Udbaška stranka – upravo to nam je nedostajalo!
Josipovićeva stranka je unaprijed osuđena na propast. Naime, cilja na dio političkog spektra na kom je inače najveća gužva, koji je uz krajnju desnicu najviše segmentiran. No ne samo to.
Josipović se vraća u politiku, što nije neočekivano. On iz iskustva zna da se od politike lakše i bolje živi nego od komponiranja (za što, čuvši par njegovih skladbi, tvrdim da nema nekog prevelikog dara) ili predavanja na fakultetu. Nema odgovornosti, a bolja je zarada. On priznaje da za pet godina nije baš ništa napravio – ali, eto, zna u čemu je problem! U nedostatku reformi.
A za pet godina nije potaknuo, iako je mogao, niti jednu. Ime stranke je za sad tajna. Nekoliko prijedloga koji su se u javnosti do sad mogli čuti su “Udbaška stranka”, “Stranka regiona”, “Stranka profesionalnih antifašista”, “Stranka uhljeba”. Hrvatska sa svojih nešto preko 4 milijuna ljudi ima više političkih stranaka nego Njemačka sa svojih preko 80 milijuna ljudi: nejasno je zašto itko misli da ima prostora za još jednu političku stranku, koja ne otvara nikakav novi politički prostor nego cilja u onaj koji je već pokriven sa stotinjak raznih lijevih stranaka, koje se ideološki i koncepcijski nimalo ne razlikuju, i koje uglavnom ne služe ničem osim zadovoljavanju liderskih ambicija svojih osnivača i financijskih interesa svoje vrhuške! A upravo tako će biti percipirana i Josipovićeva stranka: ne kao stranka koja nudi nešto novo, nego stranka koja nudi nešto sto puta prežvakano, i to čak ne s novim licem na političkoj sceni, nego s isto tako sto puta prežvakanim ljudima na čelu. I to ljudima pretežno udbaške provenijencije. Tako nešto Hrvatskoj treba koliko i epidemija ebole. Ili, ako hoćete, kao što hrvatskoj desnici treba još jedna pravaška stranka. Jedino “dobro” je što se time i dalje ustinjava i razmrvljuje nedavno prilično monolitan prostor na hrvatskoj ljevici.
Osnivanje nove Josipovićeve stranke najavio sam već u siječnju: tada je Nobilo u jednom intervjuu rekao kako bi on osnovao novu stranku, kad ne bi bio zauzet obranom, kako on voli reći, “naših ljudi” u Njemačkoj. No, eto, kako je on spriječen, smatrao je kako bi upravo Josipović bio pravi čovjek za posao. Jasno, radilo se, kako se sada i pokazalo, o probnom balonu: Josipović, kao lukav političar, nije htio sam izletjeti s tom idejom, već je pustio kolegi Nobilu da “ispita teren”. Tada su mu još bile otvorene i neke druge opcije, poput povratka u SDP, no oni imaju viška takvih i ne treba im još jedan političar sa stigmom izbornog gubinika. Uostalom, netko mora braniti interese radnika i sirotinje, zar ne, a tko to može bolje raditi od Josipovića, rođenog sa zlatnom žlicom u ustima, od oca koji je bio u samom vrhu komunističke nomenklature, vlasnika tko zna koliko nekretnina i bankovnih računa. Doduše nije da se i drugi lideri na ljevici razlikuju: Milanović je iz dobrostojeće obitelji, Mirela Holy također, a lideri laburista redom spadaju među najbogatije političare u Hrvatskoj. Recimo, zadrti borac protiv kapitalizma Vukušić je težak oko pola milijuna eura. A osoba koja je najavila da će se prva pridružiti Josipoviću u borbi protiv zala liberalnog kapitalizma, Nobilo, je jedan od najbogatijih Hrvata, s privatnim avionom i koječim drugim.
Prvi problem Josipovića je taj što on ne može biti autentičan predstavnik hrvatskih radnika i sirotinje. Stari spin u politici je zalagati se za prava društvene skupine kojoj ne pripadate, time se često stječe aureola sveca, otpadnika od svog plemena koji je stao na stranu obespravljenih, no to obično ima rok trajanja kraći od Konzumovog parizera. Josipović je ne samo bogat čovjek, već su i svi iz njegovog kruga predstavnici poslovnog i političkog establishmenta – poput spomenutog Nobila, ili Kregara. On se kreće u krugu ljudi čiji interesi nemaju nikakve veze s interesima radništva. Kao takav, on je loš izbor: kad bi bio siromah, bio bi osvježenje na hrvatskoj ljevici, jer na njoj siromašnih lidera, autentičnih predstavnika sirotinje – nema. Najbliže tome je došao Ivan Vilibor Sinčić, i njegov veliki izborni uspjeh treba tumačiti upravo time: iako uglavnom nema blagog pojma o stvarima o kojima govori, naročito o ekonomiji i tome kako ona funkcionira, mnogi su glasali za njega upravo zato jer u njemu vide “jednog od nas”. Jedan Ivan Vilibor, osoba bez ikakvog znanja i iskustva u politici, bez ikakvog medijskog pokrića i bez ikakve jake organizacije koja bi stala iza njega, se na ljevici popularnošću bio svojevremeno opasno približio iskusnom i svim mastima premazanom Josipoviću, iza kog je stajala sva moguća medijska mašinerija i veliki SDP, da ne govorimo o neformalnim udbaškim strukturama. Ivo Josipović bi zacijelo više uspjeha imao da je odlučio odbaciti očevo naslijeđe, i učlaniti se u HDZ ili kakvu stranku hrvatske, a ne jugoslavenske provenijencije: tamo bi, s kulturnom retorikom i građanskim pedigreom, mogao razbiti mit o “krkanskoj desnici” i donijeti im urbane birače koji zaziru od imagea desnice kao nedovoljno urbane, i koji glasaju za SDP ne zato jer su jugoslavenski orijentirani već se jednostavno nemaju s kim u HDZ-u identificirati. Kao zagovornik slobodnog poduzetništva bio bi svakako mnogo vjerodostojniji, a mogao bi odglumiti i otpadnika od komunističkog sustava, što bi mu donijelo dodatne bodove!
