Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj svim srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijelog hrvatskog naroda u jedinstvenu snagu.

Dugo vremena Hrvatska je bila u pat poziciji. Bila je toliko ideološki, politički i svjetonazorski podijeljena da nijedna od sukobljenih strana nije mogla ništa napraviti. Živjeli smo u potpunoj političkoj blokadi i nemoći. To razdoblje trajalo je punih 15 godina, od smrti predsjednika Franje Tuđmana, a za vrijeme vladavine dva crvena predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, odnosno za vrijeme vladavine četiri različite vlade, Račanove, Sanaderove, Kosoričine i Milanovićeve.

Pred predsjedničke izbore Hrvatska je bila potpuno politički podijeljena. Na jednoj je strani bila Josipovićeva i Milanovićeva Hrvatska koji su željeli nametnuti krivotvorine o Domovinskom ratu i obnoviti titoizam. S druge strane bila je većinska Hrvatska, ali politički razbijena i podijeljena. HDZ je bio ozbiljno destruiran sudskom optužbom da je zločinačka organizacija i plaćao je veliku cijenu za Sanaderove grijehe.

U svojoj knjizi “Crveni predsjednik” i u brojnim svojim kolumnama, političkim esejima i intervjuima i nastupima na televiziji i radiju dokazivao sam da se Hrvatska nalazi na povijesnom raskrižju, odnosno da će rezultati predsjedničkih izbora odrediti hoće li Hrvatska nastaviti tonuti i nazadovati, hoće li i dalje biti blokirana za bilo kakve demokratske promjene i gospodarski razvoj, hoće li se i dalje vraćati na titoizam i političko jugoslavenstvo, hoće li i dalje biti okrenuta regiji, a ne Europskoj uniji ili će se dogoditi politička promjena u odnosu snaga koje će omogućiti da Hrvatska odlučno krene u obračun sa svim totalitarizmima, a posebno titoizmom jer za razliku od ustaštva, s kojim smo se politički obračunali, titoizam je krivotvorinama i dalje tretiran kao velika nacionalna vrijednost, a Tito kao nešto “najbolje što su Hrvati imali”.

Ivo Josipović je išao na izbore s obnovom titoizma i obnovom regionalizma i političkog jugoslavenstva. A Kolinda Grabar Kitarović je išla s jasnim programom borbe protiv ostataka svih totalitarnih sustava, posebno protiv pokušaja obnove mita o Titu kao nečem najboljem što su Hrvati imali. Josipovićeva se strategija temeljila na činjenici da kod znatnog broja ljudi u Hrvatskoj Tito i dalje slovi kao velika ličnost, čak i kao veliki Hrvat, i kao jedan od najvećih i najzaslužnijih ljudi u povijesti te da je za mnoge titoistički sustav demokratski sustav bitno različit od komunističkih totalitarnih sustava što je neistina i prevara. Prevara titoizma kojoj su povjerovali a i danas vjeruju mnogi pošteni ljudi, a ne samo bivši komunisti, temeljila se na promidžbi koja je sustavno dokazivala ogromne zasluge Tita i komunista kao pobjednika u II. svjetskom ratu te se vrlo vješto komunizam izjednačavao s antifašizmom. Zatim se vrlo vješto koristilo Titov otpor Staljinu i najviše zadnje razdoblje Titovog života koje karakterizira samoupravljanje i nesvrstavanje na temelju čega su se izvodile teorije kako je titoizam bio socijalizam s ljudskim likom. Kako sam u jednom dijelu svog života i osobno povjerovao, nakon sukoba sa Staljinom, da se može izgraditi socijalizam s ljudskim likom kroz samoupravljanje i nesvrstavanje, dugo mi je trebalo da sagledam veličinu prevare titoizma. Kada sam to sagledao, smatrao sam svojom moralnom obvezom da u svojim javnim nastupim, a i knjigama i tekstovima, iznosim brojne argumente kako bih pomogao i drugim ljudima da progledaju i vide istinu. U toj mojoj borbi susretao sam se s jednim neobičnim fenomenom. Mnogi bivši komunisti jednostavno nisu željeli čuti argumente koji su pokazivali da je i titoizam bio totalitarni zločinački sustav. Drugi opet kada su teškom mukom prihvatili argumente pokušali su relativizirati zločine i krivnju te tražiti stotine opravdanja za veliko zlo koje se dogodilo. Treći opet nisu imali moralne snage da priznaju da su pogriješili, da su podržavali zločinački sustav te su se povlačili iz javnog života i šutjeli o komunističkim zločinima. Najgori su bili oni koji su nas malobrojne koji smo govorili istinu o prevari titoizma i komunizma mrzili i žestoko napadali jer nismo njihovoj savjesti davali mira, podsjećali smo ih i na njihovu krivnju za totalitarni sustav u kojem smo živjeli.

