IZRAELSKI VOJNIK: Što smo sve radili Palestincima!
ISPOVIJEST IZRAELSKOG VOJNIKA – ORTODOKSNOG ŽIDOVA: Što smo sve radili Palestincima na Zapadnoj obali!
Organizacija Breaking The Silence skupina je veterana izraelske vojske koji svojim zemljacima nudi ponešto drugačiji pogled na događaje koji su rak rana bliskog istoka već 47 godina. Yehuda Shaul, direktor za međunarodne odnose BTS-a govori za Dnevno.
Tko je Yehuda Shaul?
Imam 32 godine, rođen sam i živim u Jeruzalemu. Odrastao sam u desnom političkom spektru, a u Izraelu desno ili lijevo znači ‘za’ ili ‘protiv’ naselja na okupiranom teritoriju. Ortodoksni sam Židov koji prakticira vjeru pokušavajući slijediti pravila židovskih zakona, što me čini pomalo jedinstvenim u zajednici kojoj danas pripadam.
Zbog čega ste jedinstveni u toj zajednici?
Stoga što većina ljudi koja je protiv okupacije dolazi iz sekularnog dijela društva, ne iz religioznog poput mene. To je danas žalosno svjedočanstvo o činjenici gdje se judaizam kao religija nalazi, zajedno s Izraelskom državom. Nažalost, u današnje vrijeme oboje su svrstani uz reakcionarne snage.
Služili ste u Izraelskim Obrambenim Snagama (IDF) 3 godine kao vojnik u borbenim operacijama?
Da, isprva kao vojnik u pješadiji a kasnije kao zapovjednik čete od 120 vojnika. Dvije godine služio sam na Zapadnoj obali od kojih 14 mjeseci u Hebronu, najvećem palestinskom gradu na Zapadnoj obali. Završio sam vojnu službu s činom narednika.
Nakon vojne službe osnivate BTS sa suborcima. Koja je njezina svrha i čime se bavi?
Imao sam čast biti dio BTS-a od samog početka i mogu iz prve ruke ispričati kako je nastala i čime se bavi. Iako dolazim sa desnog dijela političkog spektra, kroz čitavu vojnu službu imao sam pitanja o stvarima koje su se događale oko nas. Ali nekako nikad nije bilo vremena niti prikladnog mjesta za postavljanje pitanja. Prema kraju moje vojne službe imao sam kao zapovjednik više slobodnog vremena da sjednem, opustim se i razmišljam o tome gdje želim biti nakon službe. Pokušavao sam zamišljati stvari iz perspektive civila i to je meni bila točka prekretnica. Učiniš jedan korak izvan kutije i iznenada stvari izgledaju potpuno drugačije. Vojna terminologija i način razmišljanja prestali su imati smisao i nisam više mogao opravdati 90% akcija kojih sam bio učesnik, i taj osjećaj kako je nešto vrlo krivo doveo me do toga gdje sam danas. Tada nisam znao što bih s tim osjećajem započeo. Nisam mogao nastaviti svoj život a da nešto s time ne učinim i obratio sam se jedinim ljudima koji su me mogli razumjeti: mojim suborcima. Vrlo brzo spoznao sam da svi osjećamo jednako. Tako je BTS rođen, naprosto smo počeli pričati o stvarima koje smo činili i vidjeli. I stalno smo se sudarali s jednom te istom stvari: spoznajom da naše društvo koje nas šalje da ‘obavimo posao’ na okupiranim teritorijima uopće ne zna što znači ‘obavljanje posla’. Zato smo odlučili ‘dovesti Hebron u Tel-Aviv’ što je bio naš slogan u počecima BTS-a. Vojnu službu završio sam u ožujku 2004. a 1. lipnja iste godine otvorili smo foto/video izložbu u Tel-Avivu. Bilo nas je 64 iz brigade, naše slike na zidovima, video snimke svjedočanstava o tome što smo činili i vidjeli bile su na ekranima. Nismo imali nikakav plan niti ideju kamo će nas to odvesti.
