PATRIA I STJEPAN MESIĆ
Manje je važno je li Mesić primio mito za Patriju od pitanja zašto je sklopljen ugovor koji Hrvatskoj nanosi velike štete!
Nakon presude finskoga suda u kojoj je nedvojbeno potvrđeno kako je u nabavi oklopnjaka od njihove tvrtke ‘Patria’ u Hrvatskoj bilo isplaćeno mito, za što su osuđeni menadžeri te finske tvrtke ‘Patria Vehicles’ Heikki Hulkkonen i predstavnik za Hrvatsku Reijo Niittynen, afera u Hrvatskoj poprima novi tijek.
Prva i ishitrena reakcija građanina Stjepana Mesića iz Moskve, u kojoj se zatekao u vrijeme presude, odakle se nervozno te s nimalo šeretskim rječnikom obrušio na ‘gadove’ u Hrvatskoj koji mu pokušavaju pakirati, pokazuje njegovu očiglednu nervozu i potvrđuje sumnje o kojima je Hrvatski tjednik u više navrata pisao. U prošlih nekoliko godina upravo je naš tjednik pisao o različitim aspektima ove afere, no nitko se nikada nije usudio javno prenijeti naša pitanja niti ih demantirati iako se radilo o očiglednim kriminalnim radnjama kojima je teško oštećen državni proračun Republike Hrvatske. Upravo suprotno, većina tadašnjih i sadašnjih medijskih reakcija usmjerena je na relativiziranje bilo čije krivnje u aferi ‘Patria’, a pogotovo odgovornosti građanina Stjepana Mesića, tadašnjega predsjednika RH i vrhovnoga zapovjednika OS RH.
No Hrvatski će tjednik u interesu hrvatske javnosti i zaštite nacionalnih interesa i nadalje postavljati relevantna pitanja te ih ponavljati ih sve dok nadležne institucije hrvatske države ne daju odgovarajuće odgovore na njih..Većina drugih medija u Hrvatskoj svojim člancima, analizama i emisijama i dalje provode relativizaciju krivnje za moguće pogodovanje ili primanje mita u ovoj aferi stavljajući težište na podatke ili činjenice koje je trenutačno teško pa gotovo i nemoguće provjeriti, a ostala mnoga sporna pitanja nigdje se ne postavljaju niti spominju.
Mesić je previše lukav da bi osobno uzeo novac
Na početku afere Stjepan Mesić je, na pitanje o svojoj odgovornosti, u svome tonu odgovarao kako on ne zna finski jezik pa se nije mogao dogovarati s njima (doduše, od stranih jezika on samo natuca ruski), da ne poznaje te osobe niti ih je ikada sreo, ali dopušta mogućnost da su bili kod njega u posjetu, no u širemu izaslanstvu. Ostatak svoje obrane prepustio je hrvatskim medijima koji su uvjeravali da afere nema te da finski sud nikoga nije osudio, što je doduše tada bilo samo djelomično točno. Sada se situacija stubokom promijenila osuđujućom presudom finskim menadžerima jer je nedvojbeno potvrđeno kako je bilo mita prilikom izvoza njihovih oklopnih vozila u Hrvatsku. Ako je bilo mita, ili obećanja mita, kao što kaže finski sud, postavlja se pitanje kod koga je završilo 1,6 milijuna eura i zašto je mito uopće davano?
Odgovori na ta pitanja zanimljivi su iz više razloga. U prvome redu zato što se stalno medijski postavlja isto pitanje o tome je li Mesić primio mito, što implicira da su posrednici Wolfgang Riedl i Walter Wolf njemu osobno predali novac. Ovo bi bilo nevjerojatno čak i za hrvatske prilike. Svatko tko poznaje Stjepana Mesića, takvu bi mogućnost odmah otklonio. On ipak ima mnogo prijatelja. Mogućnost da je Mesić izravno primio mito može se, dakle, odmah otkloniti, ne zato što bi on bio nekakav stup društvenoga morala (sjetimo se raznih njegovih afera s čekovima i ostalih), nego zato što se radi o inteligentnome i lukavom političaru koji takav diletantski gaf ne bih sebi mogao dopustiti. Ista bi se tvrdnja mogla reći i za Franju Gregurića koji ima previše životnoga ( i obavještajnoga) iskustva da bi takvo što napravio.