Dakle, kao bivši komunist koji je spoznao prevaru titoizma smatrao sam svojom velikom moralnom obvezom raskrinkavati prevaru titoizma te pokazivati i dokazivati da je ključni čovjek obnove titoizma i političkog jugoslavenstva i nametanja krivotvorina o Domovinskom ratu predsjednik Ivo Josipović te da treba sve učiniti kako bi se skinula zlatna pozlata s njegova lika. Kako bi Hrvatice i Hrvati progledali i shvatili da bi njegov još jedan mandat predstavljao pravu katastrofu za budućnost Hrvatske.

Godinu dana prije predsjedničkih izbora bile su relativno male šanse da tadašnji predsjednik Ivo Josipović izgubi izbore. Kao prvu pretpostavku da se stvore uvjeti da ga se porazi bili je pronalaženje kandidata koji bi po svojim političkim, moralnim i drugim kvalitetama imali šanse pobijediti Ivu Josipovića. Inspirirao me slučaj Baraka Obame, relativno nepoznatog kongresmena u Sjedinjenim Američkim Državama kojeg su stručnjaci pronašli kao idealnog kandidata s kojim demokrati mogu pobijediti na izborima. O tome sam pisao u travnju 2014. godine u dvotjedniku Matice Hrvatske Vijenac pod naslovom “Predsjednički izbori su točka preokreta” i podnaslovom “Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića”. U tom članku naveo sam zašto mislim da to dvoje ljudi ima najveće šanse za pobjedu. Navodim dio toga članka u kojem sam naveo razloge zašto mislim da Kolinda Grabar Kitarović može pobijediti Ivu Josipovića.

“U Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je Obama kandidiran bio je relativno nepoznat. Stručnjaci su prije toga kompjuterski izračunali kakav profil kandidata demokrati moraju kandidirati da bi pobijedio na predsjedničkim izborima te su onda tražili političara koji najviše liči tome idealnom profilu. Tako su došli do tada relativno nepoznatog političara Baraka Obame. Nešto slično treba napraviti i u Hrvatskoj. Ima mnogo dobrih kandidata na desnici ali nema mnogo onih koji mogu pobijediti Ivu Josipovića. Njega mogu pobijediti mladi ljudi, čistih ruku, obrazovani, koji imaju ugled kao modreni europski i svjetski političari, ljudi tolerancije, koji mogu okupiti široko biračko tijelo. Sam sam pokušao poznavajući Ivu Josipovića, njegove vrline i mane, pokušati pronaći dva najbolja kandidata koji bi ga mogli pobijediti. Dakle, polazio sam od slijedećih kriterija. Da to moraju biti mladi ljudi, visokoobrazovani, koji su se već afirmirali u zemlji i inozemstvu ali koji nemaju nikakve afere, koji imaju čiste ruke i koji slove kao tolerantni ali odlučni ljudi. Dakle, nije važno samo dobiti novog predsjednika nego je važno dobiti novog predsjednika ili predsjednicu koji će biti političari za novo doba. To moraju biti kandidati koji će imati snage i odlučnosti, čvrsto braniti hrvatske nacionalne interese, koji se neće bojati staviti na dnevni red ključne probleme koji vode Hrvatsku u ponor. Na bazi takvih kriterija, kao iskusan političar i analitičar, politolog, poznavajući prilike u Hrvatskoj i svijetu došao sam u odabiru između mnogo mogućih kandidata do dva imena. To su Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković. O Kolindi Grabar Kitarović već se dugo govori kao dobrom potencijalnom kandidatu HDZ-a koji bi mogao pobijediti Ivu Josipovića. Kolinda Grabar Kitarović uspjela je u svjetskoj politici i došla je na mjesto zamjenika tajnika NATO-a koje je najvažnije mjesto koje je ikad obnašao jedan hrvatski političar. Ali ne samo to, ona je bila i ministrica vanjskih poslova i veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, zna sve tajne, pravila i trikove svjetske politike te zna kako braniti hrvatske nacionalne interese. Prihvaćena je od vrha svjetske politike te je postala članica i tri lateralne komisije, jednog od najmoćnijih centara u kojoj se iza kulisa faktično vodi svjetska politika. Neki kažu da je to minus. Za mene je to veliki plus jer predsjednica Hrvatske koja sjedi za stolom u vrhu svjetske politike u uvjetima pregrupiranja svjetske moći i sukoba Zapada i Rusije može mnogo učiniti za Hrvatsku i naše nacionalne interese. Iako se još ne zna da li će se uopće vratiti u Hrvatsku već prva istraživanja javnog mijenja pokazuju da ima znatnu podršku građana.”