Kakav je odjek imala izložba?
Čim smo otvorili izložbu našli smo se usred velike zbrke, jer to je bilo prvi puta da se skupina veterana organizirala na takav način. Bili smo glavna priča u državi punih tjedan dana. Oko 7000 ljudi posjetilo je izložbu, nismo razumjeli koji se vrag događa. Bili smo tek grupica ljudi koja je znala kako rukovati strojnicama a odjednom smo davali izjave za novine, bili pozivani na radio i TV, čak smo i govore držali u parlamentu. Prašina koja se podigla oko toga za posljedicu je imala i da se veterani koji su služili na drugim područjima pojave na izložbi. Tako smo počeli otkrivati jednog po jednog koji su prošli i osjećali isto što i mi. U osnovi ono što činimo od tada do danas su uglavnom dvije stvari. Srce našeg rada je dokumentiranje svjedočanstava bivših i sadašnjih vojnika o iskustvima kroz koja su prošli. Do danas je više od 1000 muškaraca i žena koji su služili kao unovačeni vojnici podijelilo svoja svjedočanstva iz vojne službe.
Kada bi međunarodnim zakonom bilo zabranjeno novačiti mlađe od 30 godina, kažu da ratova ne bi bilo. Što vi mislite o tome?
Slažem se. Rekao bih da ne bi bilo novačenja. Postoji jedna stvar koju ljudi dobro znaju činiti od samog našeg postanka, a to je kako se možemo poubijati. Ta ideja da se uzmu mladi ljudi i da ih se stavi u grupu, i potom pretvori u strojeve za ubijanje nije ništa novo.
Je li lakše indoktrinirati mladi um?
To nije čak ni indoktrinacija, stvari naprosto tako funkcioniraju. Ja nisam protiv novačenja i nisam pacifist. Vjerujem da Izrael treba snažnu vojsku kako bi opstao u našem okruženju. Mi u BTS-u nismo pacifisti nego smo protiv okupacije i vjerujemo da ljudi sami sobom trebaju upravljati, a ne da njima vlada strana vojska, posebno ne naša. Želimo da naša vojska bude dostojna svog imena, a ono je Israeli Defence Force i ne želimo da naša vojska ikoga ugnjetava i okupira. Smatramo kako je slanje nas iz IDF-a da vladaju nad 4.5 milijuna Palestinaca punih 47 godina, kroz koje smo im oteli prava i dostojanstvo, nešto što uništava moral naše vojske. Vojska nije tu da okupira civile i druge nacije, ona je tu da ratuje kada je rat. Vjerujemo da dugoročno ova produžena okupacija podriva nacionalnu sigurnost Izraelske države, samu državu kao takvu i njezin legitimitet.
Kako danas funkcionira BTS?
Intervjuiramo vojnike, provjeravamo njihova svjedočanstva i objavljujemo ih. Drugo, pokušavamo koristiti naša iskustva i sakupljena svjedočanstva kao obrazovni i advokaturni alat. Organiziramo panel diskusije i predavanja unutar Izraela, vodimo ljude u posjet Zapadnoj obali. Nekada smo htjeli dovesti Hebron u Tel-Aviv, a sada ljude iz Izraela dovodimo u Hebron da vide iz prve ruke realitet okupacije i što se čini u naše ime. Na neki način, suština BTS-a je da drži frontu našega društva, primoravajući da se otvore javne rasprave o moralnim i građanskim odgovornostima za ono što se tamo čini u naše ime.
Postoji li suradnja IDF-a, izraelske vlade i BTS-a?