Kao što se može pročitati, neki od Mesićevih poznanika i prijatelja koji su mu navodno posudili novac za kupnju stanova, nakon isteka predsjedničkoga mandata bili su posrednici u postupku nabave Patrijinih oklopnih vozila u Sloveniji. Jesu li hrvatska istražna tijela pokušala povezati te podatke ili čekaju da to Slovenci obave kada dostave podatke?
Na kraju svega, postavlja se pitanje ako oni izravno nisu primili mito, tko ga je onda primio? Tu odgovori postaju malo složeniji. Ključ priče dvojica su posrednika, Ruedl i Wolf, kojima je iznos za podmićivanje u Hrvatskoj isplaćen od strane Patrie i koji bi sasvim sigurno mogli reći komu su ga dali, naravno ako ih itko pita za to, što do sada nije bio slučaj. Odgovor o tome zašto ih nitko to do sada nije pitao treba potražiti u Dorhu, Uskoku i MUP-u. Dorh je u svojemu priopćenju utvrdio kako nema dokaza o tome da je bilo tko u Hrvatskoj primio mito, ali ni oni ni MUP nisu objasnili zašto je zbog policijskoga ‘propusta’ tjeralica za Walterom Wolfom, doduše za drugi slučaj kriminala, ležala u ladici godinu dana, a raspisana je tek početkom ove godine kad je isti uhićen u Kanadi po zahtjevu Slovenije. Dakle komu je odgovaralo da se Wolf ne pojavi u Hrvatskoj kada bi mu netko morao postaviti pitanja i o sudjelovanju u aferi Patria budući da je Dorh imao podatke od finske strane koji su i prezentirani na suđenju?
Je li se netko iz Dorha ili Uskoka sjetio kako bi bilo dobro, pa makar i u sklopu međunarodne pravne pomoći, razgovarati s navedenom dvojicom o njihovoj ulozi i hrvatskim posrednicima u ovom poslu? Prema onome što nam je poznato, dosadašnja ispitivanja u Uskoku provođena su na način da su ispitivanim osobama postavljana sugestivna i površna pitanja koja su sličila na ono: ‘je li da ti nisi? ‘, a sve u nadi da će suđenje i Finskoj završiti drukčijim, oslobađajućim ishodom i da će sve pokriti prašina zaborava. Pri svemu ovome ne treba izgubiti iz vida i činjenicu da je odavno istekao i rok u kojemu su telekomunikacijski operateri bili dužni čuvati podatke o pozivima i elektroničkoj pošti sudionika, tako da je to sada nemoguće rekonstruirati.
I kako dalje? Hrvatsko pravosuđe i tijela kaznenoga progona su, ne prvi put, osramotili hrvatsku državu i svojim neradom stavili ju praktički na stup srama u Europi budući da druge države ponovno obavljaju poslove za koje bi upravo hrvatsko pravosuđe trebalo biti najviše zainteresirano. Priopćenje Dorha o tome da nema dokaza da je u Hrvatskoj itko primio mito potpisao je Dinko Cvitan, kao glavni državni odvjetnik koji se tom prigodom našao u malo nezgodnoj situaciji budući da je upravo on kao ravnatelj Uskoka godinama osobno i s drugima radio na tome predmetu. Pa ne će valjda sam sebi reći da je nesposoban?
Naši se čitatelji vjerojatno sjećaju afere ‘Kamioni’ koja se desetljeće vukla hrvatskim pravosuđem i završila.oslobađajućom presudom za tadašnjega ministra obrane Berislava Rončevića i njegova pomoćnika Ivu Bačića. Samo rijetki poznavatelji prilika znaju zašto su oni uopće bili optuženi. Prva je optužnica bila za primanje mita pa kad nije utvrđeno da je bilo spornih financijskih transakcija niti bilo kakve isplate mita, pravosudni čarobnjaci iz Uskoka optužnicu su promijenili na nanošenje štete državnome proračunu nabavkom kamiona, što je na kraju odbačeno.
Oklopnjacima već prošao jamstveni rok
Kakva je poveznica oviih dvaju slučajeva? Nikomu iz Uskok nije palo na pamet da slučaj ‘Patria’ sagleda i na ovaj način, da je osim davanja provizije, odnosno mita uovom slučaju došlo i do štete za državni proračun, na nekoliko razina. U svemu ovome postavlja se legitimno pitanje: zašto bi se uopće bilo kome davalo mito?