Vjerojatno je na sličan način razmišljao i Tomislav Karamarko koji je odigrao ključnu ulogu ne samo u kandidiranju Kolinde Grabar Kitarović, nego i u njezinoj pobjedi. Pred Tomislavom Kramarkom su bile brojne dvojbe, ali i veliki otpori, tako da kandidatura Kolinde Grabar Kitarović nije bio jednostavan posao. Karamarko je bio svjestan da je pred njim velika odgovornost i da bi poraz predsjedničkog kandidata HDZ-a i bitno otežao pobjedu na narednim parlamentarnim izborima odnosno da bi pobjeda Josipovića bila veliki vjetar u leđa Kukuriku koaliciji. Zato je on bio najodgovorniji i nije smio pogriješiti u izboru kandidata HDZ-a. Mnogi su ga odgovarali i dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti Ivu Josipovića. Politolozi, sociolozi i drugi stručnjaci kada se pojavila mogućnost kandidiranja Kolinde Grabar Kitarović izlazili su sa brojnim analizama, mišljenima i prijedlozima te su “stručno i znanstveno” dokazivali da Kolinda Grabar Kitarović nema nikakve šanse pobijediti Ivu Josipovića. Moram reći da su me te brojne analize, među kojima je bilo i uvaženih stručnjaka, pomalo pokolebale te da sam se i sam pitao možda ipak griješim kada predlažem Kolindu Grabar Kitarović i kada sam uvjeren da ona može pobijediti. Posebno me pokolebao prof. dr. Slaven Letica, sjajan analitičar, koji je nabrojao deset “ubitačnih” dokaza kako Kolinda Grabar Kitarović nikako ne može pobijediti na predsjedničkim izborima. Treba reći i da je dio HDZ-a bio protiv Kolinde Grabar Kitarović jer je član trilateralne komisije. Čak su tvrdili da je masonka, što je velika laž, jer nema žena masonki. Čak su je svrstavali u sotoniste. Ali najčešće su tvrdili da je ona sluga moćnih zapadnih struktura i onih koji vladaju iz sjene svjetskim poretkom. Bile su vrlo bučne i optužbe koje su pokušavale dokazati da se Kolinda Grabar Kitarović politički ne razlikuje od Ive Josipovića, da je previše lijeva, da je iz partizanske obitelji i da je u njenoj karijeri navodno veliku ulogu igrali Budimir Lončar i Stipe Mesić.

Tvrdilo se i da je biračko tijelo HDZ-a konzervativno te da znatan broj birača HDZ-a jednostavno ne želi ženu za predsjednika Hrvatske te da nikako neće glasati za Kolindu.