Prvi odgovor IDF-a na BTS dogodio se čim smo otvorili izložbu. Vojna policija i istražitelji upali su u galeriju, konfiscirali stvari, pozivali nas na ispitivanja. Kada su shvatili da time samo privlače dodatnu pozornost, ostavili su nas na miru. Tako je BTS kroz godine postala prilično mainstream organizacija za ljudska prava, iako se mi sami vidimo više kao organizaciju koja se protivi okupaciji. Mi smo bivši vojnici i na neki način zaslužili smo pravo govoriti u očima mnogih Izraelaca. Povremeno smo bili pozivani u IDF govoriti na forumima i uvijek smo išli jer principijelno smatramo da kad nas naša vojska pozove mi imamo doći. Također i jer ne vjerujemo da je IDF problem, već je politička zadaća koju je IDF poslan izvršiti problem. Iz istog razloga smatramo kako IDF ne može biti niti rješenje tog problema, već promjena političkih naredbi koje dobija. Prekretnica u odnosu dogodila se 15. srpnja 2009. jer tog dana smo objavili knjižicu sa svjedočanstvima 26 vojnika koji su služili u operaciji Cast Lead u Gazi. Iste sekunde postali smo državni neprijatelji. Glasnogovornik IDF-a pobrinuo se da nas izbace s TV i radija, predstojnik ureda i ministar obrane obrušili su se na nas, ministar vanjskih poslova slao je ambasadore diljem Europe kako bi blokirali naše financiranje, premijer Netanyahu nas je napao s presice u Londonu i jedno vrijeme bilo je zaista zastrašujuće. Ali od tada do danas dogodilo se da je značajno porastao broj ljudi koji su spremni svjedočiti. Samo prošle godine intervjuirali smo 128 veterana, od kojih je 60 sudjelovalo u nedavnoj operaciji Protective Edge u Gazi. Trenutno ih verificiramo, i u nadolazećim tjednima i mjesecima ćemo ih objaviti. Prošle godine imali smo 350 predavanja za oko 8000 ljudi, uglavnom Izraelaca, od kojih trećina tek treba biti unovačena i to smatramo važnim dijelom našeg posla. Vjerujem da će nas opet blatiti i napadati kada objavimo svjedočanstva iz operacije Protective Edge, ali ako nećete da vas blate i napadaju onda je bolje držati se podalje od politike. Za nas su stvari vrlo jednostavne: ovo je borba za identitet našeg društva i vojske, i to što će nas neki ministar ili desničarski aktivist nazvati izdajicama neće nas pokolebati. Prošli smo mi i gorih stvari, u vojsci i izvan nje.
Mogu li Palestinci na bilo koji način vojno ugroziti Izrael?
Ja ovdje ne govorim u ime Palestinaca već Izraela. Kao netko tko zna i razumije što je okupacija i koje su njene implikacije, vidim da je ona neprihvatljiva. Većina ljudi to ne zna, ne razumije i ne vidi i BTS popunjava tu slijepu točku. Svih nas 1000 koji smo svjedočili, nismo to uradili jer vjerujemo u isto političko rješenje za izraelsko-palestinski konflikt već stoga što dijelimo zajedničku viziju za bliski istok, i stoga jer znamo da je povijest mnogo puta dokazala kako je svaka vojska koja je okupirala civile postala korumpirana i propala zajedno sa svojim društvom. To je naš zajednički problem, jer 47 godina održavamo vlast nad Palestincima a da nitko ne razumije detalje i implikacije tog režima. Ako gledate izraelske medije, ponekad ispliva priča o izraelskom vojniku koji je maltretirao Palestinca ovdje, ili učinio nešto ondje, ali uvijek se smatra kako je riječ o iznimkama, o trulim jabukama, kao da to nije svakodnevna rutina! A ako je učinio nešto zaista gadno, nema problema! Ići će na prijeki sud, poslat ćemo ga u zatvor, i naša savjest kao društva biti će čista jer mi se brinemo za naše trule jabuke.
Brinete li se zaista za svoje trule jabuke?
Naravno da ne. Ali ovdje nisu važne trule jabuke i na to ukazuje BTS: u tom slučaju nema ništa što bi se moglo nazvati iznimkom, jer jedina je iznimka u tome što smo čuli za taj slučaj.