Naime na terenskim testiranjima koje je proveo Morh Patria je bial bolja od konkurencije (tvrtke General Dynamics-Steyer), a njihova ponuda bila je jeftinija pa se u takvim slučajevima provizija u principu ne daje. Odgovor, međutim, leži u drugoj sferi, upravo onoj od koje bježe istražna tijela RH i svi sugovornici na ovu temu. Radi se, naime, o štetnosti ovakvoga ugovora za hrvatsku stranu. Ugovor kakav je sklopljen sve je samo nije povoljan za RH budući da je kupljen neproporcionalno veliki broj vozila, koja se opet, na temelju ugovora, ne mogu prodati, darovati ili ustupiti nikomu bez suglasnosti Patrie. Nitko nikada nije javnosti objasnio zašto je Hrvatskoj odjednom bio potreban ovako veliki broj oklopnih vozila, neproporcionalan za zadaće koje obavlja HV.
Kao što smo već pisali, iako su vozila plaćena, tek je manji dio njih zaprimljen u OS RH, dok se ostatak nalazi naparkiralištu tvornice i čeka kompletiranje. I kao šlag na kraju: gotovo 95 posto vozila, koje radi nekompletiranosti i ostalih razloga i dalje čekaju prihvat u OS RH, prošao je jamstveni rok. Hrvatska će vojska tako zaprimati ta vozila bez jamstva, što je izvrstan primjer ‘dobre poslovne prakse’. Opremanje tih oklopnih vozila oružanim sustavima iznosit će jednako kao i cijena vozila pa će to u uvjetima hrvatskoga obrambenoga proračuna potrajati toliko dugo da će zadnja vozila već zastarjeti dok se naoružavaju.
Poseban problem koji predstavlja i oštećenje državnoga proračuna jest takozvani offset koji je u ugovoru Hrvatske s Patrijom tako reguliran da na niti jedan način ne obvezuje finsku stranu, što su oni vješto iskoristili. Ugovaranje odšeta uobičajena je stvar u ovako velikim poslovima pri čemu se finska strana obvezala uvesti, ili hrvatskim proizvođačima omogućiti izvozne poslove u visini od 150 posto od vrijednosti nabave vozila, što bi u ovom slučaju bilo 1,5 milijarda kn izvoznih poslova. Iskorištavajući ‘nepreciznost’ u ugovoru, finska strana izbjegla je svoju obvezu tako da do danas nije izvršena niti jedna kuna offseta, što je ugovor kakav nije zabilježen ni u banana državama.
Obje ove teme, broj vozila i izostanak offseta, samo se ponekad sramežljivo spomenu iako su vrlo važne, čak važnije od pitanja gdje je nestalo 1,6 milijuna eura provizije, budući da se ove štete mjere stotinama milijuna kn (iznos izgubljenoga PDV-a za offset iznosi 375 milijuna kn, bez dobiti izvoznih tvrtki). Možda bi se razlozi davanja mita mogli tražiti upravo u ovako ‘povoljno’ sročenome ugovoru za RH pri čemu je iznos od 1,6 milijuna eura mita tek kap u moru štete koja je nastala? Možda bi državna tijela mogla hrvatskoj javnosti objasniti koji su velikani hrvatske pravne misli sudjelovali u izradi ovakvoga ugovora? Možda tu leži ključ afere?
Jerković nestao iz medija
Kakav je transfer tehnologije izveden kad ‘Đuro Đaković- SV’ samo provodi montažu dijelova koji se dovoze iz Finske ili Europe? Što na Patrijinim oklopnjacima proizvode hrvatske tvrtke? Zašto je bivši direktor Bartol Jerković nestao iz medijskoga prostora i zašto nitko njega ne pita za izjavu u povodu afere iako je on jedan od glavnih aktera? Možda se boje odgovora ili i Jerković ima imunitet pa mu se vjeruje na neviđeno? Građanin Stjepan Mesić u svome zadnjem obraćanju iz Moskve netočno tvrdi da on nije imao nikakve veze s nabavom Patria i da o tome treba pitati Morh. Podatci koji su javno dostupni ukazuju na to da je on, posredno i izravno, imao kontrolu i uvid nad cijelim procesom nabave, dok je uloga Morha bila samo tehničke naravi.