U medijima su se širile glasine i iznosili navodni podatci da je čak trećina birača HDZ-a za Milana Kujundžića, a ne za Kolindu Grabar Kitarović. Treba također naglasiti da su Ivo Josipović i njegov Stožer od prvog trenutka kada se pojavila ideja da bi Kolinda Grabar Kitarović mogla bit kandidat HDZ-a krenuli u vrlo smišljenu prljavu kampanju njenog diskreditiranja. Ključnu rečenicu je rekao Ivo Josipović: “ima sliku a nema ton”, koja je bila rezime prljavog pamfleta koji Kolindu Grabar Kitarović tretira kao glupu plavušu, kao Barbiku koja lijepo izgleda, ali ništa ne zna. Ivo Josipović u svojoj prljavštini otišao je tako daleko da je tvrdio da ona ništa ne zna, da čak ništa ne zna ni o NATO-u u kojem je radila.

U takvoj mučnoj atmosferi, kada Kolinda Grabar Kitarović već niz godina nije živjela u Hrvatskoj niti radila u Hrvatskoj, Tomislavu Karamarku nije bilo lako donijeti odluku, hoće li kandidirati Kolindu Grabar Kitarović ili će tražiti drugog kandidata, jer je znao da će Kolindina pobjeda biti i njegova pobjeda, a poraz i njegov poraz te da u slučaju poraza ne bi imao velike šanse ostati na čelu HDZ-a i pobijediti na parlamentarnim izborima.

Zato sam od početka govorio onima koji su stalno podmetali da Karamarko ustvari ne želi da Kolinda Grabar Kitarović pobijedi, da se navodno igra dupla igra, da to nije istina te da su oni čvrsto vezali svoje sudbine, te da će na predsjedničkim izvorima zajednički ili biti pobjednici ili zajednički biti gubitnici. Puno je trebalo učiniti da se ostvari nemoguća misija i pobjeda na predsjedničkim izborima. Evo zašto je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović izgledala kao nemoguća misija. Ivo Josipović imao je sve u svojim rukama i bilo je opće uvjerenje da će uvjerljivo pobijediti već u prvom krugu. Krenuo je u predsjedničku kampanju godinu dana prije izbora koristeći svoj brojni aparat ali i aparat Vlade i ministarstava. U anketama je pumpana do neslućenih razmjera njegova popularnost. Stalno je proglašavan najpopularnijim političarom bez ozbiljne konkurencije.