Je li to modus operandi IDF-a?
Da na okupiranim teritorijima. Ne kažem da je svaki izraelski vojnik koji je služio tamo ubijao nevine Palestince, daleko od toga. Ono što želim reći je da nitko tko je tamo služio nema čiste ruke, jer ne možeš u isto vrijeme biti i ne biti tamo. Ti si okupator i tako se ponašaš. Dati ću primjer: nikada nisam provaljivao u kuće u Jeruzalemu, ali u Hebronu jesam. Tamo sam bio u patrolama čiji je zadatak bio da se naša prisutnost osjeti. Koncept je u tome, ako Palestinci osjećaju da je IDF posvuda, bojat će se napasti. Što činiš da se tako osjećaju? Pobrineš se da tvoju prisutnost osjete u različitim dijelovima Zapadne obale na različite načine. Recimo da sam u patroli od 10 uvečer do 6 ujutro, hodam ulicama, upadnem nasumice u neku kuću, ne u neku za koju imam obavještajne podatke, već naprosto upadnem u slučajno odabranu palestinsku kuću u starom dijelu grada.
Nasumice ste odabirali kuće?
Da, narednik ili časnik koji je vodio patrolu. I ja sam bio taj koji je nasumice odabirao i upadao u kuće, budio obitelji, vršio pretrese. Možete zamisliti kako izgleda kada vojska upadne u kuću usred noći. Kada završimo s tom kućom iziđemo van, dižemo buku, odemo do drugog kraja ulice, ponovimo istu stvar, bacimo koju šok granatu, odemo u drugi dio grada, upadnemo u novu nasumično odabranu kuću, pa na krov s kojeg skočimo na drugu kuću, i opet sve ispočetka. Tako izgleda smjena od 8 sati, 24 sata dnevno, 7 dana tjedno, od rujna 2000. do danas i nije prestalo niti jednu jedinu sekundu. Ugradili smo osjećaj progonjenja u čitavu palestinsku populaciju, jer jedini je način da vladaš ljudima protiv njihove volje natjerati ih da te se boje. A kada se naviknu na tu razinu straha, moraš je povećati. Tome nema kraja. Moja zadnja tura bila je u ruralnom području. Tamo stvari malo drugačije funkcioniraju ali princip je isti. Na raspolaganju su nam beskrajne mogućnosti djelovanja i ometanja dnevne rutine ljudi na tom području.
Kakva je situacija u Gazi ovoga trenutka?
Mislim da je Gaza prilično razorena nakon posljednje ljetne operacije. Obnova ne funkcionira i tisuće su bez krova nad glavom. Prilično je sumorno, to je mjesto koje samo čeka da eksplodira, sa svim tim pritiskom na njega. Ja ne želim puno. Samo jednu stvar: da moji susjedi Palestinci imaju točno takva prava kakva imam i ja. Jer smatram kako je jedini način da oba društva žive zajedno onaj u kojemu svi imaju svoje dostojanstvo. Dokle god održavamo režim koji oduzima Palestincima njihovo dostojanstvo, sumnjam da nas išta dobro čeka iza ugla.
Recite nam više o operacijama koje provodi IDF.