Naime, Povjerenstvo za nabavku koje je osnovao Morh imalo je zadaću prikupiti tehničke ponude i izvršiti terenska ispitivanja, bez donošenja mišljenja ili konačne odluke. Nakon toga, tadašnja Vlada RH osnovala je Povjerenstvo za nabavu oklopnih vozila u čijem su sastavu bili ministar obrane Berislav Rončević, čelnik povjerenstva, a uz njega su bili i ministar financija Ivan Šuker, ministar gospodarstva pokojni Branko Vukelić, pomoćnik ministra obrane za materijalne resurse Ivo Bačić, načelnik Glavnoga stožera OSRH general zbora Josip Lucić, predstavnik Đure Đakovića Bartol Jerković i profesor Vlatko Cvrtila kao predstavnik Ureda Predsjednika RH.
Prema tome, Mesić je ili zaboravio, što mu se može oprostiti s obzirom na životnu dob, ili namjerno obmanjuje hrvatsku javnost budući da je vidljivo kako je njegov ured u tome Povjerenstvu imao profesora Cvrtilu kao svojega predstavnika, a osim toga i načelnik Glavnoga stožera HV-a po prirodi posla trebao je izvješćivati predsjednika države kao vrhovnoga zapovjednika OSRH-a. Osim toga, u svome intervjuu Walter Wolf iz Kanade izrijekom tvrdi da je Mesić imao kontrolu nad cijelim procesom nabave i da je o svemu upoznat. Tko onda laže?
Drugim riječima, nije Morh odlučivao o nabavi i pojedinostima ugovora s Patrijom, već prethodno spomenuto Povjerenstvo Vlade RH, dok je nalaz Morhova povjerenstva služio samo kao smokvin list ili pokriće za unaprijed donesenu odluku. Da je rad ovoga povjerenstva i uloga dr. Vlatka Cvrtile kao predstavnika Ureda Predsjednika zanimljiva i intrigantna, potvrđuje podatak o tomu da je na jednome hrvatskom portalu, koji obrađuje obrambene i sigurnosne stvari i na čije uređivanje dr. Cvrtila ima veliki ujecaj, u zadnje vrijeme objavljeno više članaka u kojima se nevješto opravdava taj posao i relativizira uloga dr. Cvrtile.
Želi li možda Stjepan Mesić skretanjem odgovornosti na Morh opet gurnuti Berislava Rončevića u još jednu pravosudnu aferu, ili su Rončevićeve riječi isprike Mesiću nakon završenoga suđenja za kamione bila poruka? Nemamo namjeru raditi bilo čiji posao, pa tako ni posao Uskoka ili Dorha, no bilo bi zanimljivo da hrvatska javnost napokon dozna tko je osoba ili osobe koje su sastavile ovako ‘povoljan’ ugovor i zašto se ugovor s Patrijom čuva u Ministarstvu gospodarstva, umjesto u Ministarstvu obrane, koje i nema svoj primjerak? Kakva je uloga i pokojnoga Branka Vukelića u tome poslu, čovjeka koji je u doba nabave oklopnih vozila bio ministar gospodarstva, nakon čega je na intervenciju Stjepana Mesića postao ministar obrane. I kao što u poznatoj reklami kažu: ‘ali to nije sve… ‘: s pozicije ministra obrane sklopio je aneks ugovora kojim su, pored početne količine, nabavljene dodatne 44 Patrije! Još je zanimljiviji podatak da je Walter Wolf kupio KIO (Karlovačku industriju obuće) u vrijeme kada je gradonačelnik Karlovca bio upravo Branko Vukelić. Je li umiješanost i odgovornost navedenih članova povjerenstva Vlade RH u ugovor s Patrijom razlog zbog kojega se ova afera pokušava medijski diskreditirati ili umanjiti njezin značaj, svodeći ju na banalno pitanje je li Mesić primio mito ili ne. Kad bi istražna tijela krenula putem štetnosti ugovora za RH, vrlo brzo došli bi do odgovora na pitanje tko je donosio odluke i kakve pa bi se pitanje mita otvorilo samo od sebe.