Imao je pod nadzorom glavne medije, sve televizije na državnoj razini i sve bitne pisane medije i portale. Imao je ogromnu podršku nevladinih udruga, koje su dobivale veliki novac da bi pumpale njegovu popularnost i doprinjeli njegovoj pobjedi. Imao je podršku vladajuće Kukuriku koalicije i brojnih drugih stranka (ukupno 17). Osim toga treba uvažavati da u borbi za drugi predsjednički mandat automatski dosadašnji predsjednik ima barem 20% prednost pred drugim kandidatima. Imao je Ivo Josipović i podršku Velike Britanije s kojom je sklopio strateški savez od koje je dobio važan zadatak amnestirati Srbiju kao agresora te učvrstiti britanske interese u regiji. Imao je podršku i Rusije i Nizozemske i brojnih antihrvatskih snaga u svijetu kojima nije odgovarala tužba Hrvatske protiv Srbije za učinjeni genocid. I ono što je najvažnije, Ivo Josipović je imao podršku titoističkih i projugoslavenskih snaga, podršku Srba u Hrvatskoj i drugih manjina, podršku partizana i njihovih obitelji i mnogobrojnu podršku nove titoističke političke klase koja je imala važnu poziciju u hrvatskom društvu. Usprkos svih tih prednosti u Josipovićevom Stožeru i političkoj grupaciji vladao je veliki strah od Kolinde Grabar Kitarović. Procjenjivali su da moraju dobiti u prvom krugu odnosno ako ne pobijede u prvom krugu da će bitno porasti šansa za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu. Zato su se odlučili za prljavu kampanju i stvaranja političke kaljuže. Optuživali su Kolindu Grabar Kitarović da laže, lažno su je optuživali da je dio Sanaderove pljačkaške bande, lažno su je optuživali da nije raskrstila s NATO-om i posebno da je nesposobna i da ništa ne zna. Josipovićevu tezu Kolinda ništa ne zna, i ništa neće napraviti, Kolinda Grabar Kitarović je sjajnim nastupima srušila i pokazala da ona zna, može i hoće te su joj iz dana u dan ljudi sve više vjerovali. Ključno događaj se dogodio u izbornoj noći nakon prvog kruga izbora. Iako je Josipović pobijedio dobivši više od Kolinde Grabar Kitarović ali ne mnogo, bilo je jasno da je to njegov poraz. To je bilo jasno i Kolindi Grabar Kitarović i njenom Stožeru kao i Ivi Josipoviću i njegovom Stožeru. Kolinda Grabar Kitarović je održala pobjednički sjajan govor koji je doveo do preokreta u izborima i do njene pobjede u drugom krugu. A ponašanje u Josipovićevom stožeru je već tada pokazalo da su izgubili vjeru u mogućnost pobjede. Za razliku od Ive Josivoića koji je cijelo vrijeme osobno vrijeđao i napadao Kolindu Grabar Kitarović, ona je pozivala na zajedništvo i okupljanje i nije ulazila u polemike sa svojim protukandidatom. To je bio i svojevrstan dogovor unutar HDZ-a koji se pokazao ispravnim, da ne ulazi u polemike, da posebno ne ulazi u polemike u prvom krugu ni sa jednim kandidatom te da posebno pazi na svoj odnos prema Milanu Kujundžiću. Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko nastupali su složno, kao tandem s istim ciljem, ali svaki usmjeren na svoje zadatke. Dok je Kolinda Grabar Kitarović pozivala na zajedništvo, dok je njena retorika bila blaga ali emotivna ali i domoljubna, bez obaziranja na podvale i kritike koje joj je upućivao Ivo Josipović i protivničke strane. Tomislav Karamarko i njegova ekipa muški su odradili posao razobličavanja Ive Josipovića i Kukuriku koalicije te su ulazili u konkretne političke obračune ne ostajući dužni ni Josipoviću ni Vladi ni Kukuriku koaliciji. Tako da je to bila usklađena kampanja, svatko je odradio izvrsno svoj dio posla. Ne smiju se zaboraviti niti drugi ljudi u HDZ-u koji su odradili veliki posao, poput Milijana Brkića, Milana Kovača, Mire Kovača.

I još nešto se ne smije zaboraviti. Nekoliko lokalnih televizija i nekoliko portala i nekoliko tjednika uspjeli su probiti medijsku blokadu te su iznošenjem istine o Ivi Josipoviću i njegovoj prljavoj kampanji pomogli da veliki broj ljudi shvati da Ivo Josipović nije fin i uglađen gospodin nego čovjek koji se služi s vrlo prljavim metodama kako bi pod svaku cijenu ostao na vlasti. I jedan broj intelektualaca, pravnika i predstavnika branitelja okupljen u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu doprinio je istini o Ivi Josipoviću a pogotovo je odjeknula osuda Ive Josipovića za moralnu veleizdaju koja je vrlo argumentirana i koja je pridonijela skidanju lažne pozlate koja je stvorena oko Ive Josipovića. U cijeloj toj borbi ključnu ulogu su imali i branitelji. Kolinda Grabar Kitarović dobila je ogromnu podršku branitelja jer nije kalkulirala, jer je čvrsto stala na stranu branitelja, posebno 100% ratnih vojnih invalida, zbog čega je ona osobno bila žestoko sotonizirana i napadnuta. Njen odlazak u noći izborne pobjede u Savsku 66 bio je sinteza i pobjedničko slavlje onih koji su vjerovali u Kolindu Grabar Kitarović i koji su bili uvjereni da njena pobjeda znači otvaranje novog povijesnog razdoblja u Hrvatskoj. To se i dogodilo. Sjajan govor i atmosfera na prisezi Kolinde Grabar Kitarović na Markovom trgu naznačio je novo povijesno razdoblje rehabilitacije domoljublja i povratak Tuđmanovoj suverenističkoj politici. I ono što je najvažnije u prvih pedeset dana svoga predsjednikovanja Kolinda Grabar Kitarović je povukla mnoge značajne poteze koje je obećala, koji su očekivani i koji znače da je pobjeda domoljubne Hrvatske otvorila politički prostor za nužne promjene te da predsjednica neće oklijevati i čekati nego će iz dana u dan te promjene provoditi. Evo nekoliko samo napomena da se ne zaboravi o tome koje je značajne promjene uvela u početku.