Kada si na okupiranim teritorijima, polako dolaziš do toga da ti i najluđe stvari imaju smisla. Takva je bila operacija Cast Lead iz 2009. gdje je 1400 Palestinaca poginulo uz strašno razaranje a sve to bez ikakva razloga. IDF zna kako ući u Gazu i ne ostaviti iza sebe to što je ostalo nakon operacija Cast Lead i Protective Edge. To nisu bile prve operacije u Gazi. 2008. bila je operacija Warm Winter, prije nje Autumn Cloud, prije nje Summer Rains, do sutra ih mogu nabrajati. Služio sam na vrhuncu 2. Intifade tako da sam i ja vidio i proživio svoj dio sranja. Primjerice, imali smo pravila bojnog djelovanja da pucamo na svakog palestinskog izviđača. A tko je izviđač? Ponekad je to svatko na krovu, ponekad samo noću na krovu, ponekad svatko na prozoru, ili samo onaj s telefonom u ruci. Osnovna pravila bojnog djelovanja IDF-a kažu da legitimna meta mora imati sredstva i namjeru, to jest mora biti naoružan i imati namjeru da napadne. A mi smo smjeli pucati na ljude samo zato što smo mislili da su izviđači. Vidio sam zaista gadne stvari. Ali kada razgovaram s vojnicima koji sada dolaze iz Gaze ne vjerujem svojim ušima. Opisuju vojsku gdje nema mjesta promišljanjima da se civili nalaze na području djelovanja. Obrazac mišljenja je takav da se danas smatra kako je dovoljno nakon bacanja letaka u neki kvart, svakoga tko je tamo ostao smatrati legitimnom metom. Takav pristup nas je i doveo do 2200 poginulih Palestinaca u posljednjoj operaciji. Žalosno je što nam se priča kako se čini sve što je moguće da bi se izbjegle civilne žrtve. To je najobičnija usrana, bezobzirna laž.
Govorite li da IDF na dnevnoj bazi krši međunarodno humanitarno pravo i Ženevsku konvenciju?
Naravno, pa to je očito! Sama naselja su kršenje Ženevske konvencije, a imamo više od pola milijuna izraelskih naseljenika u njima. Tamo imamo i Palestince koji nisu pod istim pravnim sustavom. Za Izraelce važi civilno pravo a za Palestince prijeki sud. Diskriminacija je očita. IDF ne može uhapsiti izraelskog naseljenika ako baca kamenje na Palestinca niti djelovati prema njemu. Može samo nazvati civilnu policiju. Kada Palestinac baca kamenje, odmah ga se hapsi zbog terorističkog akta, ide u zatvor, može 30 dana biti bez odvjetnika itd dok bi hipotetski uhapšenog naseljenika za istu stvar morali pustiti nakon 24 sata ili izvesti pred suca, i osigurati mu odvjetnika prije prvog ispitivanja.
Kako biste opisali vašu trenutnu vladu?
Danas imamo najdesniju vladu od postanka Izraela. Nažalost, izgleda kako nam nacionalnu sigurnost oblikuju oni koji žele nastavak okupacije kako bi osigurali da Palestinci nikada ne budu slobodni. Smatram da tako podrivaju samu opstojnost Izraelske države, jer se vode idejom da je jedini način koji će Židovima omogućiti pravo na samoodređenje, nijekanje istog tog prava Palestincima. Ta ideja je najgora anti-Izraelska pozicija koju mogu zamisliti, i nažalost, to je danas pozicija naše vlade. Ljudima su mozgovi isprani i izmanipulirani od strane našeg premijera koji koristi politiku straha.
Postoji li u Izraelu neka politička opcija koja bi mogla dobiti izbore i promijeniti politiku prema okupaciji?
Na žalost ne vidim ništa dobro ispred nas. Smatram da nas čeka duga borba za spas Izraela od okupacije kako bismo vratili Palestincima njihova prava i dostojanstvo. Danas bi netko čak mogao reći da je okupacija u najboljoj situaciji ikada. Nema političke, ekonomske ili sigurnosne, hvala Bogu, cijene koju plaćamo za nju, pa većina Izraelaca smatra da nešto što nije polomljeno ne treba popravljati. Ali jest polomljeno. Ljudi to ne osjećaju i to je vrlo zabrinjavajuće. Mislim da živimo u mračno doba. Ne vjerujem kako država može opstati samo uz pomoć sile. Najbolji način je pronaći način kako možemo živjeti zajedno, i u tom smislu sam optimističan.
Autor: Vladimir Perić/dnevno.hr