Jesu li Riedl i Wolf bili kod Mesića
Još jedna tvrdnja Stjepana Mesića o tome da Riedl i Wolf nikada nisu bili kod njega u Uredu predsjednika na Pantovčaku vrlo je upitna. Naime, poznato nam je da su se knjige evidencije ulaska i posjetitelja za to razdoblje uništavale i da je u to vrijeme postojala uobičajena praksa da se neki posjetitelji primaju i ispraćaju bez evidencije, na sporedni ulaz. O tome smo do sada u više navrata pisali, ali taj je podatak izgleda nevažan istražnim državnim tijelima.
Ovdje se postavlja i pitanje jesu li nadležna državna tijela obavila razgovore s pripadnicima PZB, koji su djelatne vojne osobe u njihovoj ingerenciji, a osobito s brigadirom Draganom Basićem, zapovjednikom PZB i Ivanom Kneževićem koji bi svakako mogli znati odgovore na pitanje jesu li Riedl, Wolf ili netko treći primani mimo procedure u Ured Predsjednika i zašto su uništavane evidencije? Koja je uloga i tadašnjega savjetnika za nacionalnu sigurnost Aleksandra Perkovića u ovom prikrivanju i cijeloj aferi?
Možda bi se slučaj podmićivanja u ovoj aferi lakše riješio da su hrvatske obavještajne službe radile posao za koji su bile debelo preplaćene. Naime, unatoč tome što menadžeri Patrije nisu osuđeni za davanje mita u slučaju nabavke oklopnih vozila u Sloveniji, slovensko pravosuđe osudilo je bivšega premijera Janšu na zatvorsku kaznu na temelju dokaza koje su prikupile slovenske obavještajne službe koje su svoju ulogu zaštite nacionalne sigurnosti shvatile ozbiljno, dok hrvatske službe žderu novac poreznih obveznika i kradu proračunski novac (Grdić, Preost i ostali). Slovenske službe presretale su elektroničku komunikaciju između Wolfganga Riedla, Waltera Wolfa i slovenskih posrednika u tome poslu, što je na sudu poslužilo kao dokaz za zatvaranje kruga indicija i osudu Janše, dok se na neke ostale sudionike u tom poslu (Jožu Zagožena) suđenje tek očekuje.
Zakazale i obavještajne službe
Tko je hrvatskim obavještajnim službama branio prikupiti podatke o aktivnostima Riedla i Wolfa te o njihovim hrvatskim kontakatima u tom poslu? Odgovor na to pitanje krije povezanost dijela struktura tadašnje obavještajne zajednice RH i dijela političara s Walterom Wolfom i njegovom umiješanošću u aferu HYPO banke u Hrvatskoj, kojdo danas jedino u Hrvatskoj nije dobila pravosudni epilog? Hrvatski tjednik već je više puta pisao o štetnim detaljima ugovora koji su navedeni i u ovome tekstu, ali kako vidimo iz raznih, oprtunističkih, razloga to nije bio predmet zanimanja državnih tijela niti istrage, možda upravo zbog imena uključenih u aferu? Jesu li neki pojedinci iznad zakona RH pa im se vjeruje na riječ, dok se druge privodi i kažnjava radi banalnosti? Ili su možda Mladen Bajić i Dinko Cvitan povjerovali na riječ tadašnjemu predsjedniku Mesiću i njegovim ljudima od povjerenja koji su godinama uvjeravali hrvatsku javnost kako se radi o ‘najčišćem poslu na svijetu’ u kojem bilo kakva nezakonitost ili nepravilnost nije bila moguća? Kao što vidimo, unatoč finskoj presudi, i dalje u Hrvatskoj ima mnogo pravih pitanja na kojih nema odgovora, budući da ih ili nema tko postaviti ili se odgovori traže tamo gdje ih uopće nema.
Ova priča klasični je primjer invalidnosti hrvatskoga pravosuđa i obavještajnoga sustava. Finsko pravosuđe za prodaju oklopnjaka u Sloveniji nije pronašlo dovoljno dokaza za davanje mita i nije nikoga osudilo, ali zato je slovensko pravosuđe našlo dokaze i osudilo bivšega premijera Janšu, a za prodaju oklopnjaka u Hrvatskoj finsko pravosuđe ima dokaze da je davano mito i zbog toga su donesene presude, a hrvatsko pravosuđe praktički nije ni počelo s ozbiljnom istragom. Ovdje je sve kristalno jasno što se tiče pravosuđa.
Tomislav Jelić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