No čije će interese stvarno braniti ta njegova nova stranka? Radnika sigurno ne, nije ni do sad. Očito istih onih koje je i do sad Josipović branio u politici, a Nobilo pred sudovima. Treba li sumnjati da bi u toj stranci brzo sebe pronašli, kako Ivo Josipović najavljuje, “mlađi ljudi i ljudi koji su se etablirali” poput Jovića, Manolića, Mesića i sličnih, uz razne udbaške filijale poput Gabrićevog nacionalnog foruma, koje su i prije funkcionirale kao njegovi prirepci? I što uopće znači “mladi ljudi koji su se etabilirali”, takvih baš u Hrvatskoj i nema. Osnivati stranku ljevice i pozivati se na reforme a pritom računati na “etabilirane ljude” znači zapravo tvrditi da će isti ljudi koji su i do sad bili “establishment”, dakle na položajima, sad odjednom krenuti u reforme koje bi ugrozile (kao i svake prave reforme) njihov položaj? Reforme se ne provode s “etabiliranim” ljudima, ljudima na položajima, jer oni ih niti mogu provesti – da mogu već bi to uradili, poput samog Josipovića, uostalom – niti im je to u interesu! Reformisti su u pravilu ljudi koji nisu dio establishmenta. Tako da je Josipović krajnje nevjerodostojan već i u najavi. Uostalom, kako smatrati vjerodostojnim nekog tko je nedavno rekao da će se vratiti na fakultet, a sad se ipak odlučuje vratiti u politiku, s novom strankom starih ideja i starih ljudi?
Ne, Josipović neće čak ni SDP-u oduzeti veći dio glasova, a HDZ-u zacijelo niti jedan. SDP je ipak institucionaliziran, i prirodan izbor svih kojima HDZ iz bilo kog razloga ne leži. Hrvatska je, kao i sve stabilne demokracije, u osnovi dvostranačka zemlja, zemlja u kojoj vlada politički duopol, što ima svoje dobre i loše strane – dobra je stabilnost sustava, a loše dolaze do izražaja kad se međusobno dogovore oko nečeg, primjerice oko toga kako upropastiti referendum o promjeni izbornog sustava, kako bi duopol zadržali. Loše je kod duopola i to što izostaju prave reforme, no jasno je da Josipović nije taj koji može prave reforme ikom ponuditi. Teško je reći kome bi mogao uopće oduzeti i jedan glas, osim možda ORAH-u, a i to je pitanje, jer Mirela Holy je uza sve svoje mane mnogo vjerodostojniji predstavnik urbane ljevice od Ive Josipovića. Tim više što su ljudi iz Josipovićevog okruženja uglavnom vrlo opskurni udbaški kadrovi, i još opskurnije britanskim novcem financirane udruge civilnog društva, poput Documente. No ne mogu se složiti da je on “ljevije od SDP-a”, kako tvrdi HDZ-ovac Jandroković. Josipović nije lijevo od SDP-a, samo je istočno od njih. Odnosno, bliži Beogradu. Jedina populacija koja bi mogla dati glas Josipoviću su izrazito projugoslavenski orijentirani etnički Hrvati.
Josipović će se tako na kraju pridružiti “brigadi zaboravljenih”, vjerojatno će nas povremeno zabavljati javnim istupima, koji vjerojatno neće biti onako sramotni i nakaradni kao Mesićevi, a za stranku će se uglavnom čuti kad izdaju kakvo priopćenje o ustaškim zmijama koje dave Hrvatsku i udbaškim mučenicima u Njemačkoj. Iskreno, svojim djelovanjem u zadnjih pet godina nije ni zaslužio produžetak političkog života: dok ga SDP nije imenovao za predsjedničkog kandidata, nikad nitko nije čuo za njega. I vjerojatno će biti zaboravljen jednakom brzinom kojom se niotkud popeo na mjesto “najpopularnijeg političara u Hrvatskoj”, do prvih idućih izbora.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
