o tome gdje su iskrcali opremu i ljudstvo, ali rekli su kako su preko radio veze imali informaciju o porazu Njemačke odmah nakon 8. svibnja 1945. godine. Što su radili i gdje su bili ta tri mjeseca? Zapovjednik podmornice U 977m Heinz Schaumlffer bio je među onima koji su se predali, i nakon intenzivnog savezničkog ispitivanja pušten je na slobodu, da bi se odmah potom vratio u Argentinu gdje je proveo ostatak života.
Istina se nikad neće saznati
Moguće je kako je makar jedan cilj Operacije “High Jump” bio i provjera ovih informacija, moguće i lov na fantomsku nacističku vojnu bazu u ledenim vodama južnog Atlantika. Službeni američki podaci kažu kako su tijekom misije proveli 220 sati u zračnom izviđanju tijekom kojih su snimili više od 70.000 fotografija iz zraka, preletjevši pritom više od 36.000 kilometara i da su pritom izgubili samo jedan avion i četiri člana posade, te dva helikoptera čije su posade sretno spašene.
Ipak, čileanski mediji bili su dobro upućeni u zbivanja oko ove operacije, i izvijestili su kako su Amerikanci ”naišli na nevolje” i da su pretrpjeli ”značajne gubitke”. Iako je predviđeno trajanje operacije bilo 6-8 mjeseci, čileanski mediji su izvijestili kako je već 22. veljače 1947. ledolomac Burton Island evakuirao Centralnu operativnu skupinu iz Zaljeva kitova, dok je Zapadna operativna skupina krenula kući 1. ožujka, a tri dana nakon njih i Istočna operativna skupina, svega 8 tjedana od početka operacije.
Mediji južnoameričkih država pozorno su pratili tu operaciju i 5. svibnja naslovnica čileanskih novina “El Mercurio” osvanula je s naslovom: “S palube Mount Olympusa na otvorenom moru” gdje je u članku citiran admiral Byrd kako kaže: “Imperativ je da SAD pokrenu hitne obrambene mjere od prijetnji koje mogu doći sa nepristupačnih neprijateljskih područja.”
U tom trenutku flota je plovila nazad prema SAD-u, pa takva izjava admirala Byrda i dan danas zvuči neobično, ako je istina da se vraćaju kući samo s gomilom fotografija i rezultatima znanstvenih istraživanja. Admiral Byrd odmah je po povratku hitno pozvan na ispitivanje u Washington koje su proveli agenti američke Tajne službe, i s tog ispitivanja niti jedan jedini djelić informacije nikada nije dospio u javnost.
Jesu li Amerikanci zaista pronašli i uništili fantomsku nacističku bazu na Antarktici i je li ona uopće postojala, vjerojatno nikad nećemo saznati.
Autor: Vladimir Perić / 7Dnevno