1. Jasno je rekla da Hrvatska mora biti politička nacija, da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati, bez obzira na vjeru i narodnost te da je izraz domoljublja a ne nacionalizma obraćati se u govoru drage Hrvatice i Hrvati.

2. Da će strateški promijeniti bitno Hrvatsku unutrašnju i vanjsku politiku. Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim narodima i posebno uspješan posjet Njemačkoj i Bosni i Hercegovini i najavljeni posjet Vatikanu i Svetom Ocu pokazuje da se radi o novoj hrvatskoj politici. Odlučnost da se Hrvatska izgrađuje kao demokratska moderna država koja nije ni na koji način oslonjena na bilo koji totalitarizam. Također, pokazala je koje su političke snage pobijedile na izborima. Titoisti su izgubili i zato se moraju pomiriti s njenom odlukom da za diktatora Tita nema počasti na Pantovčaku te da mora doći kraj negiranju komunističkih zločina što će se dogoditi na proslavi 70-te godišnjice Bleiburga na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović biti pokrovitelj a svetu misu držati kardinal Josip Bozanić uz nazočnost desetke tisuća ljudi koji su dočekali da se poništi sramotna odluka Hrvatskog sabora da se ukine pokroviteljstvo Komemoraciji bleiburških žrtava. I još nešto, Kolinda Grabar Kitarović je stvorila novi protokol u kojem realizira svoje obećanje: ja sam jedna od vas, vi ste moja snaga, bit ću uvijek s vama. Bilo ju je lijepo vidjeti u kockastom dresu, ne u svečano loži nego među narodom, na nogometnoj utakmici hrvatske reprezentacije. Bilo ju je lijepo gledati i među narodom i u Mostaru i Splitu. A pravi povijesni događaj, koji će još više ubrzati demokratizaciju Hrvatske, bit će njezin očekivani govor na Bleiburgu.

Treba reći da je cijelo vrijeme bojkotirana od Milanovića, da je cijelo vrijeme napadana i da je se pokušava onemogućiti u njezinu radu. Upravo zato što se oslanja na narod jer ima legimitet neposrednog izbora, ona će uspješno lomiti te otpore, ali neće moći u potpunosti realizirati svoj program da Hrvatska bude jedna od najsretnijih država u Europi potrebno je da na parlamentarnim izborima pobijedi Tomislav Karamarko jer tek tada kao pobjednički tandem na predsjedničkim i parlamentarnim izborima moći će u potpunosti brzo i radikalno mijenjati sliku Hrvatske i bitno utjecati i na sudbinu cijeloga hrvatskoga naroda.

Oduševljenje s kojim je dočekana u New Yorku i Mostaru pokazuje i da Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj s punim oduševljenjem i srcem prihvaćaju njezinu rehabilitaciju domoljublja i politiku sinergije i povezivanja cijeloga hrvatskoga naroda u jedinstvenu snagu.

Zbog svih tih razloga može se reći da smo počeli živjeti novo povijesno razdoblje u kojoj će hrvatski narod nastaviti tamo gdje je stao nakon smrti Franje Tuđmana.

Autor: Zdravko Tomac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save